23.03.2007., petak
.Evo...da ne kažete... :))
.
Eh, najdraži moji, da ne kažete da samo zavodim konobarice, želim vam se pohvaliti i reći da sam noćas osvojio turnir u bilijaru :) Čak sam i nešto novaca zaradio :D
Isto tako, želim vam reći da sam se, što se mog dnevnog posla tiče, totalno preračunao i da su sve moguće komplikacije iskrsnule pa se obim poslova nije nimalo smanjio - naprotiv, ne sjećam se da sam ikad toliko radio :)
Vjerujem da je sutra posve gotov zadnji posao pa ću na malo poduži odmor :)
Zbog svega nabrojanog beskrajno sam umoran ali i beskrajno sretan...jedino se još premišljam, dal da zaplešem tango ili ne :)
Što biste vi?
:)
Vaš Ddadd :-)
|
20.03.2007., utorak
.Treća kononbarica :)
.
Njih tri rade u toj bilijarnici. Sve tri atraktivne, pametne dobre vrijedne...ma sve naj!
Kad sam počeo dolaziti na bilijar treća je konobarica bila bolesna pa sam se više zbližio sa prve dvije, dok sam sa trećom uvijek imao laganu distancu. Dapače, uvjeren sam da sam joj čak i pomalo išao na živce jer su moje želje uvijek bile precizne i ako bi fulala morala bi se vraćati da mi udovolji. Nije da sam picajzla pa da to radim iz čiste bahatosti, već, ako me npr. boli grlo jednostavno ne želim čekati da mi se otopi led u čaši vode već odmah zatražim vodu bez leda...
Uvijek sam bio pristojan i uvijek bih je sa smiješkom zamolio da učini točno ono što bih je zamolio. Par puta mi je udovoljila teška srca, sa uzdahom.
Preksinoć sam sjedio dva sata u blizini šanka i razgovarao sa dvije izuzetno ljupke mlade dame, konobaričine prijateljice. Bilo je zabavno i nadasve zanimljivo, a treća konobarica je sve vrijeme bila u blizini i sudjelovala u priči. U jednom trenutku sam shvatio da me više ne gleda sa distancom - gledala me sa smiješkom, pronicljivo, i mislila si je nešto svoje...
Sinoć sam u bilijarnicu banuo sav mokar od snijega i noseći dvije netom kupljene palačinke. Radila je opet ona i ponudio sam je jednom palačinkom. Odbila je pristojno.
"Ako se predomisliš, na ovoj sam adresi" rekao sam joj sa smiješkom i zamolio je šalicu mlijeka. "To mi najbolje paše sa palačinkama" - rekao sam joj. Iz nekog razloga činilo mi se da bi bilo lijepo da joj objasnim zašto želim mlijeko.
Bio sam na bilijaru skoro do fajrunta. Uživao sam u igri i odličnom irish caffeu koji mi je priredila. Inače ne volim njen irish, lose mi ga je radila, ali sad sam riskirao i isplatilo se. Ne samo da je irish bio predivan, već je čak nekoliko puta došla do našeg stola da gleda kako igramo.
Kad sam odlazio kući prišao sam joj da platim ceh. Dobio sam račun samo za irish. Bio sam zbunjen.
"Mislim da je ovo premalo..." rekao sam joj tiho.
"Nisam Vam otkucala mlijeko" reče ona, a tada je vrlo dražesno i skromno pogledala negdje u stranu, prema podu. Nisam mogao vjerovati i ta me je njena gesta oduševila toliko da me je u trenutku poput plime preplavila neka drhtava, neopisiva nježnost pa sam se sav prepustio sretnim emocijama. U navali silne razdraganosti primio sam nježno obje njene ruke, svoje sam dlanove okrenuo prema gore i jagodicama sam doticao vrhove njenih prstiju i podigao ih lagano, gotovo neprimjetno prema sebi, prema svojem srcu. Čitavo vrijeme sam gledao njeno lijepo lice, smiješeći se i čekajući je. A onda je ona podigla glavu, pogledi su nam se sreli i osmijesi su nam se razlili preko lica, prvo njen mali, pa moj malo veći, pa njen veći od moga - kao da se natječemo tko će se šire nasmijati!
Ta djevojka ima zbilja zamaman osmijeh!
Trenutak kasnije, na vrhuncu čarolije pritisnuo sam gumb za pauzu i krenuo kući.
Bio sam jako sretan...stvarno istinski sretan :-)
Vaš Ddadd :)
|
16.03.2007., petak
.Smijeh užasa
.
Brojim široke osmjehe upućene meni. Brojim i kontakte očima. Sedam ih je bilo...zamamnih, lijepih...vrtoglavih!
Sad brojim što radi sa drugim gostima.
Š. se trudi da je šarmira i kao nagradu je dobio par trzavih malih osmijeha krajevima lijepih usana, a onda bi ona nastavila brisati čašu i gledati negdje nešto samo njoj vidljivo.
Ostali su dobili profesionalne smješke.
"Žena koja se tako teško smije vjerojatno ima neku traumu iz prošlosti, nešto ju je duboko i teško stislo nekada..." pomislio sam tjeskobno onog dana kad sam je upoznao. Moje romantično srce nije ni pomišljalo na mogućnost da je tako lijepa i nježna djevojka po svojoj prirodi hladna - ta hladnoća morala je biti samo rakova obrana nježne unutrašnjosti - bio je to samo privid uzrokovan strahom.
Sjetio sam se kako prva dva tjedna nisam od nje dobivao čak ni profesionalni smiješak, baš ništa, ali sam zato jedne noći pričao sa konobaricom koja radi drugoj smjeni. Pričao sam s njom satima, njena elokventnost bila mi je tako nova i opčinjavajuća u usporedbi sa neugodnom zakopčanom uslužnošću njziene kolegice. Šarmiran pričom, glazbom, vodom i blistavim osmjesima počeo sam žaliti što je ona njena kolegica iz druge smjene tako hladna prema meni. Zato sam skrenuo priču na nju.
"Ovo cvijeće i one svijeće tamo, kao i čitavu ovu policu dekorirala je ona!" reče mi moja vesela sugovornica tada. Bio sam istinski iznenađen, jer, ona koja je napravila predivan aranžman sa tisuću ruža, ona koja je od obične police s bocama alkohola napravila izložbeni prostor, ta osoba jednostavno mora biti dotjeranog ukusa, nježna...i romantična!
"Sad će upisati drugi fakultet, pri kraju je sa prvim!" nastavila je moja sugovornica, a ja sam po tko zna koji put opet shvatio da sam na zbilja neobičnom mjestu, da sam u lokalu gdje su očito odabrali vrlo pametne i lijepe žene da im rade za šankom, te ih odlično plaćaju i paze i maze kako ih ne bi izgubili...
U tom trenu odlučio sam da od hladne djevojke iz druge smjene želim izvući osmijeh!
Nije bilo lako. Pričao sam gluposti, šalio se, nudio joj bombone, pazio da je ne uplašim svojom neposrednošću...ali bogami isplatilo se! Svaki dan dobivao sam sve šire osmijehe sve dok mi se naposlijetku jednog dana nije posve otvorila. Kad smo napokon probili led pričao sam s njom i saznao sve o njenim hobijima, nadama, željama i nastojanjima. Sad znam i mnogo načina na koje se od nje može dobiti iskren, diskretan ali još uvijek pomalo suzdržani smijeh.
Isto tako znam da u ovom trenutku Š. ima krivi pristup...ne voli ti ona takve spike moj Š.!
Š. i ja smo počeli igrati. Pomalo mi je dosadno, umoran sam od napornog dana i umjesto posvećenosti igri pogledom lurkam naokolo. Postavila se tako da je vidim. Registar mi je mimo moje volje rekao: "osam!".
"Devet" je bilo kad bila daleko, vidjela joj se samo glava pa se naglo okrenula prema meni i iznenadila me. A onda sam prestao brojati. Postavio sam brojač na nulu - poželjno je ostati pobjednik!
"Jedan" obavjestio me moj resetirani brojač nakon što je prošla očešavši se o mene.
"Nije dobro!" rekao sam svom brojaču. "Ugasi se i pusti me da igram! Želim odigrati dobro!"
Skoro da mi je i uspjelo izbaciti sve smetnje iz glave, kad li sam shvatio da se broj gostiju značajno smanjio ali da me užasno smeta neka čudna buka. Pogledao sam naokolo, svi su otišli osim Š., mene, konobarice i društva u jednom kutu. To se društvo nevjerojatno glasno hihotalo i taj nakaradni smijeh me je ometao! Pogledao sam prema njima i shvatio da se toliko smiju bivši konobar ovog lokala i neki čovjek. Bili su u društvu dviju dama sumnjiva morala, a one su se smijale najglasnije, najvišim tonom, i najružnije ikad! Barem ikad do sad...
Naime, lijepa konobarica stajala je s njima i u taj čas pridružila im se u smijanju...a to je bilo jedno od najstrašnijih iskustava u mom životu! Krv mi se zaledila u žilama od tog njenog iznenadnog luđačkog glasnog i kevkavog smijeha koji kao da je upravo doletio iz najmračnijeg odjela kakve srednjovjekovne umobolnice!
Užasnuti tim stravičnim smijehom Š. i ja smo se samo blijedo pogledali, a onda smo okrenuli glave prema biću koje je do malo prije djelovalo tako odmjereno i graciozno. Iz te djevojke smijeh je tekao tako isprekidano, tako jecavo bolno, tako zgrčeno da joj se čitavo tijelo treslo kao u nekoj agoniji, a ja sam osjetio strah...onaj pravi, praiskonski atavistički strah! Znao sam da i Š. misli isto što i ja jer je očajničkog pogleda zurio pravo u njeno zgrčeno lice, lice za koje je nemoguće odrediti jel plače ili se smije...
Pokupili smo se iz bilijarnice šutke. Dok smo hodali prema mom autu osjetio sam da su mojem dragom prijatelju Š. neke tajne lađe potonule. Pogledali smo se i najednom je iz nas prokuljala frustracija i progovorili smo uglas, istovremeno...povikali smo ubrzano govoreći posve identičnu rečenicu:
"Tako ružan smijeh nikad prije u životu nisam čuo!"
Tada smo još malo šutke hodali prema autu a ja sam pomislio duboko u sebi:
Mijenjam jedan iskreni glasni smijeh
za devet tihih osmijeha...
Vaš Ddadd :)
|
.Crtica! :-D
.
Najdraži moji, preumoran sam, prerano sam rekao da sam se riješio posla, pa vam evo samo jedna crtica!
-
Toliko za sada, kad se probudim sljedi priča o konobarici koja se grozno smije :))
Pozdravlja vas vaš Ddadd :D
|
14.03.2007., srijeda
.Graz jučer :)
.
Joj najdraži moji, bilo mi je tako lijepo u Grazu jučer!
Kao prvo bilo je prekrasno vrijeme, a kao drugo, niikad mi u životu nije bilo tako lijepo u banci kao jučer. Posve me šarmirala mlada dama na kavici koja je bila razgovor u Egiptu, putovanjima, psihologiji i svačemu svemu, samo ne o poslu. Skoro mi je uspjela uvaliti osiguranje...mislim...u tom trenutku uzeo bih od nje skoro pa bilo što...ali ono bilo što! Osim osiguranja, dakako :)
Onda sam podignuo novce i dobio par savjeta o prijenosu novaca preko granice. Nije da mi je trebao taj savjet jer sam odmah kupio ferrarija i još neke sitnice.
Onda sam skužio da se i prijatelju koji me vozio u Graz jako sviđa taj ferrari pa sam i njemu kupio jednog isto takvog.
Eh, da, osim ferrarija kupio sam si i sjajnu Adidasovu sportsku torbu. Da imam u čemu nositi rekete za badminton budući da sam danas dogovorio meč sa jednom izuzetno lijepom mladom damom.
Neću na badminton ići s ferrarijem, ali ću ga malo provozati prije no što pođem. Mislio sam ići s njim ali mi previše mjesta zauzima u sportskoj torbi. Zato ću ga izvaditi iz torbe, umetnuti mu baterije i pustiti ga nek malo juri po stanu. Tek toliko da vidim kako ide.
Toliko zasad najdraži moji, i ovom prilikom svečano najavljujem dolazak za mene daleko mirnijih poslovnih vremena, a samim time i više mog bloganja :)
Voli vas Ddadd :)
|
10.03.2007., subota
.Izgurao :D
.
Promjenio sam posao. Ovaj tjedan sam ganjao četiri velika projekta istovremeno (jedan moj, jedan za novi posao, dva od starog posla) i velike pripreme za peti projekt. U normalnim okolnostima bio bih krepan od samo jednog od tih projekata...a sad sam valjda peterostruko krepan :D
Ima nešto lijepo, opuštajuće, plutajuće u tome što će danas svi projekti biti završeni...
Kad bolje razmislim, možda plutam zato što sam noćas spavao čak dva i pol sata?!
Kako god...ovo je super trip, fijuuuuuu :))))
Vaš Ddadd :)
|
08.03.2007., četvrtak
.Nešto me muči :D
.
Najdraži moji, ajde pomozite... Imam dva akvarija doma. Iste su posvšine, imaju slične poklopce i lampe, jednako su udaljeni od centralnog grijanja, nemaju grijače, imaju iste pumpe za vodu i podjednako malo riba. Jedino su u jednom akvariju ribe veće.
E sad...u tom akvariju di su ribe veće voda hlapi duplo brže no u ovom sa manjim ribama!
Zašto? Ja sam došao do zaključka da veće ribe više piju 
vaš  Ddadd 
|
05.03.2007., ponedjeljak
.Razgovori ugodni...vjerovali ili ne, kakva majka takva kći :D
.
Bili smo svi jučer kod mojih na ručku, bila je i seka, kao i moj mali sve pametniji nećak :)
Pričaju majka i seka:
"Danas ujutro sam pročitala jednu izreku." - moja će sestra zamišljeno, i nastavi: "Već dva dana razmišljam o njoj!"
Ja je bijelo gledam, prskalice mi cvrče nad glavom, želio sam reć da mi je ta izjava malo čudna, ali vidim da će majka progovoriti. Okrenem se prema njoj i čekam biser:
"A ja sam jutros kupila dvije kile naranči i sve tri smo pojeli!"
LOL!
|
03.03.2007., subota
.Negubitak
.
Danas sam izgubio nešto vrlo dragocjeno, nešto što nikad nisam ni imao...
Iskrice kovitlave, uskrsavajuće pa nestajuće, paučinaste niti kemije, vrelina u srcu, i misao poklonjena samo njoj - sve je to još tu, ali je zato nestalo ono nešto što svaku tu slatku igru mašte hrani - iščeznuo je u proljetnoj izmaglici habitus koji je moj topli unutarnji svijet činio mogućim, onim što jest.
Vani purpurna izmaglica na zapadu šapće da će noćas gusta magla natkriti grad. To me ispunjava velikom radošću jer ovaj tihi i rijedak trenutak, potpuno posvećen mom pisanju, vapi za zaštićenošću što mi ga Priroda pruža kad me ušuška u svoje krilo. Škorpionska je moja ćud pa u opkoljenosti maglom, u toj vječnoj igri vremena, nalazi sreću, jer, iako odmicanje od ljudi čini sve veći dio moje pojavnosti na ovom svijetu, ja uz Prirodu nikad nisam sam. Velebni svijet prepun je svačeg neljudskog što me zaokuplja - sve vrvi nedokučivim plodovima raznih igri i veličanstvenih vrtoglavih plesova energija i sila, atoma i tvari, a svi oni mi se obraćaju, pomažu, dodiruju me, zavode i hrane.
Iskrice...one su ostale nakon negubitka. I kemija isto tako. Iako je sve to postojalo, ipak nije bilo posve stvarno i najveće šanse ipak su bile da iskrice posve nestanu i nikad ne se rasplamsaju u vatru, a da nježnu svilu kemije razbuca napremostiva daljina što razara. Baš je zato konačnost najbolje rješenje, a to se rješenje upravo danas zbilo kao da ga je sam Usud donio! Prelijepa ona, divno biće koje se iz mijene zateklo u mirovanju, sad u konačnosti napokon nalazi utjehu, a ja, mijena sama što kovitla u mijeni, osuđen sam na nespokoj, na nemir što ponekad u sitne sate izjeda mi dušu. Ali neka, nije mi žao, moja duša ionako ne živi da radi sebe iskusi sreću već je sreća drugih njen smisao i njena hrana, pa je nemir malena cijena za spokoj onog kojeg se istinski i duboko voli. A ionako će uskoro i moje ustreptalo srce naći svoj mir...u ništavilu mraka!
Kad se vani posve spusti magla odjenut ću crni kaput i krenuti u noć. Neka me proguta. Želim da se od mene samo moji koraci čuju a sav moj vidljivi Ja iščezne kao da ga nikad nije bilo.
A tada ću opipom potražiti svoj izgubljeni habitus koji bezglavo luta tamo.
Tamo negdje u maglovitoj noći.
Vaš Ddadd :)
|
01.03.2007., četvrtak
.Porezna prijava jednog umirovljenika :D
.
Nije stari želio popunit poreznu prijavu. Ne...nikako to nije htio.
Znao sam da bi trebao, dobio je otpremninu, prima iz mirovinu dva izvora - sve to znači da je vjerojatno čak i dužan popuniti prijavu.
Ajde, objasnim ja to njemu, on je već osjetno bolje (tko ne zna nek pročita), pa je i tvrdoglav, ali ništa ga ne košta - ja ću popuniti, ja ću je odnijeti - on samo treba potpisati.
Završio sam sa prijavom, donesem mu da je potpiše i velim:
"Evo, država ti mora vratiti preko tridesetsedam tisuća kuna!"
"Koliko!?" - stari je skoro pao u nesvijest :D
"Tridesetsedam tisuća i šesto kuna" velim ja, na izgled mrtav hladan.
"Kako!?" - ne vjeruje on i dalje, ali uvjerio sam ga.
Želim vam se ovom prigodom malo i potužiti najdraži moji.
U prijavu sam morao unijeti i jednokratnu pomoć koju je tatina bivša firma uplatila svojim umirovljenicima.
Unio sam tu pomoć i ustanovio nešto tužno! Firma je uplatila 360 kuna a tata je na ruke dobio samo 200 kn! Ostalo si je država uzela!
To je prava sramota, takve mizerne uplatice ljudima koji jedvo sklapaju kraj s krajem džava nipošto ne bi smjela dirati! To su državi presitni novci a ljudima kojima su ti novci namjenjeni tih dodatnih 150 kuna puno znači.
Duboko vjerujem da bi se u tom slučaju i više firmi odlučilo za malu pomoć onima koji su pomagali u stvaranju tih firmi - samim time bi i standard umirovljenicima koliko toliko porastao.
Smiješni dio je taj da je povrat poreza nakon što sam unio tu crkavicu postao 100 kuna manji!
Drugim riječima, tata je od uplaćenih 360 kn realno dobio svega 100 kn!
Kad sam mu to ispričao rekao je:
"Da...a još sam morao i ići u firmu po taj novac! Platio sam 13 kuna tramvaj!"
:)))
Vaš bezvremenski Ddadd :-)
|
|
