Nije stari želio popunit poreznu prijavu. Ne...nikako to nije htio.
Znao sam da bi trebao, dobio je otpremninu, prima iz mirovinu dva izvora - sve to znači da je vjerojatno čak i dužan popuniti prijavu.
Ajde, objasnim ja to njemu, on je već osjetno bolje (tko ne zna nek pročita), pa je i tvrdoglav, ali ništa ga ne košta - ja ću popuniti, ja ću je odnijeti - on samo treba potpisati.
Završio sam sa prijavom, donesem mu da je potpiše i velim:
"Evo, država ti mora vratiti preko tridesetsedam tisuća kuna!"
"Koliko!?" - stari je skoro pao u nesvijest :D
"Tridesetsedam tisuća i šesto kuna" velim ja, na izgled mrtav hladan.
"Kako!?" - ne vjeruje on i dalje, ali uvjerio sam ga.
Želim vam se ovom prigodom malo i potužiti najdraži moji.
U prijavu sam morao unijeti i jednokratnu pomoć koju je tatina bivša firma uplatila svojim umirovljenicima.
Unio sam tu pomoć i ustanovio nešto tužno! Firma je uplatila 360 kuna a tata je na ruke dobio samo 200 kn! Ostalo si je država uzela!
To je prava sramota, takve mizerne uplatice ljudima koji jedvo sklapaju kraj s krajem džava nipošto ne bi smjela dirati! To su državi presitni novci a ljudima kojima su ti novci namjenjeni tih dodatnih 150 kuna puno znači.
Duboko vjerujem da bi se u tom slučaju i više firmi odlučilo za malu pomoć onima koji su pomagali u stvaranju tih firmi - samim time bi i standard umirovljenicima koliko toliko porastao.
Smiješni dio je taj da je povrat poreza nakon što sam unio tu crkavicu postao 100 kuna manji!
Drugim riječima, tata je od uplaćenih 360 kn realno dobio svega 100 kn!
Kad sam mu to ispričao rekao je:
"Da...a još sam morao i ići u firmu po taj novac! Platio sam 13 kuna tramvaj!"
:)))
Vaš bezvremenski Ddadd :-)
|
