Danas sam izgubio nešto vrlo dragocjeno, nešto što nikad nisam ni imao...
Iskrice kovitlave, uskrsavajuće pa nestajuće, paučinaste niti kemije, vrelina u srcu, i misao poklonjena samo njoj - sve je to još tu, ali je zato nestalo ono nešto što svaku tu slatku igru mašte hrani - iščeznuo je u proljetnoj izmaglici habitus koji je moj topli unutarnji svijet činio mogućim, onim što jest.
Vani purpurna izmaglica na zapadu šapće da će noćas gusta magla natkriti grad. To me ispunjava velikom radošću jer ovaj tihi i rijedak trenutak, potpuno posvećen mom pisanju, vapi za zaštićenošću što mi ga Priroda pruža kad me ušuška u svoje krilo. Škorpionska je moja ćud pa u opkoljenosti maglom, u toj vječnoj igri vremena, nalazi sreću, jer, iako odmicanje od ljudi čini sve veći dio moje pojavnosti na ovom svijetu, ja uz Prirodu nikad nisam sam. Velebni svijet prepun je svačeg neljudskog što me zaokuplja - sve vrvi nedokučivim plodovima raznih igri i veličanstvenih vrtoglavih plesova energija i sila, atoma i tvari, a svi oni mi se obraćaju, pomažu, dodiruju me, zavode i hrane.
Iskrice...one su ostale nakon negubitka. I kemija isto tako. Iako je sve to postojalo, ipak nije bilo posve stvarno i najveće šanse ipak su bile da iskrice posve nestanu i nikad ne se rasplamsaju u vatru, a da nježnu svilu kemije razbuca napremostiva daljina što razara. Baš je zato konačnost najbolje rješenje, a to se rješenje upravo danas zbilo kao da ga je sam Usud donio! Prelijepa ona, divno biće koje se iz mijene zateklo u mirovanju, sad u konačnosti napokon nalazi utjehu, a ja, mijena sama što kovitla u mijeni, osuđen sam na nespokoj, na nemir što ponekad u sitne sate izjeda mi dušu. Ali neka, nije mi žao, moja duša ionako ne živi da radi sebe iskusi sreću već je sreća drugih njen smisao i njena hrana, pa je nemir malena cijena za spokoj onog kojeg se istinski i duboko voli. A ionako će uskoro i moje ustreptalo srce naći svoj mir...u ništavilu mraka!
Kad se vani posve spusti magla odjenut ću crni kaput i krenuti u noć. Neka me proguta. Želim da se od mene samo moji koraci čuju a sav moj vidljivi Ja iščezne kao da ga nikad nije bilo.
A tada ću opipom potražiti svoj izgubljeni habitus koji bezglavo luta tamo.
Tamo negdje u maglovitoj noći.
Vaš Ddadd :)
|
