Brojim široke osmjehe upućene meni. Brojim i kontakte očima. Sedam ih je bilo...zamamnih, lijepih...vrtoglavih!
Sad brojim što radi sa drugim gostima.
Š. se trudi da je šarmira i kao nagradu je dobio par trzavih malih osmijeha krajevima lijepih usana, a onda bi ona nastavila brisati čašu i gledati negdje nešto samo njoj vidljivo.
Ostali su dobili profesionalne smješke.
"Žena koja se tako teško smije vjerojatno ima neku traumu iz prošlosti, nešto ju je duboko i teško stislo nekada..." pomislio sam tjeskobno onog dana kad sam je upoznao. Moje romantično srce nije ni pomišljalo na mogućnost da je tako lijepa i nježna djevojka po svojoj prirodi hladna - ta hladnoća morala je biti samo rakova obrana nježne unutrašnjosti - bio je to samo privid uzrokovan strahom.
Sjetio sam se kako prva dva tjedna nisam od nje dobivao čak ni profesionalni smiješak, baš ništa, ali sam zato jedne noći pričao sa konobaricom koja radi drugoj smjeni. Pričao sam s njom satima, njena elokventnost bila mi je tako nova i opčinjavajuća u usporedbi sa neugodnom zakopčanom uslužnošću njziene kolegice. Šarmiran pričom, glazbom, vodom i blistavim osmjesima počeo sam žaliti što je ona njena kolegica iz druge smjene tako hladna prema meni. Zato sam skrenuo priču na nju.
"Ovo cvijeće i one svijeće tamo, kao i čitavu ovu policu dekorirala je ona!" reče mi moja vesela sugovornica tada. Bio sam istinski iznenađen, jer, ona koja je napravila predivan aranžman sa tisuću ruža, ona koja je od obične police s bocama alkohola napravila izložbeni prostor, ta osoba jednostavno mora biti dotjeranog ukusa, nježna...i romantična!
"Sad će upisati drugi fakultet, pri kraju je sa prvim!" nastavila je moja sugovornica, a ja sam po tko zna koji put opet shvatio da sam na zbilja neobičnom mjestu, da sam u lokalu gdje su očito odabrali vrlo pametne i lijepe žene da im rade za šankom, te ih odlično plaćaju i paze i maze kako ih ne bi izgubili...
U tom trenu odlučio sam da od hladne djevojke iz druge smjene želim izvući osmijeh!
Nije bilo lako. Pričao sam gluposti, šalio se, nudio joj bombone, pazio da je ne uplašim svojom neposrednošću...ali bogami isplatilo se! Svaki dan dobivao sam sve šire osmijehe sve dok mi se naposlijetku jednog dana nije posve otvorila. Kad smo napokon probili led pričao sam s njom i saznao sve o njenim hobijima, nadama, željama i nastojanjima. Sad znam i mnogo načina na koje se od nje može dobiti iskren, diskretan ali još uvijek pomalo suzdržani smijeh.
Isto tako znam da u ovom trenutku Š. ima krivi pristup...ne voli ti ona takve spike moj Š.!
Š. i ja smo počeli igrati. Pomalo mi je dosadno, umoran sam od napornog dana i umjesto posvećenosti igri pogledom lurkam naokolo. Postavila se tako da je vidim. Registar mi je mimo moje volje rekao: "osam!".
"Devet" je bilo kad bila daleko, vidjela joj se samo glava pa se naglo okrenula prema meni i iznenadila me. A onda sam prestao brojati. Postavio sam brojač na nulu - poželjno je ostati pobjednik!
"Jedan" obavjestio me moj resetirani brojač nakon što je prošla očešavši se o mene.
"Nije dobro!" rekao sam svom brojaču. "Ugasi se i pusti me da igram! Želim odigrati dobro!"
Skoro da mi je i uspjelo izbaciti sve smetnje iz glave, kad li sam shvatio da se broj gostiju značajno smanjio ali da me užasno smeta neka čudna buka. Pogledao sam naokolo, svi su otišli osim Š., mene, konobarice i društva u jednom kutu. To se društvo nevjerojatno glasno hihotalo i taj nakaradni smijeh me je ometao! Pogledao sam prema njima i shvatio da se toliko smiju bivši konobar ovog lokala i neki čovjek. Bili su u društvu dviju dama sumnjiva morala, a one su se smijale najglasnije, najvišim tonom, i najružnije ikad! Barem ikad do sad...
Naime, lijepa konobarica stajala je s njima i u taj čas pridružila im se u smijanju...a to je bilo jedno od najstrašnijih iskustava u mom životu! Krv mi se zaledila u žilama od tog njenog iznenadnog luđačkog glasnog i kevkavog smijeha koji kao da je upravo doletio iz najmračnijeg odjela kakve srednjovjekovne umobolnice!
Užasnuti tim stravičnim smijehom Š. i ja smo se samo blijedo pogledali, a onda smo okrenuli glave prema biću koje je do malo prije djelovalo tako odmjereno i graciozno. Iz te djevojke smijeh je tekao tako isprekidano, tako jecavo bolno, tako zgrčeno da joj se čitavo tijelo treslo kao u nekoj agoniji, a ja sam osjetio strah...onaj pravi, praiskonski atavistički strah! Znao sam da i Š. misli isto što i ja jer je očajničkog pogleda zurio pravo u njeno zgrčeno lice, lice za koje je nemoguće odrediti jel plače ili se smije...
Pokupili smo se iz bilijarnice šutke. Dok smo hodali prema mom autu osjetio sam da su mojem dragom prijatelju Š. neke tajne lađe potonule. Pogledali smo se i najednom je iz nas prokuljala frustracija i progovorili smo uglas, istovremeno...povikali smo ubrzano govoreći posve identičnu rečenicu:
"Tako ružan smijeh nikad prije u životu nisam čuo!"
Tada smo još malo šutke hodali prema autu a ja sam pomislio duboko u sebi:
Mijenjam jedan iskreni glasni smijeh
za devet tihih osmijeha...
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 16.03.2007. u 12:43 sati.