Najdraži moji...fikcija...nadam se :-)
Postoje divlja i čudna razdoblja mog života kad se svakog jutra probudim slomljen, kad neke stvari u mojoj sobi nisu onakve kakve bi trebale biti, ili pak nisu ondje gdje bi trebale biti, i kad mi neki ljudi kažu da su me vidjeli u sedam u jutro tog i tog dana, a ja sam tog jutra spavao do pol deset...sto posto!
Postoje i još čudniji događaji. Jedan takav zbio se malo prije. Razmišljao sam dal' da to što se desilo napišem amo, i skoro pa nisam, ali znate kako je, obećao sam i sebi i vama da je ovaj blog svetinja i da neće biti cenzure! Što ću željeti napisati - to ću napisati...pa tko živ tko mrtav :D
Da ne duljim, trenirao sam noćas bilijar i izbila je lagana tučnjava. Redari su u trenu izbacili aktere van i sve se činilo OK ali par minuta poslije banula je interventna policija. Snažni momci u civilu.
"Svi odložite štapove, odložite sve što imate, okrenite se prema stolovima, ruke na stol da ih vidimo" - vikali su policajci, njih desetak. Skoro sve ih poznajem, ista ekipa legitimirala me je par dana ranije u raciji na jednom drugom mjestu...
Moj stol je najdalji u prostoriji. Policajci su grubi, viču na jadne goste da drže ruke na bilijarskom stolu, pretresaju ih i mašu naglim pokretima, a prema meni se zaputio tip što mi je poznat od ranije. Nešto stariji od mene, markantan, visok i nabildan. Vrlo upečatljiv. Bio je mi poznat i u prvoj raciji, a još poznatiji mi je sad...
"Ja Vas znam..." - on će mi tiho. Obratio mi se sa smjernim poštovanjem koje nisam očekivao od takvog grmalja. "...Vi ste TOP!"
Malo me smeo, pojma nemam što je to TOP.
"Nikome neću reći" tiho će on. "Znam da Vam je neugodno jer sam Vas prepoznao, Vi ste TOP a sad ću saznati Vaše ime i prezime jer nažalost moram uzeti Vašu osobnu!"
"Tamo mi je osobna" rekoh ja pokazujući na novčanik koji je bio daleko od stola.
"Onda ništa, samo stojte ovdje" reče on.
Stajao sam. Gledao sam kako su policajci pristojni, ali ipak prilično brutalni prema ostalima. Ispituju ih, prepipavaju, svi moraju stajati ukočeno sa rukama na stolovima...a ja ništa od toga ne moram! Stojim najnormalnije kraj svog policajca i čekam isto što čeka i on. Ko da smo kolege...baš!
"Prva gardijska...Bosna..." on će najednom, pa tiho nastavi: "Svi smo mislili da Ste mrtvi i jako mi je drago da Vas vidim, morao sam Vam to reći, puno sam naučio od Vas...jako jako puno - daleko više nego od Gurke."
Gurka! Ne znam ništa o Gurkama ali na te njegove riječi pred očima mi je blicnula vrlo oštra slika oniskog tamnoputog vižljastog tipa prilično okrugle glave i kosih orlovskih očiju što drži kukri nož. Britanske elitne postrojbe, više služe kao egzotično sredstvo zaplašivanja protivnika no što su efikasni, ali nesumnjivo su dobri ratnici.
"Otkud ja to sve znam?!" zapitao sam se. Jeste da sam ovih dana bolestan, ali znoj ispod pazuha izbijao je naglo zbog sasvim drugih razloga...
"Žao mi je što nas niste ostali Vi podučavati" - mljeo je ovaj ko navijen - "ništa od Gurke mi danas ne koristi, a svaka Vaša riječ pokazala se zlata vrijednom..."
"Smijem li sjesti, malo sam bolestan" upitam, a policajac me na to nježno pogleda, pun razumijevanja.
Privukao nam je jednu stolicu koja mu je bila u blizini i ja sam sjeo. Sjedio sam tako i promatrao ostale kako prestrašeno i ukočeno stoje nad svojim stolovima, dlanovima još uvijek oslonjeni na površinu stola. I osjetih se poseban!
"Mogu li pitati, gdje ste nestali?" upita me grmalj molećivim glasom.
Pogledao sam ga milostivo, kao, "dobar si prema meni pa ću ti odgovoriti..."
"Otišao sam na daleko tajniju poziciju" šapnuo sam mu zavjerenički, a policajčeve su se usnice toliko stisnule da su pobijelile. Više me ništa nije pitao.
Baš je bilo znimljivo sjediti za visokoim stolcem i lurkati naokolo dok apsolutno svi u prostoriji, uključujući i policajce, stoje. Zažalio sam što me je grmalj zamijenio s nekim, bilo bi baš fora da sam zaista bio neki mistični instruktor borbe u Prvoj gardijskoj...to bi baš bilo jako fora, bio bih faca!
Kad sam izlazio iz bilijarnice, i kad me je 'moj učenik' vojnički pozdravio, i dok sam mu nehajno odmahnuo, malo me je ipak počelo kopkati to što se odkad sam se vratio u zamračeni Zagreb nikako ne mogu sjetiti baš ničega iz prvih šest mjeseci rata, ni gdje sam bio, niti što sam tada radio...ali da sam bio TOP instruktor u Hrvatskoj vojsci sjećao bih se toga...ma sigurno bih se sjećao toga! Nema šanse da bih tako nešto zaboravio....
Zar ne najdraži moji?
;)
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 24.04.2007. u 10:12 sati.