Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ddadd

Marketing


.
Intermezzo o Izgubljenim Dječacima :)
.


Najdraži moji, nadam se da ste čitali Petra Pana!

Oni koji me dulje znaju, tj. dulje čitaju, ti znaju da ja nemam nikakvog straha.
Strah je za mene nepoznat pojam kad su u pitanju duhovi, zli ljudi, bolesti, životni izazovi, morski psi, psi, zmije, tarantule...

Ne biste vjerovali, ali ne bojim se čak ni žena! :D

Još i dan danas se pitam kako mi to uspjeva...razumijem za duhove i sablasti, to mogu racionalizirati...ali žene...to mi je nerazaznatljivo...dapače, ne samo da ih se ne bojim već ih i jako volim...UF...luđak nepopravljivi! :-D


Oni koji me pak bolje znaju, tj. pažljivije čitaju, ti znaju da ipak imam jedan strah:

Strah da će ovaj život proletjeti pored mene!
Strah da neću stići napraviti sve što želim!

Toliko toga me mami, uzbuđuje, vabi, nadražuje...i želim sve to! Jako želim sve to!
I već pomalo osjećam da sam izgubio bitku...


Prije nekih dva tjedna sjetio sam se Petra Pana i njegovih Izgubljenih Dječaka. Oni nikad ne odrastu.

Sjetio sam ih se u trenutku kad sam u svoj novi ured dopremio gomilu starudije od koje sam započeo izradu robota!
Tog robota osmislio sam davno a sad, sad kad mogu, idem ga realizirati.
Ni najmanje ne sumnjam da na toj spravi neću zaraditi, i to, ironično, u trenucima kad mi je novac postao posve nebitan.

Sad mi je bitna samo igra...baš kao i Petru Panu!


Dok sam buljio u svu tu elektroniku, pomislio sam:


Petar Pan nikad ne odraste. On je uvijek dijete!
Ddadd, ti ludi stvore, ti si mentalni Petar Pan! Pero Pan sa škembicom i kolesterolom!


A onda sam se zacereketao samome sebi :D


I tako, ovih nekoliko tjedana bili su pravi intermezzo mog života.
Sve sto je bilo sastavni dio mog života zaustavio sam, a skoro sve što sam duboko i potisnuto želio pustio sam van. Dopustio sam samom sebi da moje neiživljene želje barem nakratko postanu "ono što jest".

I bilo je odlično!

Plesao sam tango, šetao duge bezbrižne šetnje po suncu, vježbao bilijar, roštiljao fine đakonije, družio se s veselim i pozitivnim ljudima...i opet plesao tango...a ponekad i sentiš, uvečer slušao jazz...i bio sam uglavnom sretan - vrlo vrlo sretan :)


A sad idem malo raditi robote jer The Show Must Go On, najdraži moji! :)


Voli vas, jako vas sve voli

Ddadd

:)

Post je objavljen 14.04.2007. u 13:35 sati.