Tuga je jučer rekla mom srcu da nema kamo pa sam je pustio k sebi...da se malo odmori.
SMS poruke moje bivše koje su me dočekale na mobitelu iskrene su i patetične. Tuga je već sjela u dnevni boravak, udobno se zavalila u fotelju i počela ispijat pivu. A onda je zvonio portafon. Bila je to ona. Bivša.
Izašli smo u kvartovski birc, moj osmijeh bio je iskren, njen je bio reakcija na moj. Puknuo sam je lako kažiprstom po nosu.
"Zašto si sad tako pažljiv prema meni" upitala je.
"Kako sam to sad pažljiv? Već smo se našli ovdje kad si bila s prijateljicom i pozvala me da siđem. Bio sam isti ko sad." rekoh.
"Ali, tada me nisi puknuo po nosu!" nasmijala se.
Gledao sam je, iz srca Ddaddovog prije će otić sva krv no ljubav...
"Ne volim što si tužna. Puknuo sam te da te razvedrim." rekoh.
Pričali smo. Ugodno i lijepo, vrijeme je teklo bezobrazno brzo. U jednom trenutku ona se uspravi, kao da se nečeg sjetila:
"Bila sam prošli vikend prvi put u životu na natjecanju u orijentacijskom trčanju!"
"I? Kako je bilo?" upitam.
"Osvojila sam prvo mjesto!" ona će u jedno dahu, uzbuđeno.
Nasmiješio sam se. Prvi put pa prvo mjesto...to je moja curica :)
"Imala sam puno sreće" nastavi ona.
"Sve prepisuje Usudu" - nasmiješio sam se opet...i to je moja curica...
"Bila je u konkurenciji i državna reprezentativka, ali se preračunala i nije se vratila na vrijeme...imala je bolji rezultat od mene i da se vratila ona bi pobijedila. Ja sam se bojala da se neću znati vratiti pa sam se vratila 25 minuta ranije - totalno sam krivo procijenila!"
Znam ja da je to bila početnička sreća. Svijestan sam toga, jednako kao što sam svijestan i toga da je ona jako pametna dama koja je ispravno procijenila svoje mogućnosti. A znati svoje mogućnosti je više od pola puta do pobjede...
"Imam medalju ovdje, želiš li je vidjeti?" upitala me je. Iznenadila se kad sam rekao da želim.
Medalja je bila prelijepa, srce mi je tuklo nekim blesavim ponosom - kad ja osvojim turnir u bilijaru srce mi ne tuče, niti sam ponosan. A vidi sad...ona osvoji medalju, a meni zafali kisika!
"Lijepa je!" rekao sam joj nasmiješeno. Ustali smo, bilo je vrijeme da se krene.
"Sljedeću medalju koju osvojim poklonit ću tebi." rekla je dok sam je pratio do stanice.
"Ne, imam ja dovoljno svojih - to su tvoje medalje, čuvaj ih!" - bio sam skroz odlučan da je spriječim u tom bedastom naumu.
"Znaš, bila sam u toj šumi, bilo mi je teško i mislila sam da sam se izgubila i da se nikad neću znati vratiti. Onda sam se sjetila tebe i kako sam mislila da nikad neću naučiti programirati i kako si mi ti dao snage i pomogao mi! I vratila sam se i osvojila sam medalju. Ova mi je prva pa ću je ostaviti sebi, ali sljedeću ti želim dati!"
"Patetiko, ime ti je Ddaddov život!" pomislio sam dok sam davao nekakvo gunđavo pristajanje.
Kad sam krenuo kući pomislio sam kako se večeras nalazim sa prijateljicama i Tuga je ustala iz naslonjača.
"Hej, kuda ćeš!" upitao sam je. Nisam želio da ode pa sam je ponudio kavom i brižno posjeo u fotelju. Uključio sam televizor i pustio njenu omiljenu seriju. Tuga se zadovoljno ušuškala i počela se od srca smijati nekom gegu iz serije. Znao sam da zadovoljna i da će ostati tu i praviti mi društvo dok ću raditi.
A kad padne noć...kad krenem u život, svatko će na svoju stranu.
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 25.04.2007. u 11:32 sati.