30.08.2005., utorak
.Jedno vjenčanje i sprovod
.
Jučer je iznenada umrla jako draga i dobra žena, žena koju sam jako volio i uz koju me vežu neke od najljepših uspomena djetinjstva. Umrla je mlada, 55 godina joj je. Sutra je sprovod.
Danas mi se sestra udaje. Roditelji su odlučili da joj neće reći sve dok ne prođe vjenčanje.
Poštujem njihovu volju, iako to nije moj stil, smatram da se svako treba na svoj način uhvatiti u koštac sa činjenicama. Na nama je samo da ih iznesemo što pažljivije.
Da li je prešućivanje laganje? Da li je zatomljavanje tuge licemjerje...gluma svakako jest.
Tužno sam sretan...
Vaš Ddadd
|
29.08.2005., ponedjeljak
.Posesivnost
.
Kad sam bio mali, zaista jako mali, dobio sam na poklon prekrasan avion.
Avion je bio mlažnjak, izgledao je kao pravi i kad bih ga zarulao po podu imao je pravi zvuk aviona...onda bi pojurio, pa bi usporio i podigao kljun kao da će poletjeti.
E u tom dizanju kljuna bila je kvaka! Mene je bilo užasno strah da mi prelijepa igračka ne odleti i čim bi avion podigao nos prema nebu ja bih se bacio brzinom munje i svom težinom legao na njega.
Znao sam, vjerujte mi, znao sam da avion ne može poletjeti, bio sam previše bistar da ne bih uočio činjenice da je bez motora, da je prespor, da to nije pravi avion :)
Znao sam sve to ali ipak nisam imao živaca - čim bi podigao nos ja bih skočio na njega!
Nakon svakog divljačkog zaustavljanja aviona uvijek bi me iznova jako pekla savjest...svaki put bih si obećao da ću ga sad pustiti do kraja, da vidim kraj putovanja, pa makar i odletio.
Nikad to nisam učinio!
U kasno popodne, istog dana kad sam dobio avion, ja sam ga i potrgao. Nije izdržao moje nasilje, moju posesivnost.
I dan danas si mislim što bi bilo da sam ga pustio da 'poleti'.
Nekako mislim da bi moj život krenuo drugim smjerom.
Dal bi to bilo bolje...tko bi to znao :)
Vaš ddadd...
|
28.08.2005., nedjelja
.Upoznavanje
.
Da li vi znate kako se moja draga upoznaje sa blizancima?
Priđe njima dvojici, posve su jednaki, čini se ko da jedan stoji ispred ogledala...i pita:
"Dobar dan, da li ste vi ste blizanci?"
LOOOL :)))
:D
PS:
A blizanci se u čudu pogledaju pa pogledaju nju.
Tada počnu niječno mahati glavama i ko jedan vele:
"Neeee!"
:DDD
|
27.08.2005., subota
.Dobra Nada :)
.
Vozim se sa dragom u autu i prolazimo kraj ogromnog dlakavog stvorenja kojeg neka starija žena vodi na povodcu.
Bila je noć, mi projurili i nisam baš najbolje vidio tu živinu, znao sam samo de je visoka, smeđa i čudna - kao da je ostrigana. Zato ju je draga puno bolje proučila.
"Jel to divovski pudl?" upitam.
"Ne, to ti je RT!" odgovori ona, a ja sam jedvo dočekao:
"Je, je...baš! A žena se zove Dobra Nada, hehehehehe :)"
PS: Naravno da je draga odmah ispravila i rekla "Afganistanski HRT!" Afganistanska Hrvatska Radio Televizija, ne? :D
:)
|
26.08.2005., petak
.Blizanci karizmatici
.
Srela draga neke blizance, neku odraslu dvojicu što su totalno jednaki...
Nije ih vidjela dvije godine, odmah ih je prepoznala ali oni nisu prepoznali nju pa su se zabezeknuli kad ih je ona sve preispitala o temama o kojima su pričali tada.
Rekla mi je kasnije da su joj bili pomalo blentavi u onom davnom razgovoru (taj razgovor bit će tema jednog drugog posta ;) ) i da joj nije jasno kako se sjeća svake rečenice jednog glupog razgovora od prije dvije godine.
Rekoh joj ja da je to zato što su identični blizanci i zato što su blentavi pa je taj razgovor očito bio upečatljiv.
Ona meni veli da ih ne pamti jer su blentavi već ih pamti jer su karizmatični. Meni nije bilo jasno kako neki tamo blizanci mogu biti i blentavi i karizmatični u isto vrijeme pa sam je pitao:
"Kako to misliš? Što ti znači da su oni karizmatični?"
A ona mi mrtva hladna odgovori:
"To ti znači da imaju KARIZMU."
:D
|
25.08.2005., četvrtak
.Ddadd zvan Hrabrost :D
.
Prije neki dan bio sam jako hrabar.
Hrabar ko nikad u životu, a da to nisam znao!
Izjurio sam iz kuće noseći dva računala, svako pod jednim pazuhom.
Osjećao sam se poput Arnolda Schwarzeneggera, on je u jednom filmu nosio ogromno deblo na ramenu a na njegovom licu od štavljene kože nije se ni mišić pomakao (dobro, nije se pomakao nijednom u cijelom filmu...ali nećemo sitničariti). Ja nisam nosio drvo već metal, ipak živim u civilizaciji a ne u nekoj kolibi na vrhu brda, ako imam novaca imam i grijanje, a ne ko dobri stari Arnold, nema drva badava ti sva lova svijeta...
Na mom licu svaki mišić radio je za sebe, trz trz, gib gib puf paint ali sam ipak dostojanstveno i užasnog izraza lica došao do svog auta i strpao kompove u njega.
Mozak mi je ostao bez kisika, vrtilo mi se u glavi i blaženog osmjeha sjeo sam u auto i odjurio u avanturu...
Jurio sam čitavim gradom, mobitelizirao u autu, smijao sam se u brk laserskim policajcima jer sam vozio svega desetak posto brže no što je dozvoljeno...čitav grad prešao sam dvaput, poobavljao masu toga i stigao na predzadnje odredište. Izađem iz auta i hodam prema tamo kad li užasnuto shvatim da nemam novčanika! Nemam ni dokumenata od auta, ni vozačke ni osobne...ma ničega!
Ostavio doma! Uh :)
Otišao ja malo poslije po dragu. Umjesto da je vozim doma, vozio sam je k sebi jer tim putem nema policajaca. Pravio sam se da sam hrabar i bio sam veseo. Draga je bila fascinirana. Došao sam doma, uzeo dokumente i krenuo sam voziti dragu kući kad li ona predloži Mc'Donalds.
Oke, stignemo u Maca, sjedamo za stol i ja onako mucho izvadim dokumente iz džepova. Dragoj se to nije svidjelo i stavila ih je u torbu. Nakon 'večere' otpeljao sam je kući i poljubio za laku noć.
Doma sam otišao veselo zviždeći i beljeći se cajcima...ali i oprezno, nigdje nisam vozio preko 130 na sat.
Sparkirao sam auto i izašao van...a tada sam se sjetio da su mi svi dokumenti ostali u torbici kod drage!
Lagano sam krenuo kući ponosan na to kako sam hrabar...
:D
Vaš Ddadd
|
24.08.2005., srijeda
.Dirty haiku :-)
.
Na njenu butinu
sa mog čela
pala je kap
|
23.08.2005., utorak
.Ddadd u toplesu...
.
Evo...Jožicu sam sekundu prije prekrio hlačama :D
Što mislite tko je fotkao? :DD
a) Dario
b) Samookidać
c) Netko treći :D
|
.Večeras...
.
Poslije 20 sati moja golišava slika!
Stvarna, prava moja slika! Ništa poza, ništa retuširanje!
Možda me Dario tada vrati...
LOL!
:D
|
.Javljam se iz Beča...
.
...moš mislit! :)
Putovnica mi istekla 17.8. i skoro sam katastrofalno zeznuo jako mi dragu osobu, ona u 13 sati ima u Beču razgovor za posao.
Ispalo je dobro, 4 aviona voze za Beč...ovu noć sam proveo gledajući najbolje kombinacije, vlak nikako, svi stižu poslije 14h, bus ima jedan u 6 ujutro ali je totalno knap...dva aviona idu u 8:10 i stižu u 9:05, a dva idu u 8:40 i stižu u 9:35! Ti avioni su čudo, razmišljam da si kupim jedan :D
Trudio bih se javljati svakoj zemlji u koju ulazim, i ako bi bila oluja slušao bih stričeka kontrolora...ma slušao bih ga svakako! I vezao bih pojas! Može mama?
:-)
Znate li zakaj je blog u banani? Maknuli su me sa cool liste pa je nastupila virtualna oluja, uskoro idem po svog tatu...HAHAHAHA (Ak ne kužite foru onda niste pročitali KRONA, što čekate! Pročitajte i komentirajte ga, malo van je niže! Dao bih vam link al' je blog u banani. Ja bih upravu bloga stavio na almost fresh listu! I ne bih im dao da mogu stavljati slike na svoj blog, sigurno bi našli načina da nam sruše server...LOL :))
UPDATE..blog ipak proradio u ovo malo što tipkah...ipak bih im dao da stavljaju slike :D
A link na Krona je cijela ova rečenica!
Voli vas vaš Ddadd
|
22.08.2005., ponedjeljak
.Novi sladoled!
.
Drage moje, kad već pričamo o sladoledima, odlučio sam smisliti novi sladoled.
Ne znam kakvog će okusa biti, ali zvat će se ŠTRCATELA!
Molim vaše cijenjene prijedloge glede okusa i boje! :-)))
LOL! :DDD
|
.Tajna mog uspjeha na blogu...
.
Da uspijete na blogu trebate dvije stvari.
Prva je da nikad ne objavite sve što znate.
:D
|
21.08.2005., nedjelja
.Vrijednosti...relativne :)
.
Prije neki dan zamolio me poslovni partner da mu podesim jedan komp.
Ukrcao mi je kompjutor u auto i stalno je kukao da pazim, da slučajno ne skočim do kioska i ostavim otključana vrata pa da netko ne pokupi taj komp i odjuri s njim, noseći ga ispog pazuha valjda :)
Nije paničario totalno bezveze, kompjutor je doduše živa krama, najjeftiniji komp na tržištu...ali u njemu se nalazi kartica vrijedna 7000 USD! Krenuo sam prema doma i mislio sam si o toma kako je taj čovjek totalni paničar, kao, mislim si ja, pa što se on sekira oko kartice od 7000 USD...
A onda mi sine da da krama koju vozim otraga vrijedi kao 5 mojih automobila!
Ups...rupa cesti!
Oblio me hladni znoj....
:D
|
20.08.2005., subota
.Sladoledna matematika
.
Otac i malena djevojčica svakodnevno su imali svoj ritual, šetnju do škrinje sa sladoledom.
Bila su to stara vremena, doba socijalizma. Tada se na većini mjesta moglo kupiti samo dvije vrste sladoleda - vaniliju ili čokoladu.
Svakog dana oni bi došli do škrinje i curica bi uvijek uzela kuglicu od čokolade. Uzela bi čokoladu jer je bila savim malena, nije znala što je to vanilija te nije htjela riskirati.
Jednog dana odvažila se i upitala: "Tata, a što je to vanilija?"
Tata joj je objasnio da je to jako fini okus, da je to onaj drugi sladoled, onaj bijeli. Pitao ju je da li bi možda htjela probati vaniliju.
Curica je bila pametna malena i pitala je tatu: "A što ako mi se ne svidi ta vanilija?"
Tata je odgovorio da će je onda pojesti on.
"Ali, tada ću ja ostati bez sladoleda!" reče malena.
Tog dana tata je iznimno i sebi kupio sladoled. Kupio je malenoj vaniliju a sebi čokoladu. Ako se curici neće svidjeti vanilija, tada će se oni jednostavno zamijeniti za sladolede!
Malena je probala svoj sladoled i preplavilo ju je oduševljenje, vanilja joj je bila čarobna! Zavoljela ju je na prvi pogled :)
Od tog dana malena je jela samo sladoled od vanilije...i odrasla je u divnu djevojku :)
Ta curica je moja draga...i nije joj se matematika baš značajno promijenila odonda :D
Vaš Ddadd :)
|
19.08.2005., petak
.Smiješna priča :-/
.
Pričala mi je jednom majka i umirala od smijeha. Istinita priča:
Umire baba i na samrtnoj postelji poželjela prije smrti smokava.
Donesu joj suhu smokvu a baba nema no jedan zub! I smokva joj se nabola na taj zub!
Dolazi neki tip i štapom dugim pola metra joj skine smokvu sa zuba.
U taj čas ulazi svećenik i počne posipati vodicu pa babi.
A baba njemu promrmlja:
"Pope, svu ti Đavlu korist, odoh ja!"
Meni to baš i nije bilo smiješno, hahahaha :))
Vaš Ddadd
|
.Moćna ploča
.
Haš je bio na našoj cool listi :)
Bio je veseo momak, mogao je piti cijelu noć ogromne količine alkohola - kad bi mu se napunio želudac Haš bi skoknuo do WCa, povratio bi i nastavio piti.
Kako mu nick govori, nije mu piće bilo jedini porok, ali nema veze, ovo ionako nije priča o Haševim porocima :)
Jedne sitne noći, negdje oko tri u jutro, skupilo se poveće društvo u Haševom stanu. Haš je uzeo neku gramofonsku ploču i otišao do gramofona. Karizmatičnim glasom rekao je "Slušajte me!" i svi su ušutjeli!
"Ova ploča!" zaderao se Haš..."Kad sam zadnji put slušao ovu ploču došla mi je policija!"
Čitava prostorija zurila je u to ploču razjapljenih usta. Nitko nije znao što je na ploči, ali, zasigurno je bilo nešto revolucionarno!
Haš je odmjerenim elegantnim pokretom stavio ploču na gramofon.
Tada je uključio gramofon i odvrtio gumb na najjače.
:D
|
18.08.2005., četvrtak
.Lapsus samo takav :D
.
Seka se udaje. Ne zna točan datum svadbe, ali opako je blizu datuma kad planiram jedno putovanje.
Majka me pogleda zabrinuto i veli:
"Nećes valjda baš tada otputovati? Seka jako želi da njen brat bude na svadbi!"
A onda bomba:
"To joj je najvažnije vjenčanje u životu!"
LOL!
:)
|
17.08.2005., srijeda
.Kron
.
KRON
Kron je bio sin Urana i Geje, vladar Neba i Zemlje, otac Zeusov.
Ime po tom drevnom Gospodaru Svijeta dao mi je otac. U trenutku kad se u moj embrij nastanila duša, nama nezamislive sile prikazale su se mom ocu i bacile ga u trans. Tamo je vidio mene, točkicu u mokrom beskraju, život u koji je ulazila najfinija srebrna magla. Moj titraj u tom trenutku bio je pozdrav - njegov budući sin slavio je ulazak u svoje postojanje!
U najljepšem trenutku te vizije ukazala mu se Geja, vladarica Zemlje i šapnula mu je da njegovog sina čekaju velike stvari. To je za mog oca bio pravi šok, njena pojava bila je nezemaljski ljepa i otkad je vidio Geju otac više nikada nije bio isti.
Tog dana odlučio je da će sina nazvati Kron.
Volio sam slušati očeve priče. Lijepe i čarobne, priče bi mu poput meda klizile preko nasmiješenih usana, priče o ljudskom rodu, priče o urušavajućem svijetu kojem nedostaje netko sa karizmom – netko sposoban da ujedini svijet za dobrobit svih ljudi!
Najčešće je ipak pričao priče o meni i mojoj sudbini – sudbini spasioca svijeta. Bezrezervno je vjerovao u Gejine riječi i nikad, baš nikad, nije dopustio mogućnost da je halucinirao kad ju je ugledao.
«U tebi, sine», govorio je, «ima nešto starije od Bogova, ljepše od Života i moćnije od Svemira!»
Otac mi je pričao priče i onog dana kad su došli po njega. Zatvorili su ga u kuću gdje žive čudni ljudi tupih pogleda. Plakao sam kad su ga odvodili a on se okrenuo i pogledao me, naše oči su se na trenutak srele i znao sam da on zna da ću jednog dana doći i osloboditi ga. Prestao sam plakati. U tom trenu shvatio sam da sam zaista predodređen za Gospodara Svijeta! Svi su mislili da je on lud a ja sam znao da griješe i ostatak djetinjstva proveo sam u kovanju planova - maštao sam što ću sve uraditi kad mi jednog dana stignu natprirodne moći...
Uvijek bih prvo oslobodio oca. To bih učinio u zaista velikom stilu, išao bih po njega polako i veličanstveno, praćen olujom i grmljavinom. Oko mene bi snažni vjetar vitlao sve što mi se nađe na putu i čistio mi prolaz. Munje bi mi osvjetljavale put, a gromovi bi najavljivali moj dolazak. Taj čudesni hod Gospodara Svijeta uvijek bi vidjeli svi koji su mi se ikad rugali zbog ludila mog oca, i ti bi jadnici svi do jednog na moje prikazanje pali na koljena u užasnom strahu, pali bi zbog mene, svemoćnog Krona, vladara Neba i Zemlje! Ja bih ih tada, maštao sam dalje, milostivo pogledao i snagom svojih misli zapovjedio bih im da ustanu, i da takvi, začarani, nepomični i nijemi stoje u slavu mene i mog oca!
Kad bih u svom veličanstvenom hodu stigao do bolnice tata bi uvijek već stajao tamo, malen pogrbljen i nejak, ispred ogromne mračne zgrade, a ja bih mu prišao i primio ga za ruku. U tom trenutku priroda bi zajaukala a moj otac bi se najednom uspravio prepun snage. Čitav svijet bi odjednom došao k pameti i svi bi znali da on nije lud!
Moći mi nikad nisu došle i nikakvo se čudo nije dogodilo - bio sam krajnje običan. Živio sam život bilo kojeg normalnog djeteta i u mene se najednom uvukla sumnja. Počeo sam sve manje vjerovati u očeve riječi, sve dok jednog dana nisam sav užasnut shvatio da mi je stari zbilja lud! Godine su prolazile, očeve riječi bivale su sve blijeđe, i ja sam ih s vremenom zaboravio.
Završio sam fakultet, upoznao ženu svog života, oženio se i zaposlio. Ako bi me koji put netko slučajno upitao kako to da se zovem Kron, mrko bih mu rekao da ne znam, ali da vjerojatno postoji razlog zašto mi je otac u ludari! Nikad više nisam pomislio na očeve priče i vjerojatno ih se uopće ne bih sjetio do kraja života, ali, jednog običnog ljetnog dana počele su mi se dešavati čudne stvari...
Tog dana smo se žena i ja vratili sa ljetovanja. Trebalo je prebaciti neke stvari iz auta u podrum pa sam prepunih ruku i stenjući pod gomilom tereta krenuo prema ulazu u svoju zgradu.
«Da mi bar netko otvori vrata!» pomislio sam, a u taj čas izađe susjeda i pridrži mi vrata.
«Nevjerojatno! Da bar vrata od stubišta budu otvorena!» pomislim i ugledam otvorena vrata od stubišta. Spustio sam se niz stepenice, poželio sam upaljeno svijetlo da ne moram nosom pritiskati prekidač i na svoje zaprepaštenje ušao sam u osvijetljeni podrum! Bio sam zaista uzbuđen, tolike slučajnosti su me baš razveselile i to moje veselje bilo je tako očito da me je čak i žena pitala što mi je! Rekao sam joj da se osjećam sjajno i da bih volio da napokon prebacimo svu kramu iz ostave u podrum. Sumnjičavo me pogledala, to je bio posao koji sam odgađao mjesecima, ali nije se bunila.
Krenuli smo prema podrumu, imao sam pune ruke pa je žena išla ipred mene da pali svjetla i otvara vrata. Jedvo sam dočekao da krenemo i zaintrigiran jutrošnjim događajem jako sam se skoncentrirao:
«Želim da lift bude na našem katu!»
Nažalost nije bilo lifta i moja je žena pritisnula gumb.
«Želim da zajednička podrumska vrata budu otvorena!» mađijao sam u sebi. Spustili smo se liftom i rezultat je bio poražavajući. Vrata ne da su bila zatvorena već su bila i zaključana! Ne pamtim kad su zadnji put ta vrata bila zaključana! Ni posljednji test nije uspio – svjetlo u podrumu nije bilo upaljeno već ga je upalila moja žena.
Iluzije o mojim natprirodnim moćima istopile su se časkom, kao vosak prejeftine svijeće...
Sljedeće jutro sam zaspao i prekasno krenuo na posao.
«Da mi bar svi semafori budu otvoreni i da se uspijem prestrojiti na raskrižju kod firme!» maštao sam totalno svijestan činjenice da ću zakasniti. Jurim, prođem prvo križanje znajući da nikad u životu nisam stigao na zeleno svjetlo idućeg semafora ali sam odlučio da ipak pokušam...a kad tamo, približavam se raskrižju i pali se treptavo žuto, semafor se pokvario a ja imam prednost! Jurim dalje, svi semafori su mi otvoreni a na križanju gdje sam se trebao prestrojiti uočim da je stao neki kamion i da sad vrlo sporo kreće - idealna prilika za prestrojavanje! Pretičem čitavu kolonu i ulijećem prije kamiona te prolazim na zeleno! Stigao sam na posao za šest minuta a najbrže dosad bilo je petnaest minuta! Osjećao sam se nevjerojatno dobro, adrenalin mi je kolao žilama a osjećaj neke čudne i neobjašnjive moći uvukao se u mene i cijelog me prožeo, kao da mi je ušao pod kožu. Osjećao sam se snažno i neranjivo!
Kad sam ulazio u ured primjetio sam da se šef zagonetno smiješka, nešto se kuhalo i pomislio sam kako bi bilo lijepo da dobijem povišicu.
Pet minuta kasnije šef je ušao u moj ured. Rekao je da je iznimno zadovoljan mojim učinkom, mojom točnošću i mojim respektom prema poslu pa je predložio da uđem u upravu poduzeća!
«Trebam nešto žestoko!» pomislio sam kad li uđe šefova tajnica noseći piće i dvije čaše.
«Sve su to slučajnosti, sjeti se samo kako ti sinoć u podrumu nije uspjelo apsolutno ništa!» govorio sam samom sebi.
Nazdravio sam šefu. Bio sam uznemiren. Prisjetio sam se očevih riječi...poput duha iz prošlosti njegov glas protutnjao je mojim mozgom:
«...mog sina čekaju velike stvari.»
Kad sam se tog dana vraćao kući poželio sam da se vratim za manje od deset minuta. Naravno, nisam uspio, bio je zastoj na raskrižju, popravljali su semafore pa sam stigao kući kasnije no ikad u životu.
«Eh, moj ludi stari, napunio mi je glavu moćima i glupostima...» razmišljao sam dok sam milio u prometu. Kad sam stigao kući zlobno sam pomislio kako je ludara i predobro mjesto za njega!
Od tog dana sve je krenulo najbolje moguće. Vrlo brzo postao sam predsjednik uprave, moja kompanija postala je jedna od četiri najveće svjetske kompanije u svojoj branši, iz stana u trošnoj zgradi preselili smo žena i ja u golemu urbanu vilu izvan grada. Posao se strahovito dobro uhodao - okružio sam se sposobnim i pouzdanim suradnicima i oslobodio sam si dovoljno vremena da se posvetim humanitarnom radu. Moji apeli za dobrobit Trećeg svijeta ulaze sve dublje u svijest surovih poslovnih ljudi. Prije neki dan otvorio sam najveći međunarodni sajam iz moje branše. Moj uvodni govor bio je apel da se sva ta koncentracija kapitala oplemeni i da svi okupljeni moćnici daju jedan mali, ali važan dio svojih prihoda u svrhu rješavanja problema Trećeg svijeta. Moje riječi popratio je gromoglasan aplauz. Nakon toga broj donacija mojoj zakladi porastao je tristo posto.
Jedne jeseni došao mi je dopis iz bolnice, pisalo je da je otac ozdravio. Stigao sam autom po njega, a kad sam ga ugledao srce mi je zadrhtalo! Bio je puno manji no što ga se sjećam, mršavi pokunjeni starčić koji je stajao ispred bolnice. Sa sobom je imao samo jednu tanku torbu u kojoj su bile sve njegove stvari. Zagrlio sam ga i uveo u auto. Krenuli smo prema mojoj vili.
«Nije mi jasno kako sam mogao misliti da itko ima natprirodne moći! Ne kužim ni one glasove koji su mi se javljali u glavi!» reče moj stari.
Pogledao sam ga nježno, njegovo lijepo izborano lice.
Razmišljao sam o tome kako sam se ponovo prisjetio tih moći iz njegovih priča tek nedavno, kad mi je prije par godina krenulo...
Dugo mi je trebalo da shvatim da nije poanta u tome da baš natprirodne moći učine nešto pozitivno za mene. Poanta je da se to pozitivno dogodi, svejedno je da li tu pozitivu učine moje natprirodne moći, ili je učini npr. moja žena!
«Sad sam izliječen» reče moj otac. «Oni glasovi su bili samo plod moje mašte i više ih uopće ne čujem!»
Ponovo sam ga pogledao.
«Drago mi je da si opet samnom, tata!»
On je zadrhtao i pogledao me vlažnim očima.
«Živjet ćeš kod mene, svi te volimo i svi te čekamo. Za dobrodošlicu ti spremamo veličanstveni roštilj!»
Nasmiješio se, znao sam da je sretan. Začuo sam grmljavinu. Pogledao sam u smjeru moje vile, na zapadu, taman negdje iznad mojeg doma, crnili su se golemi teški oblaci. Lagano sam se namrštio, nisam želio da išta pokvari doček mojeg oca.
Podigao se snažan vjetar. Otpalo lišće počelo je kovitlati oko nas a drveće nam je mahalo svojim granama. Vjetar je čistio sve ispred nas. Oblaci na zapadu su silovito jurnuli na jednu stranu, pa su se vratili natrag, nemoćni pred sljedećim naletom vjetra, a taj ih je raznio u bezopasne vunene loptice.
Ipak ćemo imati lijepo vrijeme za roštilj.
Očevo prisustvo sam fizički osjećao kraj sebe, njegova toplina kao da me grijala. Podigao sam svoju ruku sa mjenjača i pritisnuo sam svojim dlanom njegovu izboranu šaku. Gledao sam ga kako se naglo uspravlja i kako mu se u tijelo vraća snaga.
Glavom mi je prostrujila jedna jedina duboka misao:
«Hvala ti, tata!»
|
16.08.2005., utorak
.Čitao svoju malu crnu knjižicu :)
.
Dragi moji, čitav dan pokušavam natjerati Krona da postane čitljiv :D
Rečenice u toj mojoj najnovijoj priči su tako guste da me podsjećaju na ljepljivi sok od smokve, čak i ja koji znam što tamo piše s mukom šaljem mozak da reže značenja tih mojih umotvorina na sastavne dijelove...i nikako :-D
Mislim da ću ga krenuti iznova pisati...nije dugačak, samo tri stranice u wordu, font times veličine 12... :D
Malo prije mi je dosadilo mlaćenje prazne slame i uzeo sam svoju malu crnu knjižicu. Čitao sam neke svoje ideje koje tek treba realizirati i stavio sam mozak na pašu...ništa za blog nisam očekivao jer sam smatrao da sam vas upoznao sa većinom sadržaja. Odjednom mi je oko poletilo u neki ćošak i tamo sam vidio par redaka napisanih stravično blijedom kemijskom, nije ni čudo da to do sad nisam vidio! Ta rečenica je izgleda napisana u devetom mjesecu dvijetisućite, znači prije pet godina...i posve sam zaboravio da sam to ikad napisao :)
Evo vam je:
U prostorno-vremenskom kontinuumu količina, raspored i stanje stvari nisu bitni jer je konačni ishod svega toga uvijek isti - PRAJAJE!
Jasno da se baš ne slažem posve sa tom rečenicom, da se slažem sve bih vas odmah pozvao na kolektivno samoubojstvo...LOL :) ...ali rečenica ima smisla jer je vjerojatno točna sa stanovišta prostorno-vremenskog kontinuuma, hahahaha :)))
Uživajte barem upola kao ja!
Vaš Ddadd
:D
|
15.08.2005., ponedjeljak
.Presretan sam :))
.
Dragi moji, čitav dan slavim, upravo sam dobio otkaz!!
Da vas ne držim zbunjene i dalje, radi se o sporazumnom otkazu koji sam dobio umjesto da ga dam, a dobio sam ga, a ne dao zato da bih mogao primati naknadu od burze :)
Sad se prvo želim dobro odmoriti od 'po narudžbi' poslova i završiti neke svoje projekte.
I tako, najsretniji sam čovjek na svijetu, idem van uživati u svojoj novoj slobodi! :)))
Voli vas Ddadd
PS: Ako netko ima astronomsku ponudu za zbilja odličnog programera u svim jezicima i platformama (čak i assembler ;) ) nek se javi. Specijalnost su mi rijetke stvari, poput optimizacija veličine i/ili brzine koda. Ne želim raditi ništa dosadno, bez obzira na plaću! Nadalje, ako netko ima ponudu da volontiram negdje, a meni se to svidi, nek se javi...nadalje, ako netko ima želju da mi izda priče nek se javi...LOL...pojma nemate kako sam sretan, presretan :)))
|
14.08.2005., nedjelja
.Nestanak iluzija
.
Dok sam bio na odmoru živio sam u iluzijama nekoliko dana jer sam odsjeo na mjestu prepunom dobre magije.
Bilo je divno...ali sad, sad kad sam se vratio...sad vidim da više ne znam pisati o iluzijama.
Od kad sam upoznao to čarobno mjesto, pišući o iluzijama ja pišem o stvarnosti!
Želim vratiti magiju u svoje rečenice.
Voli vas vaš Ddadd
...
|
.Mamohizam :)
.
Ima dana kad uživam zezati nekoga. Zezam samo ljude koje volim, drukčije mi nema smisla...
Prije par dana majka mi je sva ozarena rekla da je bila u konzumu i da nam je svima našto kupila.
Izvadi ona iz vrećice zaista lijep crveni ručnik.
"Što misliš, koliko ovaj ručnik košta?" upita ona veselo.
E, vidite, kad je tako ponosna na cijenu po kojoj je kupila, a meni se strašno zeza nekoga...to je zaista loša kombinacija! :)
Pogledam ja nju, pogledam ručnik, ima dva lica, fin je, lijep i mekan, prilično je velik...podjelit ću cifru koliko mislim da košta sa dva i oduzt još malo, hehehehe.
"Mislim da košta...dvanaest kuna!"
Gledam njenu reakciju, prvo blijedilo, pa razočaranje, a tada neka zbunjena ljutnja:
"Pa obična krpa ti košta dvanaest kuna!"
"Onda osam!" ubaci se tata. Nikako mi nije mi jasno kako čitav svijet odmah skuži kad se šalim, a samo ona koje me poznaje najduže od svih nikada...
"Ma dajte!" poviče majka - "DEVETNAEST KUNA košta...nemate ni krpa za osam kuna!"
"Aha...pa neka...dobar je!" mlako ispalimo tata i ja skoro uglas...što je ipak malo smirilo mamu :)
Nakon toga ona izvadi ogroman, stvarno ogroman ručnik.
"A ovaj, koliko košta?" upita nas, ponovo sva ozarena.
Pomislim si kako je tanak, nema dva lica...pa konzumova politika...zaključim da je isto devetnaet kuna...
"Trideset kuna!" ispalim ja.
"Ne!" pobjedonosno će ona, a lice joj je ozario osmijeh od uha do uha: "Devetnaest kuna! Koštaju jednako! Stvarno sitnica!"
Gledao sam je tad onako veselu i odjednom više nisam ni najmanje skrivao svoju radost :)
Vaš Ddadd
:)
|
13.08.2005., subota
.Pričam sa svojom ljubavi :D
.
Probudim se i odmah nazovem dragu.
"Molim" začujem njen divni glas.
"Cmok" velim ja.
"Kaj radiš?" upita ona.
"Ležim u krevetu i pričam sa svojom ljubavi."
"Aha, a ja gledam neki film."
"Ajd dobro, neću smetati onda, ti gledaj film, a ja idem još malo pričati sa svojom ljubavi." :D
:)
|
12.08.2005., petak
.Kako da me ne smeta što blog ne radi...iliti...
.
...iliti birokratski sindrom :D
Dođem ja na blog, poželim napisati post, a kad tamo, blog ne radi!
Mogu samo čitati postove a ne mogu ih pisati, niti mogu komentirati divote dragih mi ostalih blogera.
Prvo sam osjetio neku navalu neke ljutnje...'uh majku im, blog je OPET u banani!'
Onda sam si pomislio:
Pa tak i tak nemam nešto inspiracije, super je što blog ne radi, imam sjajno opravdanje :D
Tada sam se sjetio svih teorija o birokraciji...glavni uzrok nastanka birokracije je prebacivanje odgovornosti, birokracija je tako dobro ustrojena da na kraju nitko nije kriv ako neki projekt propadne, a ako nitko nije kriv onda je bolje raditi manje nego više jer ti je plaća ista koliko god radio i tako dalje...
Dakle, nisam pisao danas jer je blog bio u banani kad sam htio pisati, a onda sam prionuo pripremama za uređenje moje nove kućice, uskoro useljavam a ima posla, kuća je u komi...i vratio sam se doma tek malo prije!
Znači, za to što me danas (jučer?) niste čitali nisam kriv ja, kriv je blog! :DD
Pozdravlja vas vaš Ddadd :)
|
11.08.2005., četvrtak
.Noć i dan...inspirirao me Srnin komentar
.
Srna se u komentaru zapitala:
Ako li se dan rađa s jutrom, umire li s večeri?! zapravo, žive li uopće dani, žive li tako da bi se mogli rađati i umirati?!
Ja bih na to rekao ovo:
Dan je samo jedan, vječan. On niti umire niti se rađa već samo neprestano putuje i uvijek nam iznova dolazi...
Još bih mogao reći da nam ostane u gostima duže ako mu je toplo, a brzo pobjegne ako mu je zima :D
:)
Vaš Ddadd
|
.Virusek
.
Nazove me jučer prijatelj i veli da hitno treba moju pomoć jer:
Žena mu je sinoć bila na netu i odjednom se otvorio neki prozor koji je rekao da moraju ubaciti sistemski disk. Tad su oni pronašli sistemski disk i ubacili ga u CD ROM a onda im se formatirao čitav hard disk! Zatim su se na hard sami od sebe instalirali windowsi!!
Sve je to rekao zaista normalnim glasom, ali kad sam ja to čuo kosa mi se digla na glavi!
Znao sam da njih dvoje uopće ne backupiraju podatke i tužno sam pomislio na sjajne fotke sa njihovih putovanja u Singapur, Škotsku, Njemačku, Italiju...
"Uh, šteta za podatke, tu ti ne mogu pomoći, sad je gotovo!" rekoh mu ja.
"Fučkaš podatke..." veli on:
"...windowsi su mi na njemačkom!"
:D
|
10.08.2005., srijeda
.Jutro, inspirirala me Izgubljena :)
.
Jutro...
Novi je dan
Sreća raste prema jugu
:)
|
09.08.2005., utorak
.Što je vrijedno?
.
Ne znamo sintetizirati tvari ali znamo reći da su bezvrijedne. Ako je kamenčić bezvrijedan, daj ga napravi, nemoj ga uzeti iz prirode koja ga je radila milijun godina, napravi ga!
:)
|
.Pijanac i lezbijke, istinita priča! :-D
.
Preko ceste idu dvije lezbijke, zagrljene, a njima u susret ide pijanac. Pijanac se onako totalno u čudu zablene u njih.
Priđe on onoj muškobanjastijoj od njih dvije i unese joj se u facu.
"Hej, mogu li te nešto pitati?"
"Pitaj" veli ona.
"Oni motoristi na velikim motorima, oni koji nose kacige..."
"Što s njima?" upita lezbijka.
"Jelda da sliče na robote!?"
:-D
|
08.08.2005., ponedjeljak
.Svijeća
.
Svijeća koja je gorjela u potkrovlju kamene kuće dok sam pisao 'Barda' je svijeća koju je Tomo (vlasnik Kamenih priča) radio vlastitim rukama. Stavio sam svijeću na časopis, časopis pored sebe, zapalio sam je i počeo pisati...
U toj svijeći nalazi se poruka. Poruka je napisana na listiću od 24 karatnog zlata. Kad je plamen došao do poruke odjednom se pojačao i počeo lizati zlatni listić. Plamen je postao vrlo jak, visok preko 30 centimetara, a listić se otkrio tek do pola. Svijeća je pukla pri vrhu i užareni vosak počeo je brzo curiti na časopis. Morao sam ugasiti plamen.
Donio sam kući i časopis i svijeću. Kad krenem pisti novu priču, najvjerojatnije 'Krona', tada ću je opet zapaliti. Onda ću pročitati poruku na listiću...
Vaš Ddadd
:)
|
07.08.2005., nedjelja
.Postoje ljudi...
.
Priča je išla:
"Život je ponekad, (znači ponekad - ne uvijek, hvala Bogu!), kao kutija šibica! Ti si tada (opet, kažem, ponekad!) jedna od tih šibica, stisnut, složen i zatvoren u tu kutiju i nikako ne možeš otvoriti kutiju i izaći van! Sve su šibice u toj kutiji različite a ti si jedna od njih...ponekad!"
Evo kako sam prokomentirao priču...
Značajno sam pogledao Tomu i rekao:
Postoje ljudi za koje život nikad nije kao kutija šibica.
Isto tako, postoje i oni kojima je život uvijek kutija šibica!
Ti drugi, njima je život kutija šibica jer su odgojeni tako da ispunjavaju očekivanja drugih ljudi, i dokle god oni nešto rade samo zato 'jer se to tako mora' ili 'jer je tako red' ili 'jer će se netko naljutiti ako ne napravimo to', dotle su oni zarobljeni i njihov je život nalik na kutiju šibica!
Tako nekako...pozdravljam vas sve :))
:)
|
06.08.2005., subota
.Priča iz Kamenih priča
.
Tomo je nevjerojatan momak. Vlasnik je najoriginalnije konobe u svemiru i genijalan kuhar, pjevač, jedriličar, svirač, fotograf...pa i glumac.
Govori nekoliko jezika, šarmantan je i dupla je škorpija sa nekoliko planeta u škorpiji (zašto li mi je to važno pitam ja vas ;) ) ... dobričina je duše dublje od oceana...
Njegova konoba je jedina koju sam vidio i za koju sam čuo da iznad šanka umjesto žestokih pića vise knjige. Knjige koje može uzeti bilo tko, a poželjno je da ih kad tad vrati - a svi vrate! Kamene priče nisu zaključane niti jednu sekundu, čak ni tijekom noći, a gazdi Tomi nikad ništa u konobi nije ukradeno! Sa Tomom sam se skužio odmah, vjerujem da je u ovih nekoliko dana sklopljeno jedno čvrsto prijateljstvo :)
Ljudi s kojima sam se družio u toj konobi su ili umjetnici, ili svjetski putnici ili pak neki ljudi neobičnih sudbina.
Uopznao sam tako tipa koji je taksijem usred rata iz Vukovara stigao u Bale. Zamislite situaciju - Vukovar, početak bitaka, puca se, sve se ruši, tip digne ruku, zaustavi taksi i kaže "Vozi u Bale!"
Ima li originalnijeg načina da izađeš iz rata, pitam ja vas :)
A sad će, dragi moji, priča...
Nešto prije mog odlaska u Zagreb konoba je bila prepuna. Osim turista što su zujali sa strane, tu je sjedilo i jedno šaroliko društvo: supružnici koji su vrhunski pjevač i pjevačica - ta pjevačica je Tomina teta, zatim čovjek koji je taksijem stigao iz Vukovara, Tomo, Tomin kum, te kao šećer na kraju predivna jazz/blues trubačica i pjevačica, žena koja živi na relaciji Amsterdam - London.
Svima njima priključio se i Ddadd :)
Pisao sam Tomi svoju Zg adresu kad je Tomina teta svima ispričala jednu pričicu. Teta kaže, citiram od riječi do riječi:
"Život je ponekad, (znači ponekad - ne uvijek, hvala Bogu!), kao kutija šibica! Ti si tada (opet, kažem, ponekad!) jedna od tih šibica, stisnut, složen i zatvoren u tu kutiju i nikako ne možeš otvoriti kutiju i izaći van! Sve su šibice u toj kutiji različite a ti si jedna od njih...ponekad!"
Tu usporedbu teta je rekla na Tomin zahtjev, Tomo i svi prisutni su to već čuli, teta je to ponovila da i ja čujem! Ja sam se na tetine riječi nasmijao i rekao da mi je teorija super. Na taj moj komentar Tomo je rekao:
"Ddadd, molim te, prokomentiraj bolje tetine riječi, pojasni nam ih jednom rečenicom!"
Bio je to iznenadni zahtjev i u tom trenutku nisam imao nikakvih ideja: Da dobijem na vremenu rekao sam Tomi da tek procesuiram izgovoreno i da ću reći tu svoju rečenicu nakon što mu napišem svoju adresu. Minutu kasnije napisao sam adresu i dao sam Tomi papirić.
Tomo je tada povikao:
"Tišinu molim! Sad nam Ddadd ima nešto za reći!"
Nastala je nevjerojatna situacija - čitava gostionica je zašutila! Sve oči bile su uprte u mene. Čekalo se da Ddadd nešto pametno kaže, a Ddadd još uvijek nije imao pojma što će reći :)
Obratio sam se teti: "Znači, vi kažete da je život ponekad kao kutija šibica?"
"Da, samo ponekad, hvala bogu!" reče teta.
U tom trenu sam se nasmiješio i počeo sam govoriti:
"Znate...postoje ljudi...."
Kada sam zašutio svi su šutjeli još neko vrijeme a onda se prolomio gromoglasni aplauz!
Cijela konoba mi je pljeskala a meni se svaka dlačica na tijelu naježila!
Bio sam kompletno presretan - okružen ljudima sa dušom, umjetnicima dobrog srca, ljudima koji bi ti svaki posebno mogli oplemeniti život...a zamislite energiju svih njih okupljenih u jednoj prostoriji!
To je jedan od trenutaka što se pamte cijelog života...
***
PS: Imate li ideju što sam rekao? Što bi ste vi rekli?
PPS: Voli vas Ddadd :)
|
05.08.2005., petak
.Za Non'se, bez mesa - Predjelo
.
Malo papra na tanjur, tanko i razmazano po tanjuru, nikako na hrpu.
Zatim po tome maslinovog ulja, toliko da površinski obilno prelije papar.
U to kapnete par kapi bijelog vina.
Otrgnete komadić kruha i njime sve promješajte. Kruh stavite u usta i pojedite.
Zatim sve pomažete komadićima kruha, zalogaj po zalogaj.
Nikako soliti, sol ubija maslinu ;)
Najbolje je u ugodnom društvu voljene osobe, na lijepom mjestu, pri svjetlosti svijeća, uz mir i usredotočenost na jelo i partnera...
:*
:-)
|
04.08.2005., četvrtak
.Vratio se... + VOAJERIZAM
.
Došao sam u Zagreb prije dva sata. Dočekale su me 73 e-mail poruke i još toliko spama. Malo sam raskrčio to, sad ću prebaciti umjetnine iz auta u kuću pa ću u grad...umoran sam prijatelji moji :)
Prepun sam dojmova, pisat ću još o njima, a danas će vam otkriti samo jedan...
Znate li što sam skužio u svom jurenju Istrom?
Istra je prepuna besramnih voajera!
U svakoj drugoj kući su voajeri! I uopće ne skrivaju to, napišu to javno!
Besramnici izvjese na kuću:
SOBE
ZIMMER
ROOMS
pa
CAMERE!
Svašta :D
:-D
|
03.08.2005., srijeda
.BARD
.
Laž ne postoji, postoji samo priča.
Nikad nisam lagao, govorio sam samo riječi što su rasplamsavale zaboravljene strasti bezbrojnih ljudi, riječi koje su zvučale daleke i davne, riječi koje su svime bile poznate a nove - poput mirisa iz djetinjstva koji nas vrtoglavo bacaju u vremena kojih više nema.
Plamen svijeće treperi u potkrovlju kamene kuće, nepotreban. Struja je pritiskom sklopke potekla svjetiljkom i dala mi dovoljno dana, ali kad sam krenuo pisati ove retke moja je ruka sama krenula ka upaljaču i zapalila svijeću. Prepustio sam se toj ruci, nisam je želio kočiti, znao sam da ruku vodi netko tko je mrtav već 1800 godina.
Povjerujte mi sve što ću vam napisati - riječi što sad slijede moja su sudbina, koloplet sadašnjosti i minulih vremena poigrava se mnome i čini od mene lutku na koncu, i kad bih želio prestati pisati sad to više ne bih mogao - prekasno je! Svoju sudbinu odredio sam onog trenutka kad sam ušao u malu i urednu ordinaciju i legao na udoban ležaj. Mali mršavi čovjek crvenih očiju i demonskog osmijeha vezao me remenima i pričvrstio mi je elektrode na glavu uz riječi: "Seansa traje petnaest minuta, nakon toga ćete mi ispričati sve što ste doživjeli i možete ići, a 200 eura je vaše!"
Posljednje čega se sjećam nekon toga bila je svjetlost žarulje koja je postala krvavocrvena nit sa zlatnom prugom u sredini. Nakon toga uslijedio je mrak.
***
An' mon je govorio.
Pri svjetlu baklji njegovo lice lelujalo je u tami a glas mu je bio dalek i moćan. Još dugo nakon što bi bio izgovoren, ples njegovih rečenica odzvanjao bi u glavama prisutnih ljudi. Svaka nova riječ stopila bi se sa svim dosad izgovorenim riječima, svaki zvuk utkao bi se neizbrisivo u svijest svih prisutnih, stvarajući pečat na duši koji je bio dublji i trajniji čak i od traga drevnih runa uklesanih u kamen.
Connor je došao izdaleka da čuje An'mona. Oko njega stajalo je puno ljudi i zaneseno slušalo Glasnika. Mnogi od njih bili su pripadnici međusobno zaraćenih plemena ali to ovdje i sad nije bilo važno - otkad je zagonetni stranac stigao u njihove krajeve među plemenima vladao je mir.
*
"Svi smo mi od istih predaka, svi smo došli ovamo u potrazi za boljim. Bogovi su nas obdarili čašću i snagom, dali su nam ovu prostranu zemlju, ove zelene ravnice i ove guste šume! Brzi izvori teku da nas krijepe i ne pitaju tko je iz kojeg plemena. Svi smo mi od iste tvari, ista nas je davna majka rodila i ista nas zemlja hrani. Ima je dovoljno za sve! Neka me odmah prokune gnjev Bogova i neka gorim vječno kao plamen ove baklje ako me, braćo i sestre moji, sami Bogovi nisu poslali! Bogovi su mi dali dar i zato slušajte što vam govorim! Braćo i sestre, prijatelji moji, potomci ste slavnih ratnika, a i sami ste ratnici! Pred vama je sad najveća od svih bitaka ikad - pred vama je herojska borba sa samim sobom, borba da zaboravite sve razmirice koje vučete generacijama! To je teško i to je dosad vaša najveća bitka, ali to je i jamstvo da vaši braće i sestre više neće ginuti, to je zalog da će vaša djeca u miru ostarjeti a vaša zemlja i vaša sela više nikada neće gorjeti! NIKADA!"
Nakon što je zašutio, An'mon je visoko podigao stisnutu šaku. Iz grla stotina ljudi prolomilo se klicanje. Kad je An'mon podigao i drugu ruku činilo se kao da se energija gomile kanalizirala kroz njega i udvostručila! Klicanje razdraganih ljudi sad je podsjećalo na grmljavinu jer je snaga riječi ušla u stotine duša. Bilo je posve jasno da je An'mon sve te duše ujedinio u jedan cilj, onaj cilj koji je želio - a želio je mir.
*
Velika lutka od pruća gorjela je snažnim plamenom. Čovjek duge bijele brade pjevao je drevne pjesme, a glas koji je izlazio iz njega zvučao je neljudski, činilo se da je to glas Bogova. Čovjek je bio u transu, riječi su mu bivale sve snažnije a prah kojeg je bacao u vatru praskao je sve glasnije iskreći sve blistavijim iskrama. Odjednom je plamen postao ogromna buktinja što je suknula visoko u crno nebo, činilo se da će jedan krak vatre posve progutati čovjeka u bijelom ali to se nije dogodilo već je plamen poprimio boju krvi, i, kao da želi živjeti, buknuo još jednom, ovog puta jače no ikad prije i ugasio se.
Čovjek u bijelom se okrenuo prema skupini ljudi koji su sjedili desetak metara od njega i obratio se muškarcu koji je sjedio na drvenom prijestolju.
"Dolazi Glasnik Bogova i nagovjestit će sudbinu koju ne možemo promjeniti. On će u ove krajeve donijeti mir!"
Lice čovjeka na prijestolju se smrknulo. Vladar nije želio mir, njegove vojske bile su moćne.
Njegov glas zvučao je poput sudara mača i štita:
"Sudbinu možda ne možemo promijeniti, ali barem možemo pokušati!"
*
Connor je prelomio koplje preko koljena. Praskavi pucanj suhog drveta utopio se u buci gomile a Connor se samo okrenuo i pošao natrag u svoje selo. Znao je da će ga vladar najvjerojatnije ubiti ali ga nije bilo briga - nakon ovakvog govora nitko na svijetu ne bi mogao ubiti Glasnika, bio je potpuno siguran u to...
*
Ti si moj najpouzdaniji i najhrabriji ratnik" grmio je vladar glasom prepunim gnjeva!
"Ako ga ti nisi mogao ubiti, onda to nije mogao nitko, i ja to znam! Nije problem u tome, problem je što se nakon što si čuo Glasnikove riječi više ne želiš boriti! Postao si kukavica!"
Mač je suknuo i zablistao na odsjaju vatre prije no što se zabio u Connora. Connorovo se lice zgrčilo od boli. Bio je mrtav prije no što je pao na zemlju.
"Što će mi slavni ratnik ako se ne želi boriti!" poviče vladar i pokaže rukom prema dvojici da odnesu tijelo. Tada se okrene prema čovjeku bijele brade:
"Bio si u pravu, on je Glasnik. Tko ga čuje više se ne bori! Znači, moramo ga ubiti prije nego što mu čujemo glas!"
Čovjek u bijelom raširio je ruke i sklopio ih, istovremeno praveći lagan naklon prema svom gospodaru.
"Imam jednu odličnu ideju, moj gospodaru." rekao je smjerno.
*
Will je bio sretan. Napokon mu je povjeren neki zadatak. Kad mu je majka objasnila što mora učiniti jedva je dočekao trenutak polaska. Sad se već nalazio blizu mjesta gdje će Glasnik govoriti, znao je to po velikom broju ljudi koji su pristizali sa svih strana i sljevali se u kolonu te poput rijeke kretali prema mjestu sastanka.
*
Glasnik je podigao ruke. Gomila je urlala u deliriju, svi osim Willa dignuli su čvrsto stisnute šake u zrak. Will je jače primio svoje koplje i počeo se kroz gomilu kretati prema Glasniku. Kad mu se posve približio oko njega se u jednom trenutku malo oslobodio prostor, a njemu je to bilo dovoljno. Podigao je koplje visoko i uvježbanim pokretom snažno je zamahnuo prema Glasniku. Koplje je odletilo zabivši se velikom brzinom u Glasnikova prsa. Glasnik se rukama primio za grudi i pao na koljena. Na licu mu je sve titralo od boli, iz usta mu je počela teći krv ali je ipak uspio viknuti:
"Vratit ću se!"
Will te riječi nije čuo, nije čuo ni bolno jecanje gomile kad je Smrt napokon došla po An'mona.
Will je bio gluh.
***
Otvorio sam oči. Mali zlobni profesor gledao me preko svojih naočala. Odvezao je remenje i ja sam sjeo. Čovječuljak mi je pokazao dvije novčanice od po 100 eura ali te me novčanice više nisu zanimale.
"I? Što ste bili u prošlom životu? Govorite već jednom!"
Pogledao sam nestrpljivca u oči. Nacerio sam mu se, znao sam da će te pohlepne oči uskoro plakati.
Taj nakazni čovječuljak bit će prvi čovjek koji će se priključiti novom pokretu za mir.
Udahnuo sam zrak a u mene je ušla snaga Bogova.
Glasom koji je dolazio još iz doba drevnih runa progovorio sam
"U prošlom životu bio sam BARD.."
|
02.08.2005., utorak
.Kamene Priče
.
Ljudi, bio sam jučer u Umagu, u internet caffeu, a blog je baš tada bio u banani...i tako je ddadd prvi put nakon tri i pol mjeseca nenapisao post :)
Dakle, Umag, to je blizu Savudrije, a Savudrija je popirište najveće žderačine kolača u ddaddovoj povijesti...u slastičarnici Eda, preko puta OMV benzinske pumpe, koja btw. nije ni postojala kad sam ja zadnji put bio tamo :)
Blago je to bilo razočaranje iako sam to očekivao...naime, u Umagu smo tražili procjenitelja za murano staklo koje sam uz još jednu prekrasnu umjetninu dobio na dar...navodno je to jako vrijedno, a kako je dar ujedno i garancija da će mi novac kojim sam sponzorirao neviđeni spektakl biti vraćen...
Dakle, u Savudriju smo stigli prekasno, ostalo je samo par mršavih probiraka od kolača...a tiramisu čak ni ne rade svaki dan nego kad stignu, tako mi divna cura za pultom reče :)
Danas sam doznao da umjetnine vrijede barem toliko koliko vrijedi lova koju sam pljunuo da bi Neno Belan nastupao sa 'Jagode i čokolada' postavom Đavola :D
Možete zamisliti...Neno Belan i Đavoli...u Balama, ispored konobe "Kamene priče" neprestano sviraju četiri sata za pedeset ljudi!! Takav štimung još niste doživjeli - Neno mi je rekao da bolju svirku u životu nisu imali!
Bilo je zabavno, vozio sam se Nenekovim mercedesom u Rovinj po novce, možete misliti, u dva u jutro dođemo na parking u Rovinju, izađemo iz auta a tu već stoji 'mali od parkinga' i traži jednu kunu za pola sata :-D
Koja poslovnost, fijuu...LOL :)
Ne znam što bih vam prvo pričao...osim ovog desilo se još osamdeset drugih stvari, trebao bih petnaest blogova da opišem to, nadam se da ću polako, ili u nekoj knjizi, ili u nekoj seriji priča...jer Kamene priče su mjesto gdje priče nastaju, previraju se ili se prepričavaju uz mnoštvo impresivnih dramskih efekata gazde Tome, čiji smo osobni gosti...danas sam na primjer prvi put svirao jazz na čašama, koji bolesno dobar feeling O YEAHH :D
Sutra počinje reggae festival u Balama, mjestu gdje smo mi i gdje su Kamene priče. Nadam se da stižu moji dragi prijatelji iz Brain holidaysa...ako ih vidim pokušat ću ih nagovoriti da sviraju ispred konobe gazde Tome...za džabe :-)
Što da vam još kažem, jučer i danas smo večerali uz predivni veliki bazen, u sumrak uz svijeće, danas smo večerali sa jednom obitelji iz Izraela...gazda Tomo kaže da je tip pravi MOSSAD...nadam se da nikad neću saznati, hehehehehe
Ljubi vas vaš Ddadd :)
|
|
