17.08.2005., srijeda
.Kron
.
KRON
Kron je bio sin Urana i Geje, vladar Neba i Zemlje, otac Zeusov.
Ime po tom drevnom Gospodaru Svijeta dao mi je otac. U trenutku kad se u moj embrij nastanila duša, nama nezamislive sile prikazale su se mom ocu i bacile ga u trans. Tamo je vidio mene, točkicu u mokrom beskraju, život u koji je ulazila najfinija srebrna magla. Moj titraj u tom trenutku bio je pozdrav - njegov budući sin slavio je ulazak u svoje postojanje!
U najljepšem trenutku te vizije ukazala mu se Geja, vladarica Zemlje i šapnula mu je da njegovog sina čekaju velike stvari. To je za mog oca bio pravi šok, njena pojava bila je nezemaljski ljepa i otkad je vidio Geju otac više nikada nije bio isti.
Tog dana odlučio je da će sina nazvati Kron.
Volio sam slušati očeve priče. Lijepe i čarobne, priče bi mu poput meda klizile preko nasmiješenih usana, priče o ljudskom rodu, priče o urušavajućem svijetu kojem nedostaje netko sa karizmom – netko sposoban da ujedini svijet za dobrobit svih ljudi!
Najčešće je ipak pričao priče o meni i mojoj sudbini – sudbini spasioca svijeta. Bezrezervno je vjerovao u Gejine riječi i nikad, baš nikad, nije dopustio mogućnost da je halucinirao kad ju je ugledao.
«U tebi, sine», govorio je, «ima nešto starije od Bogova, ljepše od Života i moćnije od Svemira!»
Otac mi je pričao priče i onog dana kad su došli po njega. Zatvorili su ga u kuću gdje žive čudni ljudi tupih pogleda. Plakao sam kad su ga odvodili a on se okrenuo i pogledao me, naše oči su se na trenutak srele i znao sam da on zna da ću jednog dana doći i osloboditi ga. Prestao sam plakati. U tom trenu shvatio sam da sam zaista predodređen za Gospodara Svijeta! Svi su mislili da je on lud a ja sam znao da griješe i ostatak djetinjstva proveo sam u kovanju planova - maštao sam što ću sve uraditi kad mi jednog dana stignu natprirodne moći...
Uvijek bih prvo oslobodio oca. To bih učinio u zaista velikom stilu, išao bih po njega polako i veličanstveno, praćen olujom i grmljavinom. Oko mene bi snažni vjetar vitlao sve što mi se nađe na putu i čistio mi prolaz. Munje bi mi osvjetljavale put, a gromovi bi najavljivali moj dolazak. Taj čudesni hod Gospodara Svijeta uvijek bi vidjeli svi koji su mi se ikad rugali zbog ludila mog oca, i ti bi jadnici svi do jednog na moje prikazanje pali na koljena u užasnom strahu, pali bi zbog mene, svemoćnog Krona, vladara Neba i Zemlje! Ja bih ih tada, maštao sam dalje, milostivo pogledao i snagom svojih misli zapovjedio bih im da ustanu, i da takvi, začarani, nepomični i nijemi stoje u slavu mene i mog oca!
Kad bih u svom veličanstvenom hodu stigao do bolnice tata bi uvijek već stajao tamo, malen pogrbljen i nejak, ispred ogromne mračne zgrade, a ja bih mu prišao i primio ga za ruku. U tom trenutku priroda bi zajaukala a moj otac bi se najednom uspravio prepun snage. Čitav svijet bi odjednom došao k pameti i svi bi znali da on nije lud!
Moći mi nikad nisu došle i nikakvo se čudo nije dogodilo - bio sam krajnje običan. Živio sam život bilo kojeg normalnog djeteta i u mene se najednom uvukla sumnja. Počeo sam sve manje vjerovati u očeve riječi, sve dok jednog dana nisam sav užasnut shvatio da mi je stari zbilja lud! Godine su prolazile, očeve riječi bivale su sve blijeđe, i ja sam ih s vremenom zaboravio.
Završio sam fakultet, upoznao ženu svog života, oženio se i zaposlio. Ako bi me koji put netko slučajno upitao kako to da se zovem Kron, mrko bih mu rekao da ne znam, ali da vjerojatno postoji razlog zašto mi je otac u ludari! Nikad više nisam pomislio na očeve priče i vjerojatno ih se uopće ne bih sjetio do kraja života, ali, jednog običnog ljetnog dana počele su mi se dešavati čudne stvari...
Tog dana smo se žena i ja vratili sa ljetovanja. Trebalo je prebaciti neke stvari iz auta u podrum pa sam prepunih ruku i stenjući pod gomilom tereta krenuo prema ulazu u svoju zgradu.
«Da mi bar netko otvori vrata!» pomislio sam, a u taj čas izađe susjeda i pridrži mi vrata.
«Nevjerojatno! Da bar vrata od stubišta budu otvorena!» pomislim i ugledam otvorena vrata od stubišta. Spustio sam se niz stepenice, poželio sam upaljeno svijetlo da ne moram nosom pritiskati prekidač i na svoje zaprepaštenje ušao sam u osvijetljeni podrum! Bio sam zaista uzbuđen, tolike slučajnosti su me baš razveselile i to moje veselje bilo je tako očito da me je čak i žena pitala što mi je! Rekao sam joj da se osjećam sjajno i da bih volio da napokon prebacimo svu kramu iz ostave u podrum. Sumnjičavo me pogledala, to je bio posao koji sam odgađao mjesecima, ali nije se bunila.
Krenuli smo prema podrumu, imao sam pune ruke pa je žena išla ipred mene da pali svjetla i otvara vrata. Jedvo sam dočekao da krenemo i zaintrigiran jutrošnjim događajem jako sam se skoncentrirao:
«Želim da lift bude na našem katu!»
Nažalost nije bilo lifta i moja je žena pritisnula gumb.
«Želim da zajednička podrumska vrata budu otvorena!» mađijao sam u sebi. Spustili smo se liftom i rezultat je bio poražavajući. Vrata ne da su bila zatvorena već su bila i zaključana! Ne pamtim kad su zadnji put ta vrata bila zaključana! Ni posljednji test nije uspio – svjetlo u podrumu nije bilo upaljeno već ga je upalila moja žena.
Iluzije o mojim natprirodnim moćima istopile su se časkom, kao vosak prejeftine svijeće...
Sljedeće jutro sam zaspao i prekasno krenuo na posao.
«Da mi bar svi semafori budu otvoreni i da se uspijem prestrojiti na raskrižju kod firme!» maštao sam totalno svijestan činjenice da ću zakasniti. Jurim, prođem prvo križanje znajući da nikad u životu nisam stigao na zeleno svjetlo idućeg semafora ali sam odlučio da ipak pokušam...a kad tamo, približavam se raskrižju i pali se treptavo žuto, semafor se pokvario a ja imam prednost! Jurim dalje, svi semafori su mi otvoreni a na križanju gdje sam se trebao prestrojiti uočim da je stao neki kamion i da sad vrlo sporo kreće - idealna prilika za prestrojavanje! Pretičem čitavu kolonu i ulijećem prije kamiona te prolazim na zeleno! Stigao sam na posao za šest minuta a najbrže dosad bilo je petnaest minuta! Osjećao sam se nevjerojatno dobro, adrenalin mi je kolao žilama a osjećaj neke čudne i neobjašnjive moći uvukao se u mene i cijelog me prožeo, kao da mi je ušao pod kožu. Osjećao sam se snažno i neranjivo!
Kad sam ulazio u ured primjetio sam da se šef zagonetno smiješka, nešto se kuhalo i pomislio sam kako bi bilo lijepo da dobijem povišicu.
Pet minuta kasnije šef je ušao u moj ured. Rekao je da je iznimno zadovoljan mojim učinkom, mojom točnošću i mojim respektom prema poslu pa je predložio da uđem u upravu poduzeća!
«Trebam nešto žestoko!» pomislio sam kad li uđe šefova tajnica noseći piće i dvije čaše.
«Sve su to slučajnosti, sjeti se samo kako ti sinoć u podrumu nije uspjelo apsolutno ništa!» govorio sam samom sebi.
Nazdravio sam šefu. Bio sam uznemiren. Prisjetio sam se očevih riječi...poput duha iz prošlosti njegov glas protutnjao je mojim mozgom:
«...mog sina čekaju velike stvari.»
Kad sam se tog dana vraćao kući poželio sam da se vratim za manje od deset minuta. Naravno, nisam uspio, bio je zastoj na raskrižju, popravljali su semafore pa sam stigao kući kasnije no ikad u životu.
«Eh, moj ludi stari, napunio mi je glavu moćima i glupostima...» razmišljao sam dok sam milio u prometu. Kad sam stigao kući zlobno sam pomislio kako je ludara i predobro mjesto za njega!
Od tog dana sve je krenulo najbolje moguće. Vrlo brzo postao sam predsjednik uprave, moja kompanija postala je jedna od četiri najveće svjetske kompanije u svojoj branši, iz stana u trošnoj zgradi preselili smo žena i ja u golemu urbanu vilu izvan grada. Posao se strahovito dobro uhodao - okružio sam se sposobnim i pouzdanim suradnicima i oslobodio sam si dovoljno vremena da se posvetim humanitarnom radu. Moji apeli za dobrobit Trećeg svijeta ulaze sve dublje u svijest surovih poslovnih ljudi. Prije neki dan otvorio sam najveći međunarodni sajam iz moje branše. Moj uvodni govor bio je apel da se sva ta koncentracija kapitala oplemeni i da svi okupljeni moćnici daju jedan mali, ali važan dio svojih prihoda u svrhu rješavanja problema Trećeg svijeta. Moje riječi popratio je gromoglasan aplauz. Nakon toga broj donacija mojoj zakladi porastao je tristo posto.
Jedne jeseni došao mi je dopis iz bolnice, pisalo je da je otac ozdravio. Stigao sam autom po njega, a kad sam ga ugledao srce mi je zadrhtalo! Bio je puno manji no što ga se sjećam, mršavi pokunjeni starčić koji je stajao ispred bolnice. Sa sobom je imao samo jednu tanku torbu u kojoj su bile sve njegove stvari. Zagrlio sam ga i uveo u auto. Krenuli smo prema mojoj vili.
«Nije mi jasno kako sam mogao misliti da itko ima natprirodne moći! Ne kužim ni one glasove koji su mi se javljali u glavi!» reče moj stari.
Pogledao sam ga nježno, njegovo lijepo izborano lice.
Razmišljao sam o tome kako sam se ponovo prisjetio tih moći iz njegovih priča tek nedavno, kad mi je prije par godina krenulo...
Dugo mi je trebalo da shvatim da nije poanta u tome da baš natprirodne moći učine nešto pozitivno za mene. Poanta je da se to pozitivno dogodi, svejedno je da li tu pozitivu učine moje natprirodne moći, ili je učini npr. moja žena!
«Sad sam izliječen» reče moj otac. «Oni glasovi su bili samo plod moje mašte i više ih uopće ne čujem!»
Ponovo sam ga pogledao.
«Drago mi je da si opet samnom, tata!»
On je zadrhtao i pogledao me vlažnim očima.
«Živjet ćeš kod mene, svi te volimo i svi te čekamo. Za dobrodošlicu ti spremamo veličanstveni roštilj!»
Nasmiješio se, znao sam da je sretan. Začuo sam grmljavinu. Pogledao sam u smjeru moje vile, na zapadu, taman negdje iznad mojeg doma, crnili su se golemi teški oblaci. Lagano sam se namrštio, nisam želio da išta pokvari doček mojeg oca.
Podigao se snažan vjetar. Otpalo lišće počelo je kovitlati oko nas a drveće nam je mahalo svojim granama. Vjetar je čistio sve ispred nas. Oblaci na zapadu su silovito jurnuli na jednu stranu, pa su se vratili natrag, nemoćni pred sljedećim naletom vjetra, a taj ih je raznio u bezopasne vunene loptice.
Ipak ćemo imati lijepo vrijeme za roštilj.
Očevo prisustvo sam fizički osjećao kraj sebe, njegova toplina kao da me grijala. Podigao sam svoju ruku sa mjenjača i pritisnuo sam svojim dlanom njegovu izboranu šaku. Gledao sam ga kako se naglo uspravlja i kako mu se u tijelo vraća snaga.
Glavom mi je prostrujila jedna jedina duboka misao:
«Hvala ti, tata!»
|
|
