Tomo je nevjerojatan momak. Vlasnik je najoriginalnije konobe u svemiru i genijalan kuhar, pjevač, jedriličar, svirač, fotograf...pa i glumac.
Govori nekoliko jezika, šarmantan je i dupla je škorpija sa nekoliko planeta u škorpiji (zašto li mi je to važno pitam ja vas ;) ) ... dobričina je duše dublje od oceana...
Njegova konoba je jedina koju sam vidio i za koju sam čuo da iznad šanka umjesto žestokih pića vise knjige. Knjige koje može uzeti bilo tko, a poželjno je da ih kad tad vrati - a svi vrate! Kamene priče nisu zaključane niti jednu sekundu, čak ni tijekom noći, a gazdi Tomi nikad ništa u konobi nije ukradeno! Sa Tomom sam se skužio odmah, vjerujem da je u ovih nekoliko dana sklopljeno jedno čvrsto prijateljstvo :)
Ljudi s kojima sam se družio u toj konobi su ili umjetnici, ili svjetski putnici ili pak neki ljudi neobičnih sudbina.
Uopznao sam tako tipa koji je taksijem usred rata iz Vukovara stigao u Bale. Zamislite situaciju - Vukovar, početak bitaka, puca se, sve se ruši, tip digne ruku, zaustavi taksi i kaže "Vozi u Bale!"
Ima li originalnijeg načina da izađeš iz rata, pitam ja vas :)
A sad će, dragi moji, priča...
Nešto prije mog odlaska u Zagreb konoba je bila prepuna. Osim turista što su zujali sa strane, tu je sjedilo i jedno šaroliko društvo: supružnici koji su vrhunski pjevač i pjevačica - ta pjevačica je Tomina teta, zatim čovjek koji je taksijem stigao iz Vukovara, Tomo, Tomin kum, te kao šećer na kraju predivna jazz/blues trubačica i pjevačica, žena koja živi na relaciji Amsterdam - London.
Svima njima priključio se i Ddadd :)
Pisao sam Tomi svoju Zg adresu kad je Tomina teta svima ispričala jednu pričicu. Teta kaže, citiram od riječi do riječi:
"Život je ponekad, (znači ponekad - ne uvijek, hvala Bogu!), kao kutija šibica! Ti si tada (opet, kažem, ponekad!) jedna od tih šibica, stisnut, složen i zatvoren u tu kutiju i nikako ne možeš otvoriti kutiju i izaći van! Sve su šibice u toj kutiji različite a ti si jedna od njih...ponekad!"
Tu usporedbu teta je rekla na Tomin zahtjev, Tomo i svi prisutni su to već čuli, teta je to ponovila da i ja čujem! Ja sam se na tetine riječi nasmijao i rekao da mi je teorija super. Na taj moj komentar Tomo je rekao:
"Ddadd, molim te, prokomentiraj bolje tetine riječi, pojasni nam ih jednom rečenicom!"
Bio je to iznenadni zahtjev i u tom trenutku nisam imao nikakvih ideja: Da dobijem na vremenu rekao sam Tomi da tek procesuiram izgovoreno i da ću reći tu svoju rečenicu nakon što mu napišem svoju adresu. Minutu kasnije napisao sam adresu i dao sam Tomi papirić.
Tomo je tada povikao:
"Tišinu molim! Sad nam Ddadd ima nešto za reći!"
Nastala je nevjerojatna situacija - čitava gostionica je zašutila! Sve oči bile su uprte u mene. Čekalo se da Ddadd nešto pametno kaže, a Ddadd još uvijek nije imao pojma što će reći :)
Obratio sam se teti: "Znači, vi kažete da je život ponekad kao kutija šibica?"
"Da, samo ponekad, hvala bogu!" reče teta.
U tom trenu sam se nasmiješio i počeo sam govoriti:
"Znate...postoje ljudi...."
Kada sam zašutio svi su šutjeli još neko vrijeme a onda se prolomio gromoglasni aplauz!
Cijela konoba mi je pljeskala a meni se svaka dlačica na tijelu naježila!
Bio sam kompletno presretan - okružen ljudima sa dušom, umjetnicima dobrog srca, ljudima koji bi ti svaki posebno mogli oplemeniti život...a zamislite energiju svih njih okupljenih u jednoj prostoriji!
To je jedan od trenutaka što se pamte cijelog života...
***
PS: Imate li ideju što sam rekao? Što bi ste vi rekli?
PPS: Voli vas Ddadd :)
Post je objavljen 06.08.2005. u 12:21 sati.