Otac i malena djevojčica svakodnevno su imali svoj ritual, šetnju do škrinje sa sladoledom.
Bila su to stara vremena, doba socijalizma. Tada se na većini mjesta moglo kupiti samo dvije vrste sladoleda - vaniliju ili čokoladu.
Svakog dana oni bi došli do škrinje i curica bi uvijek uzela kuglicu od čokolade. Uzela bi čokoladu jer je bila savim malena, nije znala što je to vanilija te nije htjela riskirati.
Jednog dana odvažila se i upitala: "Tata, a što je to vanilija?"
Tata joj je objasnio da je to jako fini okus, da je to onaj drugi sladoled, onaj bijeli. Pitao ju je da li bi možda htjela probati vaniliju.
Curica je bila pametna malena i pitala je tatu: "A što ako mi se ne svidi ta vanilija?"
Tata je odgovorio da će je onda pojesti on.
"Ali, tada ću ja ostati bez sladoleda!" reče malena.
Tog dana tata je iznimno i sebi kupio sladoled. Kupio je malenoj vaniliju a sebi čokoladu. Ako se curici neće svidjeti vanilija, tada će se oni jednostavno zamijeniti za sladolede!
Malena je probala svoj sladoled i preplavilo ju je oduševljenje, vanilja joj je bila čarobna! Zavoljela ju je na prvi pogled :)
Od tog dana malena je jela samo sladoled od vanilije...i odrasla je u divnu djevojku :)