03.08.2005., srijeda
.BARD
.
Laž ne postoji, postoji samo priča.
Nikad nisam lagao, govorio sam samo riječi što su rasplamsavale zaboravljene strasti bezbrojnih ljudi, riječi koje su zvučale daleke i davne, riječi koje su svime bile poznate a nove - poput mirisa iz djetinjstva koji nas vrtoglavo bacaju u vremena kojih više nema.
Plamen svijeće treperi u potkrovlju kamene kuće, nepotreban. Struja je pritiskom sklopke potekla svjetiljkom i dala mi dovoljno dana, ali kad sam krenuo pisati ove retke moja je ruka sama krenula ka upaljaču i zapalila svijeću. Prepustio sam se toj ruci, nisam je želio kočiti, znao sam da ruku vodi netko tko je mrtav već 1800 godina.
Povjerujte mi sve što ću vam napisati - riječi što sad slijede moja su sudbina, koloplet sadašnjosti i minulih vremena poigrava se mnome i čini od mene lutku na koncu, i kad bih želio prestati pisati sad to više ne bih mogao - prekasno je! Svoju sudbinu odredio sam onog trenutka kad sam ušao u malu i urednu ordinaciju i legao na udoban ležaj. Mali mršavi čovjek crvenih očiju i demonskog osmijeha vezao me remenima i pričvrstio mi je elektrode na glavu uz riječi: "Seansa traje petnaest minuta, nakon toga ćete mi ispričati sve što ste doživjeli i možete ići, a 200 eura je vaše!"
Posljednje čega se sjećam nekon toga bila je svjetlost žarulje koja je postala krvavocrvena nit sa zlatnom prugom u sredini. Nakon toga uslijedio je mrak.
***
An' mon je govorio.
Pri svjetlu baklji njegovo lice lelujalo je u tami a glas mu je bio dalek i moćan. Još dugo nakon što bi bio izgovoren, ples njegovih rečenica odzvanjao bi u glavama prisutnih ljudi. Svaka nova riječ stopila bi se sa svim dosad izgovorenim riječima, svaki zvuk utkao bi se neizbrisivo u svijest svih prisutnih, stvarajući pečat na duši koji je bio dublji i trajniji čak i od traga drevnih runa uklesanih u kamen.
Connor je došao izdaleka da čuje An'mona. Oko njega stajalo je puno ljudi i zaneseno slušalo Glasnika. Mnogi od njih bili su pripadnici međusobno zaraćenih plemena ali to ovdje i sad nije bilo važno - otkad je zagonetni stranac stigao u njihove krajeve među plemenima vladao je mir.
*
"Svi smo mi od istih predaka, svi smo došli ovamo u potrazi za boljim. Bogovi su nas obdarili čašću i snagom, dali su nam ovu prostranu zemlju, ove zelene ravnice i ove guste šume! Brzi izvori teku da nas krijepe i ne pitaju tko je iz kojeg plemena. Svi smo mi od iste tvari, ista nas je davna majka rodila i ista nas zemlja hrani. Ima je dovoljno za sve! Neka me odmah prokune gnjev Bogova i neka gorim vječno kao plamen ove baklje ako me, braćo i sestre moji, sami Bogovi nisu poslali! Bogovi su mi dali dar i zato slušajte što vam govorim! Braćo i sestre, prijatelji moji, potomci ste slavnih ratnika, a i sami ste ratnici! Pred vama je sad najveća od svih bitaka ikad - pred vama je herojska borba sa samim sobom, borba da zaboravite sve razmirice koje vučete generacijama! To je teško i to je dosad vaša najveća bitka, ali to je i jamstvo da vaši braće i sestre više neće ginuti, to je zalog da će vaša djeca u miru ostarjeti a vaša zemlja i vaša sela više nikada neće gorjeti! NIKADA!"
Nakon što je zašutio, An'mon je visoko podigao stisnutu šaku. Iz grla stotina ljudi prolomilo se klicanje. Kad je An'mon podigao i drugu ruku činilo se kao da se energija gomile kanalizirala kroz njega i udvostručila! Klicanje razdraganih ljudi sad je podsjećalo na grmljavinu jer je snaga riječi ušla u stotine duša. Bilo je posve jasno da je An'mon sve te duše ujedinio u jedan cilj, onaj cilj koji je želio - a želio je mir.
*
Velika lutka od pruća gorjela je snažnim plamenom. Čovjek duge bijele brade pjevao je drevne pjesme, a glas koji je izlazio iz njega zvučao je neljudski, činilo se da je to glas Bogova. Čovjek je bio u transu, riječi su mu bivale sve snažnije a prah kojeg je bacao u vatru praskao je sve glasnije iskreći sve blistavijim iskrama. Odjednom je plamen postao ogromna buktinja što je suknula visoko u crno nebo, činilo se da će jedan krak vatre posve progutati čovjeka u bijelom ali to se nije dogodilo već je plamen poprimio boju krvi, i, kao da želi živjeti, buknuo još jednom, ovog puta jače no ikad prije i ugasio se.
Čovjek u bijelom se okrenuo prema skupini ljudi koji su sjedili desetak metara od njega i obratio se muškarcu koji je sjedio na drvenom prijestolju.
"Dolazi Glasnik Bogova i nagovjestit će sudbinu koju ne možemo promjeniti. On će u ove krajeve donijeti mir!"
Lice čovjeka na prijestolju se smrknulo. Vladar nije želio mir, njegove vojske bile su moćne.
Njegov glas zvučao je poput sudara mača i štita:
"Sudbinu možda ne možemo promijeniti, ali barem možemo pokušati!"
*
Connor je prelomio koplje preko koljena. Praskavi pucanj suhog drveta utopio se u buci gomile a Connor se samo okrenuo i pošao natrag u svoje selo. Znao je da će ga vladar najvjerojatnije ubiti ali ga nije bilo briga - nakon ovakvog govora nitko na svijetu ne bi mogao ubiti Glasnika, bio je potpuno siguran u to...
*
Ti si moj najpouzdaniji i najhrabriji ratnik" grmio je vladar glasom prepunim gnjeva!
"Ako ga ti nisi mogao ubiti, onda to nije mogao nitko, i ja to znam! Nije problem u tome, problem je što se nakon što si čuo Glasnikove riječi više ne želiš boriti! Postao si kukavica!"
Mač je suknuo i zablistao na odsjaju vatre prije no što se zabio u Connora. Connorovo se lice zgrčilo od boli. Bio je mrtav prije no što je pao na zemlju.
"Što će mi slavni ratnik ako se ne želi boriti!" poviče vladar i pokaže rukom prema dvojici da odnesu tijelo. Tada se okrene prema čovjeku bijele brade:
"Bio si u pravu, on je Glasnik. Tko ga čuje više se ne bori! Znači, moramo ga ubiti prije nego što mu čujemo glas!"
Čovjek u bijelom raširio je ruke i sklopio ih, istovremeno praveći lagan naklon prema svom gospodaru.
"Imam jednu odličnu ideju, moj gospodaru." rekao je smjerno.
*
Will je bio sretan. Napokon mu je povjeren neki zadatak. Kad mu je majka objasnila što mora učiniti jedva je dočekao trenutak polaska. Sad se već nalazio blizu mjesta gdje će Glasnik govoriti, znao je to po velikom broju ljudi koji su pristizali sa svih strana i sljevali se u kolonu te poput rijeke kretali prema mjestu sastanka.
*
Glasnik je podigao ruke. Gomila je urlala u deliriju, svi osim Willa dignuli su čvrsto stisnute šake u zrak. Will je jače primio svoje koplje i počeo se kroz gomilu kretati prema Glasniku. Kad mu se posve približio oko njega se u jednom trenutku malo oslobodio prostor, a njemu je to bilo dovoljno. Podigao je koplje visoko i uvježbanim pokretom snažno je zamahnuo prema Glasniku. Koplje je odletilo zabivši se velikom brzinom u Glasnikova prsa. Glasnik se rukama primio za grudi i pao na koljena. Na licu mu je sve titralo od boli, iz usta mu je počela teći krv ali je ipak uspio viknuti:
"Vratit ću se!"
Will te riječi nije čuo, nije čuo ni bolno jecanje gomile kad je Smrt napokon došla po An'mona.
Will je bio gluh.
***
Otvorio sam oči. Mali zlobni profesor gledao me preko svojih naočala. Odvezao je remenje i ja sam sjeo. Čovječuljak mi je pokazao dvije novčanice od po 100 eura ali te me novčanice više nisu zanimale.
"I? Što ste bili u prošlom životu? Govorite već jednom!"
Pogledao sam nestrpljivca u oči. Nacerio sam mu se, znao sam da će te pohlepne oči uskoro plakati.
Taj nakazni čovječuljak bit će prvi čovjek koji će se priključiti novom pokretu za mir.
Udahnuo sam zrak a u mene je ušla snaga Bogova.
Glasom koji je dolazio još iz doba drevnih runa progovorio sam
"U prošlom životu bio sam BARD.."
|
|
