DAV&D
utorak, 30.04.2019.
Kako je divno pričati s Julijanom
Jučer 29.travnja u Strukovnu školu Đurđevac na književni susret stigla je Julijana Matanović.
To je za mene bio vrlo uzbudljiv i pomalo napet dan.
Imao sam doista zahtjevnu ulog odraditi ispred tako moćne i posebne književnice.
Za nekog je književni susret bez veze, iskreno ni ja nisam nikad sudjelovao u tome do sad, ali moram priznati jako je ugodno, pogotovo ako si ti taj koji vodiš cijelu priču.
Julijana Matanović je naša poznata književnica, možda netko od vas i nije čuo za nju, ali zapravo kad je upoznate uvjerit ćete se da je uistinu posebna.
Kada se je pojavila ispred mene pruživši mi ruku, odmah sam vidio da je suprotno onome što sam očekivao. Pisce i ostale javne ličnosti smatrao uzvišenim, možda pomalo i bezosjećajnim prema publici koja nije toliko bitna. Međutim taj opis kod Julijana pada u vodu, ona je žena koja je spremna odgovoriti na svako tvoje pitanje, pozdraviti svakog tko joj uputi pozdrav. Pristupačna je, komunikativna, jednostavna i vrlo ugodna osoba za razgovor.
Kao dio susreta, pripremili smo joj iznenađenje koje sam izveo ispred publike. Naime radi se o monologu iz djela same autorice pod nazivom „Tko se boji lika još?“. Uživio sam se u ulogu grofa Vronskog, te riječima i svojom pojavom opisao događaj tog monologa.
Prije nego što je Julijana došla u našu školu, ovaj sam monolog izveo na natjecanju LiDraNo, gdje sam došao do županjske razine. Pohvale od ostalih mentora i članova žirija, tada su mi značile mnogo, znače mi i sada.
Budući da je najavljen susret Julijane Matanović u našoj školi, dobio sam zadatak izvesti taj monolog ispred same autorice.
Bila je ugodno iznenađena i vrlo zadovoljna.
Nakon toga Julijana i ja sjeli smo za stol, te ispred publike koja je bila u knjižnici krenuli u razgovor.
Prvo što je iznijela bile su pohvale i zahvalnost na iznenađenju kojeg smo joj priredili, njezine riječi u meni su stvarale veliku radost, zato što mi to govori sama autorica.
Moj zadatak bio je još i voditi cijeli književni susret i razgovor s Julijanom. Bilo je to nešto predivno, za mene posve novo iskustvo. Treme tijekom razgovora nije bilo, jednostavno Julijana i ja pričali smo kao novi poznanici, ja sam postavljao pitanja, a ona bi na svatko odgovarala pravim, poučnim rečenicama.
Susret je prošao božanstveno, da sada ne piše točno o čemu smo pričali stavit ću vam link na kraju ovog teksta, gdje možete pročitati više o tome kako je sve prošlo.
Završetkom susreta, na kraju Julijana mi je ponovo pružila ruku i zagrljaj, poklonila mi je svoju knjigu s potpisom i zahvalnošću.
Bila je vrlo sretna i zadovoljna, baš kao i ja.
Link objavljenog članka: Članak
četvrtak, 14.03.2019.
Povratak otpisanih
Vjerujem da je ovaj naslov korišten već stotinu puta, ali nekako govori sve.
Da, vraćam se. Ponovo sam ovdje na ovoj platformi.
Razlog?
Želim i dalje iznositi svoja mišljenja, ostvariti komunikaciju s ostalim autorima na ovoj stranici i nekako ubiti dosadu.
Do sada sam objavi 22 posta, koji su bili dosta primjetljivi od strane čitatelja...
Mada nekima nikad nije bilo jasno što ja tražim ovdje.
Stariji sam, dogodilo se puno stvari i situacija koje su mi pružale velika iskustva.
Spreman sam za pisanje, komunikaciju i raspravu, nadam se da ste i vi!
Pisat ću modernim stilom, dakle nastojat ću pratiti trendove, biti u điru kako se kaže.
Pa.... Lesi se vratio, hello!
utorak, 17.04.2018.
Mogu, ali ne želim
Sve što trebaš jest koristiti riječ ne želim.
.
Ukratko ću dati svoj pogled na ovisnosti kao mlada osoba koja je u današnjem društvu gdje je alkohol i cigareta ključna tema većinu razgovora.
Kako sve počinje?
Da bi nešto postigao moraš raditi na tome kao npr. (učiš da završiš školu, radiš da dobiješ plaću ...)
Nažalost pušiš da postaneš pušač, piješ da postaneš alkoholičar, što je u tom slučaju krivo tvoj rad na tome da postaneš ovisnik, ili pak društvo koje te svakodnevno okružuje?
Ti, nitko drugi!
Jedina krivnja koja stvara ovisnost je sama osoba koja je upala u takvu situaciju.
Otpor ljudske psihe je najveći problem u takvom slučaju, teško je reći ne želim, teško je odbiti čašicu pića, iako ga uopće ne voliš, teško je samo zato da tvoja slika u očima drugih ne stoji pod naslovom "Kukavica".
A najteže od svega jest bolnički krevet, u koji si došao praveći se da ne znaš zbog čega.
Da si ponekad odbio čašicu pića iz koje je krenulo doslovno nalijevanje u sebe možda i ne bi ležao na tom krevetu, u toj bolnici.
Možda ne bi imao grižnju savjest što si nekome na cesti oduzeo život, samo radi nekoliko čašica previše, ili možda one slike u očima drugih.
Naslov onda neće biti kukavica, već alkoholičar, ubojica i sl...
Sve to samo jer je tebi bilo teško reći ne želim!
Često se postavljaju pitanje može li ti to?
Možeš li mi posuditi novac? Mogu!
Možeš li mi pomoći na ispitu u školi? Mogu!
Možeš li razgovarati sa mnom? Mogu!
Možeš li mi otići u trgovinu po cigarete? Mogu!
Hoćeš li zapaliti jednu? Ne želim!
Pravom prijatelju na takav odgovor neće ostati loša slika o tebi, ne boj se zbog toga.
Pravi te prijatelj neće više nikad pitati hoćeš li zapaliti cigaretu, samo zato što te poštuje i cijeni...
A ti moraš biti ponosan na sebe jer si rekao ne želim, ne bojeći se o mišljenju ljudi i prijatelja koji su ti nudili cigarete, pića i sl.
Opet s jedne strane postoje ljudi koji će govoriti kako ti nisi kul, ne želiš popiti čašicu dvije i zapaliti cigaretu da ti onaj smrtonosni bijeli dim prekrije lice i izbriše ga na trenutak.
Možda nisi kul, ali opet nisi ni budala koja dnevno baca 20 kuna u dim, koja vikendom zapije 100, 200 kuna, nisi osoba koja dođe u školu, na posao s nekoliko promila u krvi i daje nelagodu drugima oko sebe.
Bitno je biti čovjek koji zna čemu život služi, i koji ne razmišlja na način "Samo jednom se živi!". Istina je da je život jedan, ali ti ga možeš učiniti sam sebi kao najljepšu bajku koju si mogao odabrati. Odvajaj novac koji trošiš na piće i cigarete, otputuj negdje upoznaj svijet, vrati se s osmjehom sreće i zadovoljstva, te proživi taj život onako kako ti se pruža.
Upornošću se postiže sve, a ako si nezainteresiran i živiš da te cigarete i alkohol čine sretnim zapravo samo toneš, iako ti se to ne čini tako...
Trebao si ipak možda odbiti cigaretu, čašicu i više alkohola, nije kasno!
Ono što se od tebe traži je samo to kada te netko nagovara i prisiljava na nešto od ovisnosti izvrti film u glavi, te razmisli želiš li ti to?
Ako te to čini po tebi boljom i kvalitetnijom osobom izvoli..., a ako ti je stalo do tvog života, zdravlja i budućnosti jedno čvrsto ne želim bit će sasvim oke.
Fotografija: preuzeta s interneta.
srijeda, 14.02.2018.
Igre gladi
Ajmee dugo nije bilo nešto slično ovome.
Sada barem novinari imaju što raditi do kraja mjeseca ako ne i duže.
Crna kronika naslovi:
Aleksandar Vučić posjetio Hrvatsku.
Predsjednica Kolinda imala je veliku tremu prilikom susreta sa srpskim predsjednikom.
.... i puno sličnog tome.
Moj vlastiti članak će krenuti jasno.
Welcome Aleksandar Vučić!!!
Napokon je došao u Hrvatsku, čekali su ga već duže vremena, pa ga i dočekali.
Kako plemenit čovjek. Digao je cijelu Hrvatsku na noge, policija radila punom parom, novinarima slijedi povišica, a ljudi čine kolone i prosvjeduju.
Stanovnici Republike Hrvatske su fascinirani dolaskom gospodina Vučića da jednostavno ne znaju kako, te na koji način bi proslijedili štoviše uvreda..
Bravo!!! Takve ljude neopisivo volim.
O ratu vam sada neću pričati moj pogled imate napisan u tekstu "Prolivena tinta", pa pročitajte u koliko vas zanima.
Samo želim naglasiti i zamoliti da se ne upire prstom.
Hrvati nisu svetinja i nisu bez grijeha.
Rat je prisila na ubijanje kojom se boriš za svoj opstanak, nešto poput filma "Igre gladi."
Povijest je dio vremenskog ciklusa koji se događa u životu, no treba li povijest poput rata neprestano vrtjeti ispočetka???
Ne, ne treba.
Od prošlosti se ne živi, živimo od budućnosti, živimo kako se kaže za bolje sutra.
Pa molim vas dragi domoljubi, hrvati - živite za bolje sutra. Upiranjem u nekog i neprestano pljuvanje po tom narodu, osobi ili slično vas sigurno neće učiniti moćnijim, pametnijim...
Čemu radite drame dolaskom srpskog predsjednika.
Znam da je teško osobama kojima je rat odnio obitelj, muža, ženu, djecu... No ponavljam nemate pravo suditi nekoga, rat je borba, svađa između dvije vatre. Kao što je za svađu potrebno dvoje, tako je i za rat potrebno dvije strane, i više.
Smanjite tenzije, pustite stanovnike Srbije da dođu u Republiku Hrvatsku. Nemojte raditi budale od sebe, opraštajte, ne širite mržnju.
Koga briga što je Vučić jeo za večeru s predsjednicom, koga briga s kim se on slikao. Uostalom koga briga što je opet izgovorio neke nepotrebne rečenice. Ako je ovo bila njegova dobra promocija i drugo lažno lice njegova stvar.
Pustite i njega i politiku na miru, nemojte vrtjeti ratne priče ispočetka, pustite to.
Zašto vam to govorim jer kao što se film "Igre gladi" vrtio sto puta jednostavno pričalo se o njemu, pa su morali izaći nastavci što je u toj priči pozitivno.
Međutim od vaše mržnje i neprestanog pljuvanja po narodu međusobno ta priča dobiva svoj tok, odnosno ponavljanje.
Ali to će dosaditi kad tad, a kada izađe nova epizode ne filma, već rata bit će kasno.
Zato stani, razmisli i upitaj se što ti možeš učiniti po tom pitanju.
Slika je preuzeta s interneta.
subota, 03.02.2018.
The Big Brother is a big show!
Tu sam i dalje samo nikako da se uključim, stoga sam uzeo jednu poprilično popularnu temu.
Pazi ovo:
Govori Big Brother!
Da, taj veliku show je zbilja privukao pažnju.
Počeo je neki dan.
Facebook, Instagram i ostale društvene mreže prepune su priča o Big Brotheru.
Oduvijek mi je želja prijaviti se na neki reality show, no uvijek se pitam jeli to toliko teško?
Gledam te sve ljude koji kad ulaze izgledaju full normalno i svi su nekako svoji.
Međutim brzo ti se preokrene slika o ljudima koji su ušli, a i o cijelom showu.
Znam da vas možda većina ne gleda Big Brother, jer smatrate da je to glupo i za nenormalne ljude, slažem se u jednu ruku, no iz tog showa možeš vidjeti i neke dobre stvari. Kao npr. možeš vidjeti kakvih ljudi u hrvatskoj ima, iako je to manjina, barem se nadam. Nisu svi isti, ali vidiš nek različite situacije i osobe koje krivo reagiraju na to, ili možda čak dobro. Siguran sam da je odabir tih ljudi koji su ušli u BB kuću dobro izabran, te da će oni stvarati show.
Naime zbog toga i jest Big Brother zanimljiv. No nikako mi nije jasno to što se ljudi posvađaju u roku 3 dana, a prvi puta su se vidjeli.
Da sam u takvom showu prvo i prvo odgoj mi ne bi dopustio da povisim ton na nekog, ili da ga provociram. Znam da su tu ljudi različiti upravo iz tog razloga da se međusobno "pokolju".
I dalje nisam siguran koliko je teško ući u takvu igru.
Uđeš normalan, postaneš nenormalan???
Smatram ako imaš nešto u glavi i ako imaš svoje ja da te ništa na ovom svijetu ne može preokrenuti na ono što ti nisi, pa čak niti taj tajanstveni Big Brother.
Fotografija je preuzeta s interneta.
nedjelja, 31.12.2017.
Sve što ću napisati za kraj
Kak bi mi kajkavci rekli:
Po zađnji pot digel se mesec velik i žot.
:)
Da, posljednja noć ove godine puni mjesec okružen zvijezdama visoko sjaji na nebu.
Svaka zvijezda ima svoj poseban sjaj, ove noći jedna zvijezda je tvoja, pronađi je i neka te prati, jer stiže godina nova.
Ta jedna, neponovljiva 2017. godina bila vrlo posebna.
Po čemu ne znam, no siguran sam da će se pamtiti. Bilo je tu teških i manje teških trenutaka, no zaboravimo to, pri kraju smo jedne velike stranice, stavite točku na kraju i jedan maleni smajlić . :)
Krećemo na nov stranicu, novi list koji čeka dodir tvoje olovke.
Našilji olovku dobro i promisli prije nego išta počneš pisati, te znaj da za taj list gumica ne postoji.
Ono što napraviš loše jednostavno prekriži i nastoji ne ponoviti to više.
Brzo će doći kraj i toj stranici, to i sami znate, zato glavu gore i proživite godinu 2018. kako ste si zamislili.
Dragi kolege blogeri, prijatelji, čitači moji postova želim vam još uspješniju Novu godinu, godinu u kojoj će vas sreća, zdravlje i ljubav uzastopno pratiti.
Od sveg srca želim vam sretnu 2018. godinu.
Zaranje se bo sonce diglo, onoga meseca od snočka nebo, bar ne ovoga leta.
slika: preuzeta s interneta
srijeda, 27.12.2017.
Hoćemo park prirode!
Prije 10-tak godina mjesto u kojem živim nije bilo nimalo poznato.
Međutim danas se sve promijenilo.
Više nije kao nekad, nije toliko mirno, dolazak turista počeo je mijenjati sve.
Maleno selo sa svega 80 stanovnika smješteno na očaravajućoj poziciji Republike Hrvatske.
Tik uz granicu, posve udaljeno od buke i nereda nalazi se selo Brodić, uz samu rijeku Dravu.
10. veljače 2011. donesena je odluka da Mura - Drava postaje regionalan park.
Dolazak turista bio je interesantan, dive se onom što mene okružuje svaki dan i onome što me pomalo počelo nervirati, a to je ta mrtva tišina.
Zapravo to je tako, njih veseli ono što nisu do sada vidjeli, baš isto kao i men, mjesta gdje još nisam bio.
Kada je riječ o mrtvoj tišini, mogu reći da to nije tišina bez zvuka. To je tišina gdje priroda nadglašava čovjeka.
Često kad mi je dosta škole, učenja, laptopa i svega toga... odem prošetati do rijek koja udaljene 500-tinjak metara, sjednem na obalu i zaboravim na sve.
To je ta recimo najbolja stvar ovog mjesta, to je trenutak u kojem te priroda jednostavno hipnotizira i ništa drugo ti nije na pameti, samo udišeš taj čisti bogati zrak prirode i osluškuješ sve oko sebe.
Osjećaj je neopisiv, no našao se netko tko bi htio sve to uništiti.
Upravo zato pišem ovaj post, naime selo Brodić nije poznato samo po rijeci Dravi, već i po prekrasnom imanju obitelji Karlovčan.
Muzej kao iz bajke prepun starih stvari za koje niste možda ni znali da postoje, prekrasne galerije sa stotinu slika, te neopisivo dražesne divlje i domaće životinje.
Samim prirodnim ljepotama ovog mjesta, te dobro razvijenim turizmom. Ovo područje i neki dijelovi Podravine korak su do proglašenja parka prirode.
Smatram da bi ovo područje zaslužilo titulu tog imena, u njemu ima onog što se rijetko može vidjeti, naročito od životinjskih i biljnih vrsta.
Dubrava, mjesto gdje je rijeka Drava pretvorena u umjetno jezero kojem se gotovo ne vidi ni kraj.
Brodić, selo netaknute prirode, puno prirodnog duha i prelijepe rijeke Drave koja bi također trebala postati umjetno jezero.
Što bih na ovo trebalo reći?
Najlakše je u životu nešto uništiti, kako bi od tog bilo koristi.
Iseliti narod i potopiti temelja njihovih kuća nije rješenje.
Borti ćemo se za park prirode, a umjetno jezero neka ostane samo riječ i mašta.
"Danas smo ovdje jer smo u proteklom razdoblju čuli za planove HEP-a da upravo na ovom mjestu gdje je najljepši tok rijeke Drave pretvore u dva umjetna korita i to predstavljaju kao nešto vrijedno, a mi smatramo da je ovo jedan ekocid, uvjeren je Lacković".
"Ne postoji studija opravdanosti da se ovaj biser hrvatske prirode, potencijal razvoja ovog kraja na bilo koji način ugrožava"
Ovo su riječi saborskog zastupnika Željka Lackovića koji je zajedno sa susjednom Republikom Mađarskom protestirao i davao izjave novinarima.
U potpunosti ga podržavamo, ja i cijela Podravina.
Ne damo im našu podravsku Amazonu!
Hoćemo park prirode, a ne umjetno jezero!!!
nedjelja, 24.12.2017.
Ušao je kroz zatvorena vrata
Prije svega želim svima čestitati Božić i poželjeti vam ljubavi, mira, zdravlja i blagostanja.
:)
Nakon duže pauze krećem ponovo.
Počeo bih s pričom moga sna, možda ovo nije tema za blog, možda nije interesantna, ali ovo sam doživio prvi puta u svom životu i uistinu imam želju kratko pisati o tome.
Petak 22. Prosinac 2017.
Pala je noć, samo je nekoliko sati djelilo do ponoći.
U kući je vladala potpuna tišina, samo lagano pucketanje vatre pružalo je osjećaj prisutnosti.
Bilo je kasno, zatvorio sam vrata svoje sobe, legao sam u krevet, pokrio se po glavi i utonuo u dubok san.
Te noći taj san bio je poseban, pomalo zastrašujuć.
Nakon nekog vremena mog sna, začuli su se koraci u mojoj sobi, lagano lupkanje po podu koje krenulo prema meni.
Probudio sam se, ali ne u potpunosti.
Otvorio sam oči, obuzdao me strah. Čuvši zvukove koji dolaze ka meni pokušao sam se pretvarati da spavam, no adrenalin je bio u tom trenutku vrlo velik.
Koraci se više nisu čuli, u tom trenutku čuo se je samo moj ubrzani otkucaj srca i ništa više.
Odjednom sam osjetio kako se nečija ruka lagano kreče po mojim pokrivačem prema vrhu.
Strah je bio još veći, jer sam znao da su moja vrata na sobi i dalje zatvorena, te da se uopće nisu otvarala.
Nisam više mogao izdržati, krenuo sam udariti ono što sotiji iznad mog kreveta, no tek sam tada shvatio da se ne mogu pomaknut i da je ovo zapravo hipnoza sna.
Ruka je bila pri kraju pokrivača, polagano je počeo da me otkriva, a onda je sve stalo.
Probudio sam se iz hipnoze, brzo sam maknuo pokrivač sa svoje glave, upalio svjetlo i pogledao oko sebe, vrata su uistinu bila zatvorena.
Smirio sam se, te ponovo legao u krevet, pomolio se Bogu i zaključio da je taj duh bio moj djed koji je prošao kroz zatvorena vrata.
Umro 16. Prosinca prije 2 godine.
Što je zapravo htio ne znam, no sigurna sam da ne bih htio da mi se ovo ikad više ponovi, ni meni niti ikome drugom.
A tebi djede moj želim miran pokoj i neka te obasja svjetlost vječna, počivao u miru Božjem.
Amen!
nedjelja, 17.12.2017.
CoMe BaCk?
Hmmm..
Ponovo na bogu, prošlo je dosta vremena...
Jednostavno bez pisanja je dosadno, barem meni.
Jako je malo slobodnog vremena, treba li ga uložiti u ovako nešto?
Nisam siguran koliko ljudi je voljelo, te čitalo moje postove, koliko su oni bili zanimljivi i jeli to uopće za mene.
No siguran sam da bi se svakako htio vratiti ovome, a sada krenuti od početka ili nastaviti istim putem hm?
utorak, 17.10.2017.
1998. Odrasla si!
Sve počinje ne tako davne 1998. godine , jednog jesenskog, listopadskog dana kada na svijet stiže ful zakon curica.
Toj posve neobičnoj i jedinstvenoj curici ime je Martina.
Kako stvari u životu u nekim navratima kreću niz brdo tako je i Martini krenulo od godine 2000.
Kada sam ja jednostavno morao izaći van da upoznam to čudo od djeteta.
Da, bili smo mali šmrkavci doduše uvijek nasmijani. Što nas je više zbližilo dobrosusjedski odnosi udaljeni 2 km
ili možda ona naša nasmijana, duhovno šaljiva narav?
Najveći je problem bio to što nas je u selu bilo svega petero, pa smo jednostavno morali pružiti šanse jedni drugima za dobro prijateljstvo.
Naše šanse odmah su bile ravnopravne i učinkovite, te od tog trenutka mi smo postali prijatelji.
Muško – ženska prijateljstva???Hmmm nekom ne shvatljivo, no u mom i njezinom slučaju sasvim prihvatljivo i razumno.
Najveća i nama najvažnija stvar koja nas je vodila kroz odrastanje bio je smijeh, kojeg je uvijek bilo.
Roditelji su nas često zapitkivali jesmo li mi normalni?, smijete se bez veze....
Naše reakcije na takva pitanja bili su odgovori smijehom.
Vrhunac tog „neozbiljnog“ ponašanja dostigao se u trenutku mog pada s bicikla.
Imao sam 8 godina, Martina i ja bili smo kod njezine bake da uzmemo vodu.
Pošto njezina baka živi na malenom brežuljku, uvijek bih jurili dole s biciklima.
Martina je bila starija i naravno brža, a moj strah brzine doveo me do granice kada sam pritisnuo kočnicu suprotnu od one koju sam trebao.
Da bila je to prednja kočnica koja me je prebacila preko volana bicikla i bacila na cestu.
Ustao sam, počeo plakati, slomio sam ruku, bol je bila neopisiva vikavši u plaču „Daj mi maramicu“ bilo je posve nerazumljivo, što je Martinu bacalo u smijeh.
Ne zamjeram joj to smijem se i sam sebi upravo sada kad pišem o tome.
Hoću zapravo reći koliko je važno imati prijatelja poput Martine, prijatelj koji ako se ti plačeš on se ismija i time pokušava tebi prekriti suze na licu.
Bilo je tu svega, no neću sada detaljno navoditi. Bitno je to da smo mi draga Martina imali djedinstvo i prijateljstvo na kojemu bi nam mnogi zavidjeli.
Doduše prijateljstvo imamo i dalje, ali djetinjstva više nema.
Ti više nisi ona ful curica s početka priče, a ja nisam onaj šmrkavi cmizdravac koji se plače zbog loma ruke.
Bolje lom ruke, nego lom prijateljstva.
Ruka će zarasti, a iskreno prijateljstvo kada jednom slomi vrlo su male šanse da se vrati u prvobitni položaj.
Odrasla si! Odrastaš i dalje, kao i ja.
Danas je dan kada je još jedna stranica iza tebe, nadam se popunjena do zadnjeg reda.
Od danas krećeš na novu, na kojoj želim da stoji naslov prijateljstvo.Draga Martina opet je onaj listopadski dan, možda malo drugačiji nego prije, ali sigurno istog značenja.
Puniš 19, ne zvuči mnogo, a opet nije onih 10.
Uspjela si doći od 0 do 19, od curice do žene, od smijeha pa ponovo do smijeha...
Često kada sam te pitao o čemu da pišem uvijek bi mi odgovorila o našem prijateljstvu, no nikad se nije pronašao onaj pravi trenutak kao što je ovaj sada.
Prijateljice moja Martina želim ti se zahvaliti na svemu što smo prošli zajedno kroz naše prijateljstvo, hvala ti od srca.
A najviše od svega želim ti poručiti da nastaviš ovim putem.
Putem iskrenosti, dobrote, prijateljstva, poštenja i ljubavi.
Želim ti svu sreću ovoga svijeta, da nikad ne skineš onaj osmjeh curice, te da te kroz tvoj daljnji put vodi zdravlje, ljubav, sreća i gospodin Bog.
Neka ti je najsretniji.
Sretan ti rođendan Martina.
petak, 13.10.2017.
Pripreme u tijeku :)
Pozdrav svima.
Napokon da nađem slobodnog vremena da objavim nešto.
Kratko ću opisati svoje pripreme za javni nastup.
30.listopada.2017. održat će se još jedno natjecanje "Prizivamo Frana".
Ovo natjecanje je posebno, jer se ondje recitiraju pjesmice podravskog književnika Frana Galovića.
Fran Galović rodom je bio iz Peteranca nedaleko od Koprivnice, bući da je on jedan od najpoznatijih podravskih pjesnika, gimnazija Dr.Ivana Kranjčeva održava natjecanje gdje učenici interpretiraju pjesme ovog slavnog književnika.
Gimnazija svake godine dodjeljuje pozivnicu našoj strukovnoj školi.
Ove godine ta pozivnica pripala je meni kao i narednih godina. Pošto je to natjecanje osmišljeno od strane gimnazije, te je i time poveći broj njihovih učenika oko trinaestak, te jedan učenik iz strukovne škole.
Pripreme su u tijeku. Moja mentorica profesorica hrvatskog jezika i ja krenuli smo punom parom.
Pjesmica koju sam odabrao stoji pod imenom "LEPA KATA", vrlo je zahtjevna za interpretirati. Potrebno je savladati sve te pauze i različite dubine, brzine i jasnoće glasa. Bez obzira na to što je Fran Galović bio naš podravac, njegove pjesme su pisane onim starim pravim kajkavskim narječjem.
Evo to bi ukratko bilo to.
Nastup će se održati u dvorani gradske knjižnice koja će biti puna ljudi.
Trema će sigurno biti tu, no kada izađu prvi stihovi pjesmice brzo će nestati.
Kako se kaže nije bitno pobijediti, bitno je sudjelovati!
A uz malo sreće možda upravo ja prizovem Frana, te osvojim jedno od 3 mjesta. ;)
utorak, 03.10.2017.
To iskusno oko martinino
Kao što sam naslov govori kratko ću pisati o Martini Tomčić.
Ako netko gleda show Super talenat onda će razumjeti o čemu pišem.
Članovi žirija ovoga showa su: Maja Šuput - pjevačica
Davor Bilman - plesač
Janko Popović Volarić - glumac
Martina Tomčić - operna pjevačica
Nakon prve emisije super talenta mediji su pisali kako je Martina Tomčić svojim ne usklađenim komentarima popljuvala dečka koji svira bubnjeve.
Dečko je svirao izvrsno, posebno na posve neki drugi način, no Martini se to nije dopalo.
Bez obziran svidjelo se njoj to ili ne, oni komentari od strane Martine su bili nepoželjni i posve ne primjereni za jednu osobu koja se bavi glazbom.
Također u emisiji koja se emitirala na televiziji ove nedjelje pojavila se djevojka s 18 godina.
Talent ove mlade djevojke bio je "Twerkanje".
Ova nazvat ću to vrsta plesa je mnogo teška. Kandidatkinja Sarah koja je izvodila tu točku publiku je šokirala sa svojim mogućnostima.
"Plesala" tj. twerkala je u ritmu melodije na klaviru, te pokazala još nekoliko pokreta.
Odmah u prvim sekundama začuo se zvuk crvenog tastera kojeg je pritisnula Martina Tomčić.
Ostali članovi žirija bili su hajdemo reći donekle oduševljeni njezinom izvedbom, no dok je cijenjena Martina Tomčić izjavila kako je to poziv na parenje.
Prozivanjem njezinih roditelja i ponovnim pljuvanjem po njezinom talentu nikako nije uredu.
Još jedna od njezinih "nezgodnih situacija" bila je ta kada je malenom dječaku htjela pokazati kako i ona zna nešto o geografija.
Dječaku je tvrdila da zastava Jeruzalema nije njegova već od Telavi hmmm...
Ne bih ovo previše komentirao.
Ako se razumiješ u pjevanje posve operu, nemoj misliti da znaš poručivati dobre savjete svakoj vrsti talenta, ocijeni s da ili ne i bit će sasvim dovoljno.
Martina možda želi biti poput Simona Cowella, ali joj to nikako ne pristaje.
Mislim da je previše gledala America's Got Talent, te pokušava i svojim komentarima kopirati Ameriku.
Podsjećam te Martina ovo su hrvatski talenti, a ne američki.
srijeda, 27.09.2017.
Biće od prašine
Dobrodošli u svijet gdje ljudsko biće nadvladava sve oko sebe, biće koje ima gotovo sve sposobnosti.
Uronimo u svijet ljudskog života.
Kako je nastao čovjek?
Svatko ima svoju teoriju, no većinska je ona da je čovjeka stvorio Bog.
Tko i u što vjeruje nebitno.... njegova osobna stvar.
Premda svi znamo da je Bog stvarao svijet 6 dana, a kao vrhunac svoga stvaralaštva stvorio je čovjeka tj. stvorio je nas.
Što je On time htio postići i kakva su Njegova očekivanje ne znamo.
Međutim stvorio nas je kako bi ostavili svoj trag na ovome svijetu, jer naš trag je jedinstven, neponovljiv, ali opet taj trag s vremenom će nestati i koga briga što je on postojao.
Dosta se često upitamo gdje je svrha ovog svega?
Dali se uistinu treba boriti?, ili pak dići ruke od svega i živjeti od danas do sutra?
Iskreno ne znam ni sam što bih rekao, ali sam u potpunosti siguran da trebamo iskoristi ono što se jednom dešava, a to je taj takozvani život.
To je ono u čemu smo mi samo prolaznost i samo je pitanje kada će netko napustiti tu igru.
Kada kažem igru život smatram jednim iskusnim i mudrim protivnikom, bez obzira na to što mi tako ne gledamo, ali zapravo to jest tako.
Trebamo biti spremni u svakom trenutku pružiti otpor lošoj strani života.
Doduše ne uspijemo uvijek u tome, ali nas to ne obeshrabri, već nam pokazuje da smo ipak trebali uzeti drugi potez.
U toj jedinstvenoj igri mi smo samo sudionici koji imaju priliku pokazati tok su zapravo oni i jesu li uopće svijeni što mogu.
Kao u igri čovječe ne ljuti se glavnu ulogu ima kockica či broj pokazuje koliko se zapravo smije ići dalje, tako u životu nažalost tu ulogu ima novac koji također pokazuje i dopušta čovjeku ograničenost u većini slučajeva.
Taj prokleti novac je ona loša strana života, strana s kojom trebamo pažljivo rukovati.
Nismo svi jednaki netko ima više, a netko manje.
Ali to nije bitno, svi smo mi isti i ne smijemo gledati financijsku kvalitetu čovjeka već duševnu.
Tako isto gledajmo i na život to je igra i trebamo se igrati, trebamo pokazati tko? i što? smo mi i koja je naša uloga u svemu tome?
"Kakvo je umjetničko djelo čovjek! Kako je uzvišen zbog svog razuma! Kako je neograničen u svojim sposobnostima! Kako je važan i čudesan u svojoj pojavi i u svojim pothvatima! U svom djelovanju je poput anđela! Po svom shvaćanju sličan je Bogu!
On je dragulj u svijetu! Uzor je svega što živi!
Pa ipak, ČEMU TO BIĆE OD PRŠINE?"
William Shakespeare
subota, 16.09.2017.
Internet ili novine?
lijepi pozdrav svima.
Sigurno ste se barem nekad našli u situaciji kad vam je netko pročitao neki zanimljivi članak iz novina, a vi mu kažete da ste to već vidjeli na internetu.
To je ono što se dešava u svijetu pa tako i u Hrvatskoj.
Novine postaju staromodne, dosadne, a i financijski nepristupačne svakome.
Bez obzira na to što su novine danas po cijenama od 10 kn pa na više, treba imati i tih 10 kn, što nekome na dan znači mnogo.
Premda danas većina ljudi ima pristup internetu prodaja novina se itekako smanjila za razliku od 10 godina unazad.
Danas sjedneš pred laptop, ili uzmeš mobitel u ruke i pročitaš sve novosti u svijetu koje tek u novinama izađu na kraju tjedna osim u 24h, ali i njihove vijesti čitamo na internetu.
Veliku prednost imaju internet novine samim time što su brže i dostupne u bilo koje vrijeme.
Na Facebooku ima različitih stranica tj. stranica određenih županija gdje oni stavljaju vijesti iz vlastitog okruženja, te time možemo istražiti što se zbiva u nekim nama važnim mjestima.
Takav način rada svih novinarskih firmi je sasvim okej, a i u skladu je s današnjim vremenom.
Hoće li novine kroz nekoliko godina početi nestajati i povlačiti se iz tržišta ne znamo...
A do tada čitajmo na način koji nam je lakši i draži.
Nekome dodirom po ekranu, a nekome osjet novinskog papira među prstima.
petak, 08.09.2017.
Ella je upravu!
Hey ;)
Idemo malo na temu Elle Dvornik i njezin YouTube video,
gdje nam ona govori što je sve zapravo prošla kako bi pronašla sebe.
I što zapravo mi sami prolazimo kako bi naišli na onaj posao kojeg uistinu volimo.
Probati u životu treba sve!
Smatram to isključivo jer kroz razne poslove i razne faze možeš vidjeti što zapravo želiš i u čemu se vidiš.
Ella je u početku bila pjevačica, pa je odustala od toga i okrenula se putovanjima i konobarenju.
Kroz neko vrijem kada si je zaradila neki novac dobro je razmislila i odlučila ga uložiti u nešto gdje je vidjela sebe, i na tome joj svaka čast. ;)
Konobarenje je ostavila iza sebe, ali zato putuje i dan danas.
Probajmo i mi nešto slično tome.
Ima nas različitih, neki vole nogomet, neki se vole baviti pjevanjem, neki pisanjem i slično....
Mislim da trebamo krenuti mladi, te krenuti od nečeg što nam se baš i ne sviđa, jer zapravo možda kada počnemo raditi nešto za što smo mislili da nije za nas dođe do velike suprotnosti.
Za neke stvari je potreban talent, ali ako ti imaš talenat a volja ti je nula onda to sve pada u vodu.
Voljeti nešto i biti osvrnut samo na to može ti puno pomoći da to i ostvariš.
Puno je u svijetu, pa tako i kod nas osoba koje nemaju svoje "JA", te takve osobe brzo odustaju od onoga što vole samo zato što se obitelj ili prijatelji ne slažu s tim.
I sam imam situacija gdje dobivam različite komentare i ismijavanja vezano uz ovaj blog i ono što pišem na njemu, ali treba okrenuti glavu od toga i tjerati po svome.
Jer ako tjeraš po svome i budeš uporan znaj da češ ostvariti ono što želiš.
Uspjela je Ella, uspjet će i mnogo nas.
A ono što nas u tome može još više potaknuti jest Ellina rečenica koja glasi:
"Kad je sve protiv tebe, onda si na pravom putu."
Ella Dvornik je veliki uzor većini blogera koji pišu na ovoj stranici, pa tako i moj.
Jer ona je ta koja je tjerala po svom, a danas uživa u onom što uistinu voli.
Hvala ti Ella! :)
petak, 25.08.2017.
Djevojčica koja je pričala internetu
Ej..
Ovog puta pisat ću o vlastitom mišljenju YouTubea.
Svi koji ste aktivni na stranici Blog.hr nadam se da gledate različite videozapise na YouTubeu.
Ako ste dobro pronjuškali sigurno ste naišli na video pod nazivom "OSTAVIO ME DEČKO".
Ovaj video na YouTubeu se pojavio prije nekih 4 mjeseca.
Autorica ovog videa je desetogodišnja djevojčica pod imenom (Medina Suljkanović).
Ja bih krenuo ovako:
Sve počinje kada je desetogodišnja djevojčica objavila video na svom YouTube kanalu, naime postala je zvijezda preko noći i dobivala je tisuće i tisuće pregleda.
Priča djevojčice govorila je o njezinoj nesretnoj ljubavi, točnije o tome kako je ona izišla iz "dugogodišnje" veze.
Gledajući video možete vidjeti djevojčicu koja je našminkana, ima naušnice, te neprestane recimo ženstvene pokrete rukom...
Kada sam prvi puta pogledao video prije 3 mjeseca smijao sam se, ali ne tim njezinim problemima već tom stavu kojim ona govori.
Poslije sam zanemario taj video i zaboravio na njega, međutim na Facebook sam ugledao kako je netko objavio parodiju djevojčice koju je "ostavio kako ona to kaže momak", te mnogo nekakvih "reakcija na video".
Upisao sam ponovo na YouTube naslov "OSTAVIO ME DEČKO", a ono što sam vidio mene je ostavilo bez teksta.
Oko 30- ak parodija i ismijavanja djevojčice bilo je pod tim imenom, zapravo možda i više nisam gledao sve do kraja.
Zaledila mi se krv u žilama kada sam čuo što ljudi govore o djevojčici od 10 godina, Medinin video je izbrisan, ali unatoč tome pojavio se ponovo i trenutačno ima 480,986 tisuća pregleda, te 3 tisuće lajkova i 9 tisuća klikova koji govore da im se video ne sviđa.
Neki od komentara koji su upućeni djevojčici zvuče ovako: (Hitler je ubio krive ljude˙, mala ružna si ko kura* i zar je od 4 do 6 razreda 3 godine˙, osječ ću ti kosu!, koja kurva jebote˙, Lajk ko misli da je treba tuć /94 lajkova/ .....)
No to su samo neki komentari od videa koji nije original, mnogo više i još ružnijih komentara djevojčica je dobivala na svoj video.
Čitajući takve pogrdne komentare iz dana u dan djevojčicu je dovelo do ludila, te do pokušaja samoubojstva.
Kada su mediji objavili pokušaj samoubojstva djevojčice koja je zavladala YouTubeom na Balkanu, stvari su se počele izokretati.
Počeli su objavljivati vide u kojima daju "Podršku djevojčici", a oni koji su shvatili da su pogriješili izbrisali su video u kojem doslovce pljuju po djevojčici.
Ovo je moje mišljenje o svemu tome:
Medina nije jedina žrtva YouTubea ima ih još mnogo.
Medina je rođena u doba u kojem već od 7 godina djeca imaju "pametne" mobilne uređaje.
ljudi su pljuvali po njezinim roditeljima, te ih smatrali krivim za ovo i to oni ljudi koji ni nemaju djecu, oni ljudi koji nemaju ni malo mozga da razmisle što će izaći iz njihovih usta.
Sa svojih 10 godina uvijek smo se igrali da glumimo nekog slavnog, te se oblačili kao oni i imitirali ih, ako bolje pogledate djevojčičin video mogli biste vidjeti da i ona to radi, njezini pokreti rukom, make up na njezinom licu, riječi koje izlaze iz nje zapravo oponašaju odraslu osobu.
Svi smo kao djeca uvijek govorili da imamo 10 i pol godina, 11 i pol godina, samo zato da bi zvučalo da smo veliki i odrasli ljudi.
Pa shvatite vi i Medinu, ona upravo radi isto to samo što je njezino vrijeme modernije i vjerujem da je tehnologija bila napredna i u ona prošla vremena i druga djeca bi radila isto.
Svaljivati krivnju na njezine roditelje nije nikakvo rješenje, mi ni ne znamo tko su njezini roditelji, dali su oni u zdravstvenom stanju odgajati svoje dijete, ne znamo dali djevojčica uopće ima roditelje i kakav je njezin život zapravo.
Bitno da znamo uprti prstom u nekog i govoriti mu da on nije zaslužio da bude živ! , da on nema nimalo odgoja, te da bi ga trebalo dobro istući.
Ali ja vas molim otvorite svoje oči te duboko razmislite tko je zapravo kriv za to?
Ja ne mogu kriviti roditelje djevojčice, a ni nju samu jer ih ne poznajem, ali smatram da ima nekih pogrešaka u odgoju i kontroli nad djetetom... no to je nebitno sada.
Smatram da YouTube ima pre jednostavnu prijavu i kreiranje vlastitog kanala, smatram da bi kontrolu trebalo uvesti pri ulaska na YouTube samim time što bi morali ispuniti više svojih osobnih podataka poput OIB-a i ostalog gdje se može vidjeti dali je osoba punoljetna i dali smije uopće pristupiti takvim stranicama poput YouTubea.
Još bih htio spomenuti da YouTube nije jedina stranica na kojim ima žrtava, tu su još i Facebook, te recimo Instagram na kojem je zavladala popularna igrica pod nazivom "PLAVI KIT", i gdje djeca dobivaju upute od tamo nekog bolesnog idiota, koji ih dovede do samoubojstva.
Naravno u našoj zemlji ovakav prizor nije zabilježen, ali zato u Rusiji i diljem svijeta jest.
Poruka svijetu koju bih sada htio prenijeti, i koju ćete vi moji dragi blogeri itekako shvatiti je to da budemo ljudi.
Ljudi kakvima nas je Bog stvorio, te barem prema Njemu da imamo obzira i dostojanstva.
Smijao sam se ja, smijao se je i cijeli svijet.
Ja se kajem, a za svijet me briga.
Samo im želim reći da poslušaju još jednom Medinu, i vidjet će u njoj jednu malenu desetogodišnju djevojčicu koja je samo svoje probleme pustila u javnost, i koja nije niti psovala, niti pušila cigarete, niti se drogirala, niti pila alkohol... već je samo rekla ono što je duboko ležalo u njezinom srcu.
Bezobzira što joj je 10 godina, ona je samo djevojčica koja je osjetila prvu ljubav, ona je ta koja je nekog zavoljela, a za uzvrat je dobila milijune neprijatelja.
Milijuni tih neprijatelja jednog dana imat će svoje dijete, i siguran sam da će se barem jednom u životu za vrijeme odgajanja sjetiti djevojčice s YouTubea, a tek kad njihovo dijete uradi prvi problem (pijanstvo, drogiranje, tučnjava) shvatit će da ih je neljudskost, ismijavanje, izgovaranje nepromišljenih riječi koštalo, te će duboko u sebi reći "žao mi je, kajem se!"
ponedjeljak, 21.08.2017.
Molim te! Reci hvala.
Pozdrav svima :*
Evo jedna kratka pričica koja se desila u zadnjih tjedan dana...
Budući da je selo u kojem ja živim vrlo malo, te dosta zapostavljeno što se tiče izgleda.
Čovjek koji ovdje dolazi na odmor odlučio je na svoj trošak uz malenu pomoć opčine obnoviti jedan dio igralište.
Naime radi se o zaštitnoj mreži iza golova.
Premda je stara mreža bila u lošem stanju, te je lopta neprestano ulazila u dvorište tog čovjeka, on je odlučio da posve sam svojim vlastitim rukama obnovi mrežu, a samim time da je proširi, te podigne.
Čovjek od 70 godina je neprestano radio, mučio se, a pritom mu nitko nije pristigao u pomoć.
Postavivši nove stupove odlučio ih je bojati plavom bojom, naime nije imao dovoljno boje za svih devet stupova, te je uzeo bijelu i crvenu boju i podijelio boje u nekom normalnom ritmu.
Kada je završio s bojanjem, počeli su različiti komentari, ali i nebulozne priče po selu...
Gledajući stupove s desna na lijevo boje su bile u ritmu (crven - bijeli - plav) , što je u neku ruku predstavljalo i zastavu naše domovine. Međutim ja osobno smatram da to ne predstavlja nikakvu zastavu jer naša zastava ima i grb, a ovo su obične željezne cijevi recimo u boji...
Komentari su bili razni, neki mještani napadali su čovjeka da je pobojao zaštitnu ogradu u stilu srpske zastave što oni navode ( plav - bijel - crven)
Možemo se staviti na mjesto čovjeka koji je to radio.
Sav napor, turd, odvajanje svog vlastitog vremena i financija za dobrobit sela u jednom trenu postaje činjenica u kojoj se smatra
da je on htio time izazvati lavinu pobune, te pogrdnih komentara.
Danas sam upravo razgovarao s čovjekom, i mogu vam reći da mi nije djelovao sretno.
Mislio je da će ga ljudi hvaliti i biti mu zahvalni na tome, kad ono sasvim suprotno.
To nam dokazuje kako ljudi nemaju ni malo srama, poštovanja, niti zahvalnosti.
Rekao sam čovjeku neka pusti budale, te neka pričaju što žele, oni mi se ljubazno nasmiješio i rekao "Eh moj Dejvid ljudi su grozni".
Žao mi je osobe koja je darovala svoj trud da njime ukrasi i obnovi dio okruženja u kojem još ima ljudi.
Žao mi je osoba koji ne znaju da zastava republike Srbije izgleda u stilu boja (crven - plav - bijel).
Jednostavno žao mi ljudi koji su dobra srca i koji žele da urade nešto nice, lijepo, no takvih je danas malo.
Ljudima u današnjici nije dovoljan prst, usudio bih se reći da im nije dovoljna niti cijela ruka, za razliku od osoba koji su kao ja i mnogi drugi kojima je jedno veliko Hvala i više nego dovoljno.
petak, 11.08.2017.
10 godina kasnije Vukovar
Pozdrav svima :D
Kratko objašnjenje zašto me nije bilo neko vrijem...
Jednostavno obaveze i ljetni praznici su me prebukirali pa sam zapostavio blog, no sada se vraćam u punoj snazi.
Priča s kojom bi počeo je putovanje od neki dan.
Kao mali sa svoji 7 godina išao sam u Vukovar gdje sam proveo nekoliko dana.
Sasvim dovoljno da vidim ono što smo kasnije učili iz povijesti u školi.
Za mene kao dijete bio je to jedan WooooW.
Godina 2007. mjesec Kolovoz
Sestra, ja, mama i mamina prijateljica uputili smo se u Slavoniju točnije kod same granice s republikom Srbijom.
Naravno govorim o Vukovaru.
Osjećaj kad dođete u grad koji je bio u jako lošem stanju i vidite sve to je neopisiv.
S obzirom na to da sam imao sam 7 godina moja pitanja su bila neprestan, uvijek bih nešto pitao, a mamina prijateljica sve bi mi lijepo objasnila, naravno ona je sve dobro poznavala jer je i sama tamo živjela do početka rata.
U Vukovaru sam vidio toliko toga posebnog od samog Dunava do nebeskog vodotornja.
Upoznao sam nove prijatelje i stekao puno povijesnog znanja.
Kada bih se vratio u školske klupe u rujnu svima bi prepričavao gdje sam bio, u jednom trenutku postao sam glavna faca u razredu.
10 godina kasnije.
Godina mi više nije 7, nego dovoljno zrelih 17.
Mamina prijateljica i ja uputili smo se ponovo u Vukovar.
Ovog puta moja reakcija kada sam došao u Vukovar nije bila WooooW, već o Bože!!!
Prvo što sam pomislio u glavi dali je u ovom gradu ikad bio rat? Dali samo mi na pravom mjestu?
Ali kada se sam se okrenuo oko sebe počele su mi se vračati slike iz djetinjstva i upravo sam tada zaključio da sam na pravom mjestu, samo u drugo vrijeme.
Budići da nisam bio ondje 10 godina odmah sam htio prošetati gradom noću.
Sjedili smo pored Dunava i gledali taj prekrasni grad koji iza sebe ima mračne uspomene, grad koji se u 10 godina ponovo izrodio.
Sretan sam što je ta povijest iza mene i iza svih ljudi koji su tamo živjeli i koji žive.
Želim reći koliko mi je neopisivo drago da sam vidio ponovo Vukovar u sasvim novom izdanju i vjerujem da je Vukova danas jedan od najljepših gradova u Hrvatskoj.
Godina 2017. mjesec Kolovoz.
Ponovo u gradu heroja, grad koji će mi uvijek biti u sjećanju.
VUKOVAR :)
petak, 05.05.2017.
Visoko samopouzdanje
Upućujem veliki pozdrav svima :D
Novi mjesec, nove priče ;)
Život nosi razne brige i probleme s vremenom.
Svaki od nas ima neke uspone i padove.
Kao što nam se nekada desi da nam u danu sve ide od ruke i cijeli dan nam je ispunjen radošću i srećom.
Međutim postoje i oni dani u kojima nam sve pada niz liticu, pa s vremenom nam se takve stvari nakupe i onda dolazi do onog momenta kad se upitamo zašto se to baš meni dešava? Zašto ja ne mogu biti kao ostali? Ima li moj život smisla i je li sam ja opće vrijedan u ovome svijetu?...
Takva pitanja najčešće nastaju psihičkim naporom u školi ili na poslu, te pretežno u ljubavnom životu i nepravdi koja nas neprestano okružuje.
Budući da su ova pitanja vrlo aktivna i mogu reći najčešća u nas ljudi.
Smatram da sve u životu ima neki cilj, pa čak i te stvari koje nam se dese, a nismo ih htjeli i vrlo su nam teško pale, imaju svoj poruku.
Kada napraviš nešto dobro i nešto u čemu se osjećaš ispunjenijim i smatraš da je to vrijedno tebe, tek tada ti se pojavi onaj osmjeh zadovoljstva na tvome licu.
Premda taj osmjeh s vremenom nestaje, nestaje u onim lošim trenucima našeg pada.
Pada u kojem trebamo ustati i promisliti, a ne postavljati ona pitanja koja loše utječi na našu psihu.
Poslovica kaže: "Ono što te ne slomi, to te ojača!"
Dragi moji želim da ustanete nakon svakog pada i kažite u sebi ne boj se to je tako moralo biti, to je samo jedan loš dan koji će jednostavno proći.
Sutra sunce ponovo izlazi na istoku i ponovo kreče neki drugi dna, dan koji je prepun tajni i iščekivanja.
Možda je upravo to tvoj dan!
Ako i nije ne moraš se brinuti, jer će jednom doći i vidjet ćeš da tvoj život ima smisla, da si ti vrijedna osoba ovog svijeta, te da ne trebaš biti kao svi, budi poseban, budi ono nešto što nitko nije.
Najprije budi zahvalan samom sebi svakoga dana, reci u sebi "Bravo! uspio sam".
Jer samo tvoj uspjeh i niči drugi te može dovesti do cilja u životu kojega si sam stvaraš, i do kojega dolaziš preko dobrih i loših trenutaka, preko velikih uspona i malih padova.
Cilj u kojem tvoje samopouzdanje uvijek mora biti u vodstvu.
Hvala!
ponedjeljak, 17.04.2017.
Za prirodu granice ne postoje!
Pozdrav svima!
Nisam mislio da ću danas pisati post, međutim današnji dan me inspirirao da ipak napišem.
Danas sam se odlučio na šetnju prirodom, premda živim u blizini mađarske granice uz rijeku Dravu.
Šetajući nasipom, pa sve do državne granice moj prijatelj kojemu sam pravio društvo i ja odlučili smo se odmoriti tamo.
No odjednom sam ugledao nekakve ljubičaste cvjetove i prišao k njima.
Kada sam ih dobro pogledao zaključio samo da su to divlje orhideje koje su vrlo rijetke općenito u prostorima Hrvatske.
Oduševilo me to što su te divlje orhideje doslovno prosute po travi, no još je zanimljivije to što su rasprostranjene 10 metara na hrvatskom teritoriju 10 metara na mađarskom teritoriju i ima ih na stotine.
Budući da me ova današnja pojava inspirirala da napišem ovaj post htio bih istaknuti upravo neko moje objašnjenje ovoga.
Svi mi dobro znamo da je čovjek kao čovjek vrlo pametno i inteligentno biće koje stvara umjetnu okolinu koja nas okružuje.
Međutim čovjek ima neka dozvoljena pa nazovimo to "prava" koja mora poštovati kao npr: Ne ubijati druge, ne činiti kriminalna djela i ovo u mom današnjem slučaju ne proći dio tuđeg teritorija kao granicu.
Znam da nekima zvuči smiješno kad je netko u blizini granice i boji se zakorači na drugu stranu, ali ne biste vjerovali vrlo je opasno ako vas netko vidi.
No dobro, tu bih sad htio istaknuti malenu usporedbu čovjeka i same prirode.
Priroda je okolina u kojoj svi mi živimo i provodimo svoje vrijeme bili mi u gradu ili selu.
Mišljenje svakog čovjeka je da on prirodom i zemljom može upravljati kako on želi, iako to nije tako.
Priroda je moćnija od svakog čovjeka, sjetite se samo svih nevremena, svih tsunamija, oluja, poplava, udara gromova.
Sve to navedeno kratko traje i, recimo prođe kroz našu okolinu, ali posljedice koje su nastale su nevjerojatan gubitak svega.
Vidjeli smo i sami situaciju u Hrvatskoj 2014. godine na istočnome dijelu zemlja.
Ljudi koje je poharala ogromna poplava ostali su bez svega, neki od njih nisu se oporavili još ni danas od toga.
Nije samo taj slučaj dokaz da je priroda moćnija od svih, svijet su poharale još gore pojava.
Zaključak ovog svega bio bi taj da se čovjek ne ponosi i ne smatra najjačim stvorom ovog planeta, jer priroda kao pojava u trenutku može promijeniti sve.
Zapravo priroda je ta koja ima sva prava, koja radi što želi, oblikuje zemlju kako želi i mi smo upravo u njezinoj igri, zato nemojmo se previše zaigrati na način zagađivanja jer kad tad će priroda doći u vodstvo.
Vidjeli ste kako su ove orhideje dokaz toga da priroda ne poznaje granice i za nju granice ne postoje, te da je nebitno gdje će izrasti novo drvo, kuda će srna proći ili roda sletjeti.
Bitno je to da priroda svima dopušta prolazak bilo to kroz granicu, rijeku ili planinu, a čovjek, čovjek je tu da dođe do znaka "stop državna granica!" pogleda svu slobodu divljih životinja i biljaka na drugoj strani, okrene se i vrati, razmišljajući da nije on taj koji može sve.
Ovu fotku sam uslikao danas... Hvala! :)
