Prije svega želim svima čestitati Božić i poželjeti vam ljubavi, mira, zdravlja i blagostanja.
:)
Nakon duže pauze krećem ponovo.
Počeo bih s pričom moga sna, možda ovo nije tema za blog, možda nije interesantna, ali ovo sam doživio prvi puta u svom životu i uistinu imam želju kratko pisati o tome.
Petak 22. Prosinac 2017.
Pala je noć, samo je nekoliko sati djelilo do ponoći.
U kući je vladala potpuna tišina, samo lagano pucketanje vatre pružalo je osjećaj prisutnosti.
Bilo je kasno, zatvorio sam vrata svoje sobe, legao sam u krevet, pokrio se po glavi i utonuo u dubok san.
Te noći taj san bio je poseban, pomalo zastrašujuć.
Nakon nekog vremena mog sna, začuli su se koraci u mojoj sobi, lagano lupkanje po podu koje krenulo prema meni.
Probudio sam se, ali ne u potpunosti.
Otvorio sam oči, obuzdao me strah. Čuvši zvukove koji dolaze ka meni pokušao sam se pretvarati da spavam, no adrenalin je bio u tom trenutku vrlo velik.
Koraci se više nisu čuli, u tom trenutku čuo se je samo moj ubrzani otkucaj srca i ništa više.
Odjednom sam osjetio kako se nečija ruka lagano kreče po mojim pokrivačem prema vrhu.
Strah je bio još veći, jer sam znao da su moja vrata na sobi i dalje zatvorena, te da se uopće nisu otvarala.
Nisam više mogao izdržati, krenuo sam udariti ono što sotiji iznad mog kreveta, no tek sam tada shvatio da se ne mogu pomaknut i da je ovo zapravo hipnoza sna.
Ruka je bila pri kraju pokrivača, polagano je počeo da me otkriva, a onda je sve stalo.
Probudio sam se iz hipnoze, brzo sam maknuo pokrivač sa svoje glave, upalio svjetlo i pogledao oko sebe, vrata su uistinu bila zatvorena.
Smirio sam se, te ponovo legao u krevet, pomolio se Bogu i zaključio da je taj duh bio moj djed koji je prošao kroz zatvorena vrata.
Umro 16. Prosinca prije 2 godine.
Što je zapravo htio ne znam, no sigurna sam da ne bih htio da mi se ovo ikad više ponovi, ni meni niti ikome drugom.
A tebi djede moj želim miran pokoj i neka te obasja svjetlost vječna, počivao u miru Božjem.
Amen!