Marketing
1998. Odrasla si!
Sve počinje ne tako davne 1998. godine , jednog jesenskog, listopadskog dana kada na svijet stiže ful zakon curica.
Toj posve neobičnoj i jedinstvenoj curici ime je Martina.
Kako stvari u životu u nekim navratima kreću niz brdo tako je i Martini krenulo od godine 2000.
Kada sam ja jednostavno morao izaći van da upoznam to čudo od djeteta.
Da, bili smo mali šmrkavci doduše uvijek nasmijani. Što nas je više zbližilo dobrosusjedski odnosi udaljeni 2 km
ili možda ona naša nasmijana, duhovno šaljiva narav?
Najveći je problem bio to što nas je u selu bilo svega petero, pa smo jednostavno morali pružiti šanse jedni drugima za dobro prijateljstvo.
Naše šanse odmah su bile ravnopravne i učinkovite, te od tog trenutka mi smo postali prijatelji.
Muško – ženska prijateljstva???Hmmm nekom ne shvatljivo, no u mom i njezinom slučaju sasvim prihvatljivo i razumno.
Najveća i nama najvažnija stvar koja nas je vodila kroz odrastanje bio je smijeh, kojeg je uvijek bilo.
Roditelji su nas često zapitkivali jesmo li mi normalni?, smijete se bez veze....
Naše reakcije na takva pitanja bili su odgovori smijehom.
Vrhunac tog „neozbiljnog“ ponašanja dostigao se u trenutku mog pada s bicikla.
Imao sam 8 godina, Martina i ja bili smo kod njezine bake da uzmemo vodu.
Pošto njezina baka živi na malenom brežuljku, uvijek bih jurili dole s biciklima.
Martina je bila starija i naravno brža, a moj strah brzine doveo me do granice kada sam pritisnuo kočnicu suprotnu od one koju sam trebao.
Da bila je to prednja kočnica koja me je prebacila preko volana bicikla i bacila na cestu.
Ustao sam, počeo plakati, slomio sam ruku, bol je bila neopisiva vikavši u plaču „Daj mi maramicu“ bilo je posve nerazumljivo, što je Martinu bacalo u smijeh.
Ne zamjeram joj to smijem se i sam sebi upravo sada kad pišem o tome.
Hoću zapravo reći koliko je važno imati prijatelja poput Martine, prijatelj koji ako se ti plačeš on se ismija i time pokušava tebi prekriti suze na licu.
Bilo je tu svega, no neću sada detaljno navoditi. Bitno je to da smo mi draga Martina imali djedinstvo i prijateljstvo na kojemu bi nam mnogi zavidjeli.
Doduše prijateljstvo imamo i dalje, ali djetinjstva više nema.
Ti više nisi ona ful curica s početka priče, a ja nisam onaj šmrkavi cmizdravac koji se plače zbog loma ruke.
Bolje lom ruke, nego lom prijateljstva.
Ruka će zarasti, a iskreno prijateljstvo kada jednom slomi vrlo su male šanse da se vrati u prvobitni položaj.
Odrasla si! Odrastaš i dalje, kao i ja.
Danas je dan kada je još jedna stranica iza tebe, nadam se popunjena do zadnjeg reda.
Od danas krećeš na novu, na kojoj želim da stoji naslov prijateljstvo.Draga Martina opet je onaj listopadski dan, možda malo drugačiji nego prije, ali sigurno istog značenja.
Puniš 19, ne zvuči mnogo, a opet nije onih 10.
Uspjela si doći od 0 do 19, od curice do žene, od smijeha pa ponovo do smijeha...
Često kada sam te pitao o čemu da pišem uvijek bi mi odgovorila o našem prijateljstvu, no nikad se nije pronašao onaj pravi trenutak kao što je ovaj sada.
Prijateljice moja Martina želim ti se zahvaliti na svemu što smo prošli zajedno kroz naše prijateljstvo, hvala ti od srca.
A najviše od svega želim ti poručiti da nastaviš ovim putem.
Putem iskrenosti, dobrote, prijateljstva, poštenja i ljubavi.
Želim ti svu sreću ovoga svijeta, da nikad ne skineš onaj osmjeh curice, te da te kroz tvoj daljnji put vodi zdravlje, ljubav, sreća i gospodin Bog.
Neka ti je najsretniji.
Sretan ti rođendan Martina.
Post je objavljen 17.10.2017. u 18:23 sati.