DAV&D
ponedjeljak, 17.04.2017.
Za prirodu granice ne postoje!
Pozdrav svima!
Nisam mislio da ću danas pisati post, međutim današnji dan me inspirirao da ipak napišem.
Danas sam se odlučio na šetnju prirodom, premda živim u blizini mađarske granice uz rijeku Dravu.
Šetajući nasipom, pa sve do državne granice moj prijatelj kojemu sam pravio društvo i ja odlučili smo se odmoriti tamo.
No odjednom sam ugledao nekakve ljubičaste cvjetove i prišao k njima.
Kada sam ih dobro pogledao zaključio samo da su to divlje orhideje koje su vrlo rijetke općenito u prostorima Hrvatske.
Oduševilo me to što su te divlje orhideje doslovno prosute po travi, no još je zanimljivije to što su rasprostranjene 10 metara na hrvatskom teritoriju 10 metara na mađarskom teritoriju i ima ih na stotine.
Budući da me ova današnja pojava inspirirala da napišem ovaj post htio bih istaknuti upravo neko moje objašnjenje ovoga.
Svi mi dobro znamo da je čovjek kao čovjek vrlo pametno i inteligentno biće koje stvara umjetnu okolinu koja nas okružuje.
Međutim čovjek ima neka dozvoljena pa nazovimo to "prava" koja mora poštovati kao npr: Ne ubijati druge, ne činiti kriminalna djela i ovo u mom današnjem slučaju ne proći dio tuđeg teritorija kao granicu.
Znam da nekima zvuči smiješno kad je netko u blizini granice i boji se zakorači na drugu stranu, ali ne biste vjerovali vrlo je opasno ako vas netko vidi.
No dobro, tu bih sad htio istaknuti malenu usporedbu čovjeka i same prirode.
Priroda je okolina u kojoj svi mi živimo i provodimo svoje vrijeme bili mi u gradu ili selu.
Mišljenje svakog čovjeka je da on prirodom i zemljom može upravljati kako on želi, iako to nije tako.
Priroda je moćnija od svakog čovjeka, sjetite se samo svih nevremena, svih tsunamija, oluja, poplava, udara gromova.
Sve to navedeno kratko traje i, recimo prođe kroz našu okolinu, ali posljedice koje su nastale su nevjerojatan gubitak svega.
Vidjeli smo i sami situaciju u Hrvatskoj 2014. godine na istočnome dijelu zemlja.
Ljudi koje je poharala ogromna poplava ostali su bez svega, neki od njih nisu se oporavili još ni danas od toga.
Nije samo taj slučaj dokaz da je priroda moćnija od svih, svijet su poharale još gore pojava.
Zaključak ovog svega bio bi taj da se čovjek ne ponosi i ne smatra najjačim stvorom ovog planeta, jer priroda kao pojava u trenutku može promijeniti sve.
Zapravo priroda je ta koja ima sva prava, koja radi što želi, oblikuje zemlju kako želi i mi smo upravo u njezinoj igri, zato nemojmo se previše zaigrati na način zagađivanja jer kad tad će priroda doći u vodstvo.
Vidjeli ste kako su ove orhideje dokaz toga da priroda ne poznaje granice i za nju granice ne postoje, te da je nebitno gdje će izrasti novo drvo, kuda će srna proći ili roda sletjeti.
Bitno je to da priroda svima dopušta prolazak bilo to kroz granicu, rijeku ili planinu, a čovjek, čovjek je tu da dođe do znaka "stop državna granica!" pogleda svu slobodu divljih životinja i biljaka na drugoj strani, okrene se i vrati, razmišljajući da nije on taj koji može sve.
Ovu fotku sam uslikao danas... Hvala! :)
četvrtak, 13.04.2017.
Posve drugačiji stil života
Ovaj post pisan je po istinitom životu.
21. stoljeće, 2017. godina
Životna radnja odvija se na sjeveroistoku Hrvatske, točnije u mjestu nazivom Husinja.
Husinja je mali dio hrvatskog teritorija koji je odvojena tokom rijeke Drave.
(Znam da Vam nije poznato, ali Vas koje zanima slobodno potražite po internetu.)
Brodić je također selo, u kojem ja živim ono je nasuprot Husinje, jedino čime su povezani je stara dravska skela.
Ovaj post odlučio sam pisati zbog jednog čovjeka koji je jedini stanovnik Husinje.
Ime tog očaravajućeg čovjeka je Željko.
Naime Željko ima 55 godina i živi sam na prostoru Husinje, smješten je u malenoj kući pokraj šume.
Neopisiv stil njegovog života je interesantan upravo zbog toga što živi bez električne energije i vode.(koristi bunar u svome dvorištvu.)
Nama ostalima je današnji život bez električne struje i vode ne pomisliv, ali Željko se odlučio na takav život jer jednostavno On u tome uživa i to ga ispunjuje. Ako mislite da financijski nije u stanju živjeti u uvjetima kakvima bi trebali živjeti svi mi, varate se!
Željko ima svoj vlastiti čamac i može preveslati preko Drave kad god poželi, vrijeme tijekom dana provodi branjem ljekovitog bilja ili ribolovom uz obalu rijeke Drave, ima svoje vlastite domaće životinje, te vrt za sadnju voća i povrća.
Ne bih sada želio pisati puno o životu tog čovjeka, bitno mi je da sam Vam objasnio neke stvari koje možda niste vjerovali da postoje.
Međutim ovaj način života pomalo zvuci dosadan, jer nema nekih potreba kao u "modernom" životu.
Zapravo taj način života je sloboda, sloboda koju čovjek koristi kako želi i uživa u svakom danu koji dolazi.
Dragi moji koliko vam se ovo svidjelo ne znam, ali sam siguran da postoji više ovakvih ljudi, te da nam oni mogu biti dokaz da u današnjem svijetu nije bitno koliko materijalne vrijednosti posjeduješ, u kojem gradu živiš, kakvu kuću imaš ...
Već je bitno da imaš život u kojem te zdravlje, sreća i ljubav čine ispunjenijim, a mala skromna kuća i beskrajna sloboda je samo dio tog božanstvenog života.
utorak, 11.04.2017.
Nije bitno vidjeti, bitno je osjetiti!
Ejj ljudeki :D
Današnji post posvećujem danu koji je bio zaista očaravajuć.
Naime, u našoj školi zadnjih 2 mjeseca provodila se radionica pod nazivom "Odglumi-nauči-primjeni!".
Ta radionica je u sklopu HRVATSKOG SAVEZA SLIJEPIH, dakle u toj radionici mi smo pripremali dvije različite predstave.
U takvim predstavama radnja je napeta, a na vrhuncu problema radnja se zaustavlja.
Mi smo uz pomoć slijepih glumaca iz kazališta "Novi život" odradili dvije vrlo zanimljive scene.
Prva scena je govorila o diskriminaciji između osoba različitih vjeroispovijesti, a u drugoj sceni govorilo se o razlici između stupnjeva školskog obrazovanja, u našem slučaju to je bila razlika između gimnazije i strukovne škole.
Predstave smo odradili savršeno. :) (nije da se hvalim :P).
Međutim tu bih Vam htio istaknuti naše mentore, tj. glumce iz saveza slijepih koji su nas oduševili svojim talentima u glumi bez obzira na to što ne vide.
Zapravo oduševili su nas svojim načinom života, Oni u nekim situacijama djeluju potpuno isto kao i mi.
Njihova sljepoća nije nikakva prepreka u njihovom životu, pomirili su se s time i priviknuli na život koji je takav kakav je.
“Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.”
Upravo ta poslovica govori da su slabovidne osobe istog srca kao i mi, te da imaju jednak osjećaj ljubavi, emocije i sreće.
Jedino u čemu se razlikujemo je to da Nama jedna slika govori tisuću riječi, no Njima tisuću riječi govori kakva je zapravo slika.
Još jednom Im veliko HVALA! :)
ponedjeljak, 10.04.2017.
SVI MI KOJI VOLIMO ČITATI :D
Dragi blogeri u ovom postu ukratko ću vam istaknuti nešto o Carlosu Ruizu Zafónu.
Ja sam još uvijek srednjoškolac i naravno ne volim čitati knjige i lektire koje nisu zanimljive.
Ja sam odlučio pitati za savjet svoju školsku knjižničarku koju knjigu mi ona preporučuje iz smjera svjetske književnosti.
Ona mi je odabrala knjigu Carlosa Ruiza Zafóna PRINC MAGLE
koja me je oborila s nogu, knjiga je jako zanimljiva i preporučujem je svima.
Carlos Ruiz Zafón je pisac koji je savršen za čitanje početnicima, jer Njegov stil pisanja je jednostavan i razumljiv tako da svima Vama koji ne znate što bih čitali preporučujem knjige ovog autora.
Ja trenutno čitam njegovo djelo ZATOČENIK NEBA, a kavi su dojmovi javit ću vam kad je dovršim.
Hvala Vam :D
nedjelja, 09.04.2017.
Prolivena tinta
Što je to rat?
Mnogi od nas kažu rat je kad čovjek ubije čovjeka, ne to nije rat to je ubojstvo.
Rat je nešto još gore. Mislite si što ima gore od ubojstva čovjeka?
Ima, a to je rat.
Reći ću vam da sam ja još uvijek dijete, i nisam prošao kroz rat, a niti ga doživio na svojoj vlastitoj koži, ne bih to ni želio, ali vam želim reći što je to zapravo rat, i da se kroz priče starijih i onih osoba kojima je rat obilježio život na bolan i tužan način može zapravo zamisliti ta slika, i vidjeti kao je to sve izgledalo. Za ljude koji su bili u ratu moglo bi se reći kao da im se razlila crna tinta po papiru kada su pisali i planirali svoj život.
Ta razlivena prokleta crna tinta bio je rat, koji je došao niotkud, iznenada i počeo mijenjati život mnogim ljudima.
Muškarci su bili prisiljeni da odlaze u rat, svu bol koju su podnijeli duboko u duši kad su morali napustiti svoj dom i ostaviti svoju obitelj, ženu i djecu, a ni ne znajući dali će ih više ikad vidjeti. Ta bol je ista bol kada čovjeka pogodi metak i bude ranjen.
Mnoge žene u ratu morale su se boriti same, bez muške ruke, nisu imale ničiju pomoć ali uz se su imale nadu, nadu koja je ženu pretvorila u muškarca i koja se borila za život do zadnje kapi znoj i krvi.
Ulice, gradovi i sela za vrijeme rata su kao stari crijep koji je pao s krova i razbio se na tisuću komadića.
Sve je mračno, pusto, uništeno i puno krvavih tragova. Jedino što se je moglo čuti bile su granate i pucnjevi iz daljine koji su se širili na sve strane.
Ljudi koji nisu bili prisiljeni učestvovati u ratu, ali ipak su bili u njemu, to su bile kolone i kolone ljudi koji su morali bježati, bježati u nepoznato sa samo jednom torbom u koju su stavili sve od svog života kojeg su gradili do tada.
Neki od njih nisu stigli ponovo otvoriti svoje torbe, bili su ubijeni.
No neki su ih ipak otvorili i sve počeli ispočetka.
Život nakon rata nije bio lak.
Krenuti pisati novu stranicu svog života uistinu nije bilo lako, strah od toga da se crna tinta ponovo ne prolije bio je velik, i još uvijek je velik.
Nadam se da vam je ovo što sam rekao probudilo još jedan dio one nade, nade za bolji život, život bez rata, život s ljubavlju, dobrotom i prijateljstvom.
Život kojeg ne može slomiti niti jedan metak.
David Međurečan
