Sve trune, sve propada.. zbog sebičnosti, neljudskosti, inata, pohlepe..

kako god, danas sam ponovo odlučila otići, pobjeći što dalje.. dalje od mržnje, dalje od tuge, dalje od straha, neizvjesnosti..
Nisam osoba koja odlazi? Nisam.. stvarno nisam.. ali znam kada trebam otići, kada nisam poželjna, kada me se tjera..
kada netko ne poštuje tvoje želje, ne cijeni tvoj trud, ne vodi računa o tebi..
vrijeđa te, ponižava, uništava ponos, ženstvenost, želju za životom, volju, ambicije.. ne podržava, omalovažava, postaješ hodajući leš bez samopouzdanja, samopoštovanja.

Kada ponestanu argumenti, ostaje samo vrijeđanje, krene predbacivanje..
kao što rekoh.. život je linija stvorena od odbijanja.. brojnih odbijanja..
i neću da me vide.. išuljat ću se, nečujno, bezbolno...kao da se nikada nije ni desilo.. bez suza, bez vike, bez riječi izgovorenih jer nemamo što drugo reći. bez mržnje.. jer mržnje je previše.. a kada živiš u njoj počinje te toliko prožimati da je ona i jedino što osjećaš..
moram pobjeći.. možda nisam dovoljno jaka, to sada nije ni bitno..

Nekada te može povrijediti i dodir pun ljubavi.. jer ga već dugo ne osjećaš takvime.. jer je svaki drugi bio pun mržnje, ili straha.. od udarca, ikakvog nasilnog odvajanja..

Uvijek postoji netko tko će te poštovati..
ali što ostaje? Ostaje ispran pogled.

I nije važno što je moglo biti jer već odavno znam, da je trebalo- bilo bi. I više nije važno što smo htjeli, kada smo željeli ono što nismo mogli dobiti. Kada ti nisam bila dovoljna i potrebna takva kakva jesam. I više nije važna ljubav i ne želim ju takvom zvati. Znaš, više nije važan taj telefonski poziv..

Više nije važno to sam htjela, važno je što sada želim. S tobom je to bila prilika, lebdećeg, nestvarnog, nevidljivog..
S tobom je to bilo nepostojeće. Zašto sam mislila da će snovi oživjeti?
Stvarno nije bitno što ti želiš, nije mi bitno.
Jer ti nemaš vremena. Mlad si, ali nemaš vremena. I nije ti bilo bitno vrijeme koje sam ti bezuvjetno davala. Uništio si me. Uvijek ću biti oštećena. Nisi želio podijeliti život sa mnom. Povrijedio si me. Ne poznaješ me.. nije ti bitno. Jesu li bitni razlozi? Jesu li bitne suze? Je li bitan jebeni Xanax? Vrijeme?Jesam li bitna ja li ti ili mi više uopće ikada skupa. NIsmo bitni ljubavi, nije važno što je moglo biti, htjela sam sve, a dobila ništa.

Toliko puta mi dođe da napišem nešto. Kroz dan mojom glavom prođe stotinu tema. I voljela bih da ih imam negdje zapisane.. trenutci najveće ljutnje, najveće tuge, najveće sreće, osmjeha, suza, nostalgije, ljubavi, trenutci najvećeg odsutstva.. skoro toliko, rekla bih, da niti ne mogu uzeti olovku i papir i početi pisati.. jer me nema, jer sam daleko, izgubljena.. ali n i ne trudim se naći izlaz.. jer toliko uživam u vlastitim osjećajima i povratak s tih putovanja čini me toliko živom. Toliko volim svoje emocije. Pisanje je emocija i moji tekstovi su putopisi sa tih putovanja.. normalno da nikada neću dočarati ta mora, ta polja, tu prostranost, tu širinu, ispraznost i ispunjenost.. trenutak kada osjećaš oboje.. kada osjećaš kontraste na vlastitoj duši. Nikada neću moći dočarati te mirise, tu zagušenost, u kojoj ne mogu disati, niti udahnuti.. a živa sam.. u kojem umirem, a živa sam, u kojem umirem, a ne želim suprotno, a imam suprotno. Dvije stvari koje istovremeno želim.. ili jako želim ili jako ne želim..
Shvaćaš li kako imam sve s njima.. shvaćaš li kakvi su to rudnici bogatstva.. ti si svjetlo koje se budi usred mraka i osvjetljavaš do sada neviđeni prostor i sve možeš opipati i, ne kao u snu, osjetiti-. Ti osjećaš. Shvaćaš li da ne mogu dočarati to.. jer ne putujem sa papirom i olovkom, nego kada se vratim, skupljam, sabirem dojmove i zapisujem.. i ne mogu se sjetiti..
Zamisli kakvu bi vrijednost onda imali.. kada bi pisala, a nisam ovdje.. kada bih slikala, kada bih ti donijela samo kamen stijene koju nosim, donijela kap oceana koje sam isplakala.. toliko želim da doživiš težinu i lakoću misli.. koliko one znaju boliti, a da ti to ne vidiš.. znaš li kakve se prirodne katastrofe događaju u ljudskim glavama.. znaš li koliko križanja, slijepih puteva


Čekam, trenutak kada oni kojima govorim neće biti samo moji suputnici, nego kada će gledati mojim očima, osjećati moje bilo, i disati mojim plućima.. tek tada mi mogu nešto reći i komentirati težinu mojih riječi, odluka i učinjenih dijela.

Često, stvarno često požalim što nemam papir i olovku u glavi.. ili kompjuter, ili bilo što na što bih mogla upisati točno ono što sam u tom trenu pomislila.
Prijelazna razdoblja. Ono kada nisi niti tu niti tamo. Kada nije crno, ali nije ni bijelo.. kada nisi tužan, ali nisi ni sretan.. kada nema razloga za otići, ali ni za ostati.. ono kada si nigdje, kada si ništa, kada si izgubljen jer ne pripadaš nigdje.. kada su te obje strane nekako odbacile, ili si ti odbacio samo jednu od njih, a druga te još nije prihvatila..
Prijelazna razdoblja.. ono kada svjesno gubiš, svjesno daješ bez da očekuješ da se to vrati..
Pisati, o čemu? O tome koliko je loše.. koliko je vrijeme promijenjivo i ja skupa s njim.. kako čeznem za onom prošlom i čvršćom „ja“.. kako se prilike nude svakodnevno.. na dohvat ruke, a ja ih držim prekrižene na prsima i ljutim se..
Ljutim se.. ne ljutim se na tebe.. ne ljutim se na debila koji me pošpricao vodom iz lokve uz rub ceste, ne ljutim se jer sam zakasnila na tramvaj, ne ljutim se jer se imam razloga ljutiti.. ljutim se jer sam ljuta, na cijeli svijet! Jer sam ofenzivno ljuta, jer sam kronično i nepopravljivo ljuta!
Jer mi je hladno, jer me boli, jer razmišljam, jer su ljudi glupi, jer ne razmišljaju, jer povrjeđuju druge, jer su homofobi, jer su primitivni, jer rade čudne i neobjašnjive stvari, jer su nerealni..
Boli me što je ljeto, a što vani pada kiša i ne mogu izaći van bez šminke, u tenisicama, i nekoj bezveze majici i upijati sunce.. jer ne postoji ni jedna aktivnost koja me veseli..
Jer jedinu utjehu mom fizičkom tijelu daje alkohol.. i ljuta sam kad ga nema.. kao najboljeg prijatelja, kojem moram toliko toga reći.. koji će me zagrliti, opustiti, nasmijati.. jer zapravo to nemam i moram tražiti alternativu.. stvarati iluziju da je nekoga briga..
Kako se nađemo na određenim mjestima, u određenim situacijama .. znaš li ti koji je to splet sranja koji te doveo do toga gdje sada jesi.. koliko je osoba trebalo proći kroz tvoj život da bi te usmjeravali odbijajući od sebe.. kao ping pong lopticu..
Koliko si koraka napravio prije nego si sjeo da napišeš ovu hrpu sranja..
Koliko je krivih izbora bilo.. koliko je prilika propuštenih.. i sada si ovdje.. htio ti to ili ne.. jebiga.. svojim postupcima iskreirao si nekakav put, krivulju kao osmjeh na kugli zemaljskoj i sada si ovdje.. ponovo u situaciji kada odlučuješ na koju stranu ćeš se odbiti.. u nekom prijelaznom razdoblju.. vječito u prijelaznom razdoblju.. vječito na putu.. vječito bez odredišta.. bez cilja.. bez ičega.. jer si jebeno ništa.

I bit ću vječito zahvalna na trenutcima kada je moja iluzija dosegla stupanj kada se činila toliko realnom da sam čak i povjerovala u nu, da je stvarna.. da sam sretna..
Ona traje tako kratko i na najbolniji mogući način te odvoji od sve ljepote koju ti je pružila.. Glupačo, zar si zaista misila da da će potrajati? To tvoje nadrogirano, glupo stanje u kojem vidiš ljubičaste zvjezdice, i svi su dobri prema tebi i sve je kako želiš jer ne očekuješ puno i ne tražiš ništa, naprosto ti sve dolazi kako želiš bez da si to poželjela.. BOOM! Prolom emocija!
Ti si debil, ti si niškoristi! Jebeni parazit! Hodajući leš!
Preokret u tvojoj glavi.. sve, sve, sve.. sve je u tvojoj glavi..

I daj si hrpu posla, hrpu stvari koje ne možeš izvršiti jer je realno ne moguće, jer nemaš vremena.. i budi ljuta na sebe jer ne stižeš, jer prekasno ustaješ, jer ne možeš usnuti kada legneš, a umorna si! Jer jedeš kada nisi gladna i ne jedeš kada jesi.. jer se vječito kažnjavaš za nešto što si ili napravila ili nisi.. u svakom slučaju uvijek si kriva.. jer nije da ne očekuješ puno i ne tražiš ništa.. ti od sebe tražiš uvijek ono što sama sebi ne možeš dati.. ono što sama nikada ne možeš biti.. jer si toliko nesretna u svom hodajućem zatvoru.. toliko zatvorena u svom tijelu..

Da, bit ću zahvalna na trenutcima sreće koje mi je ovaj život ipak pružio.. ima ljudi koji imaju loše dane.. ima ljudi koji imaju dobre dane.. i to su iznimke..
Vječito sama u nekom prokletom mraku! U nekom prokletom dimu!
Da, bit ću zahvalna i neću im se nadati.. ako je suđeno dogoditi će se opet.. trenutci sreće, toliko rijetki, toliko intenzivni.. htjela sam ih zauvijek.. činilo se da su bezvremenski, da će uvijek trajati.. da će uvijek biti tu.. da su moji.. da ih ja stvaram..

„vjeruj nema života od sjećanja..“

I određena mjesta bude određene uspomene.. na neke prošle dane, prošle i otišle ljude, nestale dane.. nestala vremena, izgubljene prijatelje.. neke prošle živote..
Ali što mi to treba, što mi treba da se sjećam nečega što više nikada neće biti.. zato da bih se cijeloga života sjećala, kočila, ne započinjala ništa novo iz straha da neće biti kao ono prije, iz straha da sam svoj maksimum postigla i da više nikada ništa, ma neće biti ni približno dobro..
Strah od razočarenja, strah od poraza, strah od neuspjeha, strah od odbijanja, neprihvaćanja, ostavljanja, napuštanja, odlaska..
Što mi to treba.. što mi treba da prolaskom gradom kojim hodam već 22 godine ja gubim volju za svime jer se sjećam, jer je moj grad jedno veliko sjećanje.. mjesto puno razočarenja.. i pogled boli TOLIKO DA ĆU SI ISKOPATI OČI JER NE MOGU VIŠE PISATI JER ME OMETAJU SA SVIH STRANA. PIČKU MATERINU!

Neke ljude stvarno zanima kako si ti. Kako si proveo dan, što radiš.. sjete te se kada osjete želju za alkoholom.. i ti si ono što im treba.. često nas se sjete, ali se ne jave.. ne žele biti dosadni.. vide, imaš svoj život.. ne žele ometati tvoj sklad..
Prave su ljubavi nesuđene..

I kako vrijeme ide, prolaze ljudi i dani.. mnogo ljubavi i mnogo vremena, mnoga vremena.. uvijek će postojati netko tko te možda i povrijedio najviše na svijetu, ali koga ćeš uvijek voljeti.
Zbog njega nesvjesno preživljavaš dane..

Kako opisati tebe? Kada te se sjetim u meni pokreneš tri svijeta.. Jedan u kojem smo živjeli, u kojem živim svaki put kada te oživim u svojim mislima.. i sve se čini tako stvarno
Jedan u kojem živim i nadam se
I jedan u kojem se osjećam kao da se ništa nikada nije dogodilo..
Uvijek, uvijek uvijek..
I znam, da možda nikada nećemo biti ili imati ništa zajedno.. jednom sam pročitala..
Živimo totalno različite živote, živimo na različitim mjestima, okružuju nas različiti ljudi.. naši putevi se nikada, ali nikada neće i ne smiju sresti.. jer svaki susret značio bi susret s kojim sudbina nije imala ništa..
I voljet ćemo.. i putovati, i učiti.. i piti crno vino.. razdvojeni, ali zajedno.. u mislima..

Uvijek trebaš otići da vidiš kom ećeš faliti..
Jer ljudima je preljepo..
Uvijek si tu, uvijek za njih..
I mogu ti reći da mi je drago što su se ljutili, što su vikali i mrzili me kada sam rekla da idem..
I nekako mi je bilo drago vidjeti suze u majčinim očima.. rekla je da joj falim.. ali tek kada sam otišla..
Volim biti sveprisutna.. uvijek svugdje za sve.. volim biti ta koju će trebati.. iako tako rijetko odlazim..
I mrzim odlaziti jer nisam osoba koja odlazi.. mrzim napuštati jer znam kako je biti ostavljen..
Ali i meni je teško.. mrzim promjene i ne podnašam ih.. ulažem veliki napor kako bih sama prihvatila da sam otišla, kako bih prihvatila svoje odsutstv. Odsutstvo od same sebe.. jer više nikada neću biti ista..
Ja ne mogu sama. Ja ne mogu sama!
Ne znam sama i treba mi netko bolji od mene.. netko tko može sam ali ne želi, želi sa mnom.
Jednostavno ne mogu..
„nikada nećemo raditi, imati ćemo sve i živjeti sretni zauvijek“

Treba mi netko tko će uvijek biti budan.. tko će me uspavati, koji će biti tu kada se probudim.. tko će biti budan usred noći kad poželim vrištati, kada me boli.. treba mi netko tko će me zaštititi.. tko će biti uz mene.. tko će biti moj čarobni kišobran.. kada neće biti važno mjesto, ni vrijeme, ni to kako se osjećam.. kada ništa neće moži poremetiti savršenstvo i sklad onoga što mi pruža.. moja formula za sreću, moje čarobne riječi, zlatna ribica i sve čarobno na ovome svijetu..
Trudim se biti jaka, i pravim se da mi nitko ne treba.. svojim stavom dajem do znanja da sve mogu.. ali još sam mala.. još sanjam o dalekim zemljama i stvarima koje se ne mogu ni zamisliti.. još uvijek se moje misli ljuljaju na velikoj visećoj ljuljački zavezanoj na visokoj grani drveta.. ne razmišljaju o ničemu.. nego sanjaju.. i gledaju u daljinu i žele otići

I sve što pričam su gluposti, možda..
Nitko ne shvaća ozbiljno riječi zamotane u prekrasan šareni papir od tila.. jer takve riječi ne mogu biti ružne ako tako lijepo izgladaju..
Nitko ne shvaća ozbiljno ako samo malo skreneš sa poante onoga što zapravo govoriš..ž
Jer uvijek je ljepše slušati lijepe stvari, lijepu glazbu, nježne riječi..
I ljudi stvarno neće htjeti razumjeti da ti zapravo pričaš o tome kako se gušiš, kako ne možeš više i ne vidiš smisao..

Svijet je lopta šarena..
Ne očekuj odgovor, ne očekuj savijet, ne očekuj povratnu lijepu riječ.. prekini očekivati.. jer njima je dobro sve dok govoriš, ne shvaćaju ozbiljno sve dok ne prestaneš.. dok ne zašutiš.. shvate tek kada odeš..