Toliko puta mi dođe da napišem nešto. Kroz dan mojom glavom prođe stotinu tema. I voljela bih da ih imam negdje zapisane.. trenutci najveće ljutnje, najveće tuge, najveće sreće, osmjeha, suza, nostalgije, ljubavi, trenutci najvećeg odsutstva.. skoro toliko, rekla bih, da niti ne mogu uzeti olovku i papir i početi pisati.. jer me nema, jer sam daleko, izgubljena.. ali n i ne trudim se naći izlaz.. jer toliko uživam u vlastitim osjećajima i povratak s tih putovanja čini me toliko živom. Toliko volim svoje emocije. Pisanje je emocija i moji tekstovi su putopisi sa tih putovanja.. normalno da nikada neću dočarati ta mora, ta polja, tu prostranost, tu širinu, ispraznost i ispunjenost.. trenutak kada osjećaš oboje.. kada osjećaš kontraste na vlastitoj duši. Nikada neću moći dočarati te mirise, tu zagušenost, u kojoj ne mogu disati, niti udahnuti.. a živa sam.. u kojem umirem, a živa sam, u kojem umirem, a ne želim suprotno, a imam suprotno. Dvije stvari koje istovremeno želim.. ili jako želim ili jako ne želim..
Shvaćaš li kako imam sve s njima.. shvaćaš li kakvi su to rudnici bogatstva.. ti si svjetlo koje se budi usred mraka i osvjetljavaš do sada neviđeni prostor i sve možeš opipati i, ne kao u snu, osjetiti-. Ti osjećaš. Shvaćaš li da ne mogu dočarati to.. jer ne putujem sa papirom i olovkom, nego kada se vratim, skupljam, sabirem dojmove i zapisujem.. i ne mogu se sjetiti..
Zamisli kakvu bi vrijednost onda imali.. kada bi pisala, a nisam ovdje.. kada bih slikala, kada bih ti donijela samo kamen stijene koju nosim, donijela kap oceana koje sam isplakala.. toliko želim da doživiš težinu i lakoću misli.. koliko one znaju boliti, a da ti to ne vidiš.. znaš li kakve se prirodne katastrofe događaju u ljudskim glavama.. znaš li koliko križanja, slijepih puteva


Čekam, trenutak kada oni kojima govorim neće biti samo moji suputnici, nego kada će gledati mojim očima, osjećati moje bilo, i disati mojim plućima.. tek tada mi mogu nešto reći i komentirati težinu mojih riječi, odluka i učinjenih dijela.