Često, stvarno često požalim što nemam papir i olovku u glavi.. ili kompjuter, ili bilo što na što bih mogla upisati točno ono što sam u tom trenu pomislila.
Prijelazna razdoblja. Ono kada nisi niti tu niti tamo. Kada nije crno, ali nije ni bijelo.. kada nisi tužan, ali nisi ni sretan.. kada nema razloga za otići, ali ni za ostati.. ono kada si nigdje, kada si ništa, kada si izgubljen jer ne pripadaš nigdje.. kada su te obje strane nekako odbacile, ili si ti odbacio samo jednu od njih, a druga te još nije prihvatila..
Prijelazna razdoblja.. ono kada svjesno gubiš, svjesno daješ bez da očekuješ da se to vrati..
Pisati, o čemu? O tome koliko je loše.. koliko je vrijeme promijenjivo i ja skupa s njim.. kako čeznem za onom prošlom i čvršćom „ja“.. kako se prilike nude svakodnevno.. na dohvat ruke, a ja ih držim prekrižene na prsima i ljutim se..
Ljutim se.. ne ljutim se na tebe.. ne ljutim se na debila koji me pošpricao vodom iz lokve uz rub ceste, ne ljutim se jer sam zakasnila na tramvaj, ne ljutim se jer se imam razloga ljutiti.. ljutim se jer sam ljuta, na cijeli svijet! Jer sam ofenzivno ljuta, jer sam kronično i nepopravljivo ljuta!
Jer mi je hladno, jer me boli, jer razmišljam, jer su ljudi glupi, jer ne razmišljaju, jer povrjeđuju druge, jer su homofobi, jer su primitivni, jer rade čudne i neobjašnjive stvari, jer su nerealni..
Boli me što je ljeto, a što vani pada kiša i ne mogu izaći van bez šminke, u tenisicama, i nekoj bezveze majici i upijati sunce.. jer ne postoji ni jedna aktivnost koja me veseli..
Jer jedinu utjehu mom fizičkom tijelu daje alkohol.. i ljuta sam kad ga nema.. kao najboljeg prijatelja, kojem moram toliko toga reći.. koji će me zagrliti, opustiti, nasmijati.. jer zapravo to nemam i moram tražiti alternativu.. stvarati iluziju da je nekoga briga..
Kako se nađemo na određenim mjestima, u određenim situacijama .. znaš li ti koji je to splet sranja koji te doveo do toga gdje sada jesi.. koliko je osoba trebalo proći kroz tvoj život da bi te usmjeravali odbijajući od sebe.. kao ping pong lopticu..
Koliko si koraka napravio prije nego si sjeo da napišeš ovu hrpu sranja..
Koliko je krivih izbora bilo.. koliko je prilika propuštenih.. i sada si ovdje.. htio ti to ili ne.. jebiga.. svojim postupcima iskreirao si nekakav put, krivulju kao osmjeh na kugli zemaljskoj i sada si ovdje.. ponovo u situaciji kada odlučuješ na koju stranu ćeš se odbiti.. u nekom prijelaznom razdoblju.. vječito u prijelaznom razdoblju.. vječito na putu.. vječito bez odredišta.. bez cilja.. bez ičega.. jer si jebeno ništa.
I bit ću vječito zahvalna na trenutcima kada je moja iluzija dosegla stupanj kada se činila toliko realnom da sam čak i povjerovala u nu, da je stvarna.. da sam sretna..
Ona traje tako kratko i na najbolniji mogući način te odvoji od sve ljepote koju ti je pružila.. Glupačo, zar si zaista misila da da će potrajati? To tvoje nadrogirano, glupo stanje u kojem vidiš ljubičaste zvjezdice, i svi su dobri prema tebi i sve je kako želiš jer ne očekuješ puno i ne tražiš ništa, naprosto ti sve dolazi kako želiš bez da si to poželjela.. BOOM! Prolom emocija!
Ti si debil, ti si niškoristi! Jebeni parazit! Hodajući leš!
Preokret u tvojoj glavi.. sve, sve, sve.. sve je u tvojoj glavi..
I daj si hrpu posla, hrpu stvari koje ne možeš izvršiti jer je realno ne moguće, jer nemaš vremena.. i budi ljuta na sebe jer ne stižeš, jer prekasno ustaješ, jer ne možeš usnuti kada legneš, a umorna si! Jer jedeš kada nisi gladna i ne jedeš kada jesi.. jer se vječito kažnjavaš za nešto što si ili napravila ili nisi.. u svakom slučaju uvijek si kriva.. jer nije da ne očekuješ puno i ne tražiš ništa.. ti od sebe tražiš uvijek ono što sama sebi ne možeš dati.. ono što sama nikada ne možeš biti.. jer si toliko nesretna u svom hodajućem zatvoru.. toliko zatvorena u svom tijelu..
Da, bit ću zahvalna na trenutcima sreće koje mi je ovaj život ipak pružio.. ima ljudi koji imaju loše dane.. ima ljudi koji imaju dobre dane.. i to su iznimke..
Vječito sama u nekom prokletom mraku! U nekom prokletom dimu!
Da, bit ću zahvalna i neću im se nadati.. ako je suđeno dogoditi će se opet.. trenutci sreće, toliko rijetki, toliko intenzivni.. htjela sam ih zauvijek.. činilo se da su bezvremenski, da će uvijek trajati.. da će uvijek biti tu.. da su moji.. da ih ja stvaram..
„vjeruj nema života od sjećanja..“
I određena mjesta bude određene uspomene.. na neke prošle dane, prošle i otišle ljude, nestale dane.. nestala vremena, izgubljene prijatelje.. neke prošle živote..
Ali što mi to treba, što mi treba da se sjećam nečega što više nikada neće biti.. zato da bih se cijeloga života sjećala, kočila, ne započinjala ništa novo iz straha da neće biti kao ono prije, iz straha da sam svoj maksimum postigla i da više nikada ništa, ma neće biti ni približno dobro..
Strah od razočarenja, strah od poraza, strah od neuspjeha, strah od odbijanja, neprihvaćanja, ostavljanja, napuštanja, odlaska..
Što mi to treba.. što mi treba da prolaskom gradom kojim hodam već 22 godine ja gubim volju za svime jer se sjećam, jer je moj grad jedno veliko sjećanje.. mjesto puno razočarenja.. i pogled boli TOLIKO DA ĆU SI ISKOPATI OČI JER NE MOGU VIŠE PISATI JER ME OMETAJU SA SVIH STRANA. PIČKU MATERINU!
Post je objavljen 21.07.2015. u 10:51 sati.