Znaš u čemu je stvar? U tome da ne želimo da starci dolaze po nas u školu kada vani pada kiša!
Zato što to nikada nismo osjetili! Slobodan ples kišnih kapljica u zraku. Znam da kada ostarimo, porastemo, odrastemo počinjemo to smatrati preprekom, jednostavno nečim što nas ometa da vidimo jasno, zbog čega smo mokri, asocijacije na tugu? Ali kao maloj mi je tako godilo. Hladne kapi na mojoj vrućoj, mladoj koži.. jednostavno sam ih imala potrebu osjetiti! Kada bi samo drugi mogli ponovo osjetiti taj osjećaj. Šetati po pljusku i razgovarati s prijateljima.. ima li šta slađe nego bit bolestan nakon toga? To su tako lijepe uspomene, na kišu.. I šećem starim ulicama i ponovo osjećam te iste hladne kapi na svojoj koži, bojeći se da mi se šminka ne razmaže? Ne.. rado ću saprati tu masku sa sebe, pogledati visoko i ponovo ne vidjeti odakle padaju.. :) ali to više nije ona ista kiša.. ova je mnogo tužnija.. grad je siviji nego prije.. boje djetinjstva jednostavno su nestale.. nestale s tom kišom..

I znam da ću plakati duplo više, I duplo jače.. i ona će padati bolnije.. zadavati bolne, male peckave udarce. Samo što to nitko neće vidjeti..
S vremenom se sve mijenja, čak i ono što ostaje isto. A zapravo i ostaje isto.. samo što te kapi sada usrećuju nekog drugog, krase nečija tuđa lica.. Dok ja gledam u njih i čudim se kako su odjednom tako hladne, bezosjećajne, zašto me povrijeđuju.. i žalim za nekim davno prošlim danima, davno palim kišama.. za nekim prošlim vremenima.. i ne priznajem si koliko sam se promijenila.. i kako nešto što sam voljela, sada ne mogu vidjeti s malo one ljubavi.. zato kažem, trebamo uživati u svemu, u lijepim i manje lijepim stvarima dokle god ih mi takvima vidimo..

I dođe mi da se samo smijem. Kada se svega sjetim. Volim se sjećati početaka, nekako su najljepši. Kada ne znaš što te čeka, što je pred tobom, što možeš očekivati, a uvijek očekujemo barem nešto. Hoće li se naša očekivanja ispuniti ili će ih jednostavno zamijeniti razočarenje? Pitanje; upustiti se uopće u nešto ili ne? Ne znam da li bi to uopće nazvala hrabrošću ili slabošću. Voljeti nakon toliko boli i gotovog obećanja samoj sebi da si to više neću dozvoliti, da neću dozvoliti drugima. Ali ako ne riskiraš, ne možeš ni znati. Još uvijek se držim toga da u životu sve treba probati i prihvatiti, jer.. jedino to možemo. Jedino tako možemo biti sretni. Jednostavno ne možeš sa sigurnošću znati što bi bilo da je bilo, ako nije :)) kasnije samo mogu razbijati glavu što nisam drugačije postupila, odnosno zato što nisam niti pokušala nego pobjegla od prilike.

Početak je sada već daleko iza mene.. i trudim se, trudim se sjetiti. Koliko su se stvari samo izmjenile..
Izmijenilo se sve redom no ja i dalje osjećam dio one čarolije početka. Njegov miris.. zvuk.. nervozu u želucu pri pomisli na njega..
Ne, ja ne živim početke, ali prisjećajući ih se shvaćam kako nikako ne želim njihov kraj. Kako se riješiti nostalgije za neprestano istim početcima?
Svakodnevno živjeti nove početke, ne dopuštajući da ti ijedan od njih počne nedostajati. Heh
Lako za reći.. tko će pronaći toliko početaka.. a i jednom oni svi neće biti početci, ali niti nešto što već traje, jer smo započeli nešto novo. Tako da, naizgled stara priča ponovo može biti prekrasan početak. :)

MRZIM! Danas je taj dan. Dan koji mrzim i u kojem mrzim apsolutno sve čega se mogu sjetiti.
Kada bih samo malo manje mrzila..
Mrzim toliko da bih mogla ubiti. Zato što mi se neprestano nanosi nepravda i bol.
Da, danas sam sebična. Danas sam pohlepna i danas sam arogantna.
Danas se pitam zašto su morali prijeći moje beskonačne granice i dovesti do toga da mrzim toliko da želim i sama nestati.
Ajme kada bih samo malo manje mrzila!
Ja, koja u svemu nastojim naći svjetlu ili makar malo svjetliju točku, makar točkicu, nastojim naći opravdanje za ljudsku glupost i za nepravdu koja se, htjeli mi to ili ne, događa. Ja, koja živim samokontrolu i ja koja svijet gledam u nevjerici, ali ga i prihvaćam takvim kakav je, danas osjećam mržnju prema njemu!
Mrzim pogled kroz prozor i to što danas, na ovaj odvratan dan, na ovaj 27. siječanj 2015. sija sunce!
Mrzim što današnji ručak kuham sa dodatkom soli, papra, crvene paprike i mržnje!
Ajme mrzim se sjetiti što mi je napravio i koliku je laž izrekla moja jedina istina među bezličnim lažnim facama koje hodaju ovim svijetom.
Zašto me želi povrijediti utoliko da, da bih se sama obranila odlučujem mrziti sve! Iako znam da inače sve to istinski volim. Ali danas ne, danas ne želim voljeti jer ne mogu dopustiti da me ijedna druga voljena čestica povrijedi. Mislim da bih umrla od tuge..

I mislila sam stati s pisanjem ovdje, na ovom dijelu gdje moja mržnja prelazi u tugu. Ali sad sam tužna.. Jer znam da zapravo nikoga nije briga ni za moju mržnju ni za moju tugu. Svi samo i neprestano očekuju razumijevanje bez da daju imalo onog "stavljanja na tvoje mjesto".
Puna sam razumijevanja i povjerenja, ali toliko boli kada i unatoč tome što si prožvakao i što svakodnevno žvačeš toliko tuđih sranja da doslovno u danu više nemaš vremena ništa drugo žvakati, ljudi lažu! I dalje!
Pa jesam li ikada nekome zamjerila i na odvratnoj iskrenosti?
Najgore, i što najviše mrzim jest što uzrok moje mržnje jedini ujedno može i vratiti moju sreću. Nekako to uvijek uspijeva. Kada sam s njim uspijevam mu oprostiti, no ostavši sama shvaćam da si nikako ne mogu oprostiti što mu neprestano opraštam.