I dođe mi da se samo smijem. Kada se svega sjetim. Volim se sjećati početaka, nekako su najljepši. Kada ne znaš što te čeka, što je pred tobom, što možeš očekivati, a uvijek očekujemo barem nešto. Hoće li se naša očekivanja ispuniti ili će ih jednostavno zamijeniti razočarenje? Pitanje; upustiti se uopće u nešto ili ne? Ne znam da li bi to uopće nazvala hrabrošću ili slabošću. Voljeti nakon toliko boli i gotovog obećanja samoj sebi da si to više neću dozvoliti, da neću dozvoliti drugima. Ali ako ne riskiraš, ne možeš ni znati. Još uvijek se držim toga da u životu sve treba probati i prihvatiti, jer.. jedino to možemo. Jedino tako možemo biti sretni. Jednostavno ne možeš sa sigurnošću znati što bi bilo da je bilo, ako nije :)) kasnije samo mogu razbijati glavu što nisam drugačije postupila, odnosno zato što nisam niti pokušala nego pobjegla od prilike.
Početak je sada već daleko iza mene.. i trudim se, trudim se sjetiti. Koliko su se stvari samo izmjenile..
Izmijenilo se sve redom no ja i dalje osjećam dio one čarolije početka. Njegov miris.. zvuk.. nervozu u želucu pri pomisli na njega..
Ne, ja ne živim početke, ali prisjećajući ih se shvaćam kako nikako ne želim njihov kraj. Kako se riješiti nostalgije za neprestano istim početcima?
Svakodnevno živjeti nove početke, ne dopuštajući da ti ijedan od njih počne nedostajati. Heh
Lako za reći.. tko će pronaći toliko početaka.. a i jednom oni svi neće biti početci, ali niti nešto što već traje, jer smo započeli nešto novo. Tako da, naizgled stara priča ponovo može biti prekrasan početak. :)
Post je objavljen 28.01.2015. u 19:29 sati.