Znaš u čemu je stvar? U tome da ne želimo da starci dolaze po nas u školu kada vani pada kiša!
Zato što to nikada nismo osjetili! Slobodan ples kišnih kapljica u zraku. Znam da kada ostarimo, porastemo, odrastemo počinjemo to smatrati preprekom, jednostavno nečim što nas ometa da vidimo jasno, zbog čega smo mokri, asocijacije na tugu? Ali kao maloj mi je tako godilo. Hladne kapi na mojoj vrućoj, mladoj koži.. jednostavno sam ih imala potrebu osjetiti! Kada bi samo drugi mogli ponovo osjetiti taj osjećaj. Šetati po pljusku i razgovarati s prijateljima.. ima li šta slađe nego bit bolestan nakon toga? To su tako lijepe uspomene, na kišu.. I šećem starim ulicama i ponovo osjećam te iste hladne kapi na svojoj koži, bojeći se da mi se šminka ne razmaže? Ne.. rado ću saprati tu masku sa sebe, pogledati visoko i ponovo ne vidjeti odakle padaju.. :) ali to više nije ona ista kiša.. ova je mnogo tužnija.. grad je siviji nego prije.. boje djetinjstva jednostavno su nestale.. nestale s tom kišom..

I znam da ću plakati duplo više, I duplo jače.. i ona će padati bolnije.. zadavati bolne, male peckave udarce. Samo što to nitko neće vidjeti..
S vremenom se sve mijenja, čak i ono što ostaje isto. A zapravo i ostaje isto.. samo što te kapi sada usrećuju nekog drugog, krase nečija tuđa lica.. Dok ja gledam u njih i čudim se kako su odjednom tako hladne, bezosjećajne, zašto me povrijeđuju.. i žalim za nekim davno prošlim danima, davno palim kišama.. za nekim prošlim vremenima.. i ne priznajem si koliko sam se promijenila.. i kako nešto što sam voljela, sada ne mogu vidjeti s malo one ljubavi.. zato kažem, trebamo uživati u svemu, u lijepim i manje lijepim stvarima dokle god ih mi takvima vidimo..