Mlade nade
petak, 29.01.2010.
Skromnost je vrlina,a ne mana
Foto : B.Mr.
Skromnost je vrlina,a ne mana kako bi to pojedini dušobrižnici htjeli plasirati u medijski prostor Lijepe naše. Biti skroman ne znači biti naivan. Prvenstveno treba biti realan,opet,koliko je to moguće u današnjim športskim,već zadanim nekakvim parametrima. Nema tu neke pretjerane mudrosti. Potrebito je samo nastojati izabrati pravilan športski razvoj kako za sam klub tako i za ljude koji ga okružuju. Obično imamo priliku vidjeti ili pročitati da kada ima love svi se "guraju" u prve redove,dok s druge strane gdje se ne pojavljuje mogućnost basnoslovne materijalne koristi tu je sav teret prebačen na leđa pojedinca ili točnije rečeno entuzijasta,športskih volontera koji svoju energiju troše k boljitku "malih" športskih sredina ili kolektiva. Zasigurno je to prava draž športa. Tu pokazuješ da li jesi ili nisi faca. Na žalost ili na sreću,kako se uzme,nogometna eldorado nekontrolirana materijalna situacija polako ostaje iza nas. Što imaš trošiš,što nemaš ne žališ već ideš dalje s vjerom u bolje sutra. Nisu tu u pitanju neka velika novčana sredstva. Uobičajena je praksa da tzv. "mali" klubovi ili novoformirani športski kolektivi nemaju sponzore jer Vas,uobičajeno,smatraju nevažnim,a još manje bitnim. Tako je to u počecima. Da li je to korektno ili razumno,zacijelo je to neko drugo pitanje? Situacija je takva kakva je. Na to se ne treba pretjerano osvrtati. Ovim temama smo se već bavili pa ako nekog zanima neka slobodno pažljivije pročita dosadašnje napisane postove (a,ima ih). Vratimo se na skromnost. Dobar broj športskih sredina bio bi zasigurno prezadovoljan i s malim gestom dobre volje ili pažnje kako pojedinaca,gradova,županija, saveza,ljudi dobre volje, koji imaju mogućnost barem da osiguraju kvalitetnu športsku opremu,športske rekvizite ili barem sokove,sendviče,slano i slatko za put.... To su tako banalne i male stvari,ali u konačnici, poradi kvalitetnog funkcioniranja kluba značajni presudni detalj u cijeloj ovoj priči. Možebitno kako prijašnji napisani tekst ;ćevapi, čaj ili eventualno pivce ( za starije) u neka prošla športska vremena kao nagradni bonus za mlade nade športa bio je glavni reklamni poticaj, zacijelo vjerno oslikava činjenično stanje i u današnje doba.Možda je tako i bolje. Megalomanski nerealni športski ciljevi pojedinih sredina ili možebitna športska (ne)ambicija vrhuške u pojedinim klubovima dovela nas je do športske situacije u kojoj se danas nalazimo. Klubovi više-manje preživljavaju,suočeni s bolnom činjenicom o neadekvatnom pristupu toj tematici. Sjetimo se kako su pojedinci bili ismijavani kada su volonterski skrbili o vodi i sendvičima,a to za "veliki" klub nije bila primjerena športska gesta. Lakše je bilo žicati tuđu lovu i izigravati "velikog" gazdu. Da li je to poanta? Kada izgubiš "sitne" športske entuzijaste pitanje je trenutka kada će ti veliki igrači okrenuti leđa. Očito da pojedinci to ne mogu shvatiti. Najgora je varijanta kada čovjek izgubi vlastiti obraz. To je na žalost većem broju športskih djelatnika pošlo za rukom. Zar ne?
Tekst : Daltoni'os
height="38" width="41" id="EXim" alt="eXTReMe Tracker" />
