Zima zmajeva

Došla sam u Camelot baš kad je zahladnjelo. Studeni vjetrovi vladali su ulicama, svaki zapuh je bio hladniji od prethodnog, a svaki je ledio krv u žilama. Ljudi su pričali da zima nikada nije došla tako iznenada, niti tako hladna. Vatre su gorjele po čitave dane i noći, a ipak se bilo teško ugrijati.

Ja sam imala tu sreću da sam bila travarova učenica, i sukladno tomu živjela kod njega. A camelotski travar, Gaius, je živio u dvorcu, u kojem je u svakom slučaju bilo toplije nego u raštrkanim gradskim ulicama. Osim mene, Gaius je imao još jednog učenika - Merlina. Merlin i ja smo bili različiti kao nebo i zemlja: on neuredan, ja pedantna, on stalno upadao u nevolje, ja ih se vješto klonila... Ali, postojalo je nešto po čemu smo nas dvoje bili identični - i Merlin i ja mogli smo (i znali) koristiti magiju. Istu onu magiju koja je u Camelotu već dugo vremena bila najstrože zabranjena, a svaka njezina uporaba rezultirala je jednom jedinom kaznom - smrću. Naravno, pod uvijetom da vas netko uhvati na djelu i prijavi stražarima, princu, nekom od kraljevih uhoda ili pak kralju samom.

Kad smo već kod princa, Merlin je osobni sluga Njegova Visočanstva, a to je postao spasivši Arthura od jedne prilično gadne čarolije, koju mu je bila namijenila čarobnica čijeg je sina kralj Uther ubio. Pretjerala bih kad bih rekla kako se Arthur i Merlin ne podnose, ali neporeciva je činjenica da si, ponekad, stvarno idu na živce. A kad si njih dvojica idu na živce (odnosno, da budem precizna, kad Arthur Merlinu ide na živce), najčešće sam ja ta koja nastrada. U jednoj takvoj prilici počinje i ova priča.

"Arabella!", viknuo je Merlin iako sam od njega bila udaljena svega dva metra.
"Šta je?! Ne viči, za ime svijeta, nisam gluha!", odvratila sam mu i nastavila praviti reda među knjigama i papirima o tisuću različitih stvari.
"Gdje je lišće jedića?", upitao je normalnim tonom.
"Otkud bi ja to trebala znati?! Tvoj posao je sušenje bilja, ja s tim nemam nikakve veze!"
"Pa gdje si ga stavila jučer, nakon što si se vratila iz šume?"
"A što te navodi na pomisao da sam u toj prokletoj šumi našla ijednu jedinu biljku? Merline, zima je počela, jedine biljke koje se trenutačno mogu iskoristiti su borovi.", otresla sam se na njega.
"U redu, priznajem, zaslužio sam ovo. Oprosti. Ali Arthur je zadnjih dana nepodnošljiv!", ispričao se.
"E pa tvoj posao, dragoviću, je da ga smiriš i urazumiš, zar ne? Nisi njegov osobni sluga samo kako bi za njega kuhao i spremao."
"Tu si u pravu..."
"Pa što onda čekaš? I što će ti, uostalom, jedić?", upitala sam konačno.
"Mah, jedan vitez se otrovao nekom biljkom, a kako jedan otrov pobija drugi... Nadao sam se da bi to moglo pomoći.", pretpostavio je, a ja sam ugledala stručak osušenog jedića na jednoj polici s biljem. Nakratko sam zastala i osluhnula, a kada iz hodnika nisam začula nikakav zvuk, podigla sam ruku, uperila pogled u otrov i prizvala ga. Osušena biljka meko je sletjela na stol pored mene.
"Koji god otrov da je u pitanju, cvijet bi trebao biti dovoljan. Sve više od toga bi moglo imati suprotan učinak.", podsjetila sam ga.
"Znam, ne brini. Hvala, vidimo se kasnije!", pozdravio me i izašao van.

Kratko nakon Merlinovog odlaska, Gaius se vratio.
"Bella, možeš li odnijeti ove biljke gospi Morgani? Ponovno ju muče noćne more.", pružio mi je vrećicu.
"Da, naravno.", nasmiješila sam mu se, uzela vrećicu, zaogrnula se debelim plaštem i izašla van. Morgana možda jest živjela u dvoru, ali ja sam do njezinih odaja mogla doći samo preko dvorskog dvorišta ili gradske tržnice.

Bila sam brza jer sam se htjela što prije vratiti toplini vatre, ali u toj me namjeri omelo neko komešanje na tržnici. Zastala sam da vidim što se događa, a prizor koji sam ugledala nakratko me skamenio. Kralj je beživotno ležao na tlu, Merlin nekoliko koraka dalje od njega, a Arthur je stajao leđima pribijen uza zid, dok se mladić koji ga je držao u stupici pripremao zadati mu posljednji udarac. Bilo mi je bjelodano jasno što će se sljedeće dogoditi i reagirala sam nagonski.

Posegnula sam u skute svoje haljine i iz korica izvukla jednostavan, ali oštar bodež. Kratko sam naciljala napadačevu ruku i zavitlala bodež svom snagom. Koji tren kasnije tržnicom se prolomio bolan vrisak, a mladić je pao na koljena. Moj bodež je, očito, pogodio metu. Pritrčala sam Merlinu i opalila mu nekoliko oštrih pljuski, nakon kojih je počeo nešto neuvislo mrmljati pa sam se s olakšanjem posvetila kralju. Iz Merlinove torbe sam izvukla čuturicu s vodom i malu količinu istresla Utheru na lice. Zatvorila sam čuturicu i vratila ju u Merlinovu torbu dok sam čekala da se kralj u potpunosti probudi. Krajičkom oka sam primjetila da je Arthur onesposobio svog napadača i sputao mu ruke na leđima.
"Arabella!", mladić je iznenađeno progovorio. Skamenila sam se.
"Poznaješ ovog čovjeka?", strogo me upitao Arthur.
"Da, Visočanstvo... On mi je... brat...", odvratila sam mu zatečeno, u mislima proklinjući Iana i čitav današnnji dan.
"Ozlijedila si vlastitoga brata kako bi spasila princa... Takav pothvat svakako zalužuje neku nagradu... A vama dvojici ženska ruka nikako neće biti naodmet. Čestitam, djevojko.", rekao mi je kralj nakon što ga je Merlin podigao na noge, a stražari se konačno pojavili. Nakon toga se, uz pratnju, vratio u dvorac.

"Dobro, koji je tebi vrag?! Jesi ti normalan?!", okomila sam se na Iana, kojem su stražari svezali ruke.
"Smiri se, Bella.", Merlin mi je stavio ruku na rame. "Nema koristi od vikanja, nema mu spasa. Ako ga i ne ubiju, ostatak života provest će u tamnici.", dovršio je, a stražari su odveli Iana.
"Što je značilo ono da "vama dvojici ženska ruka neće biti naodmet"?" Utherove riječi su mi tek sad došle do svijesti.
"To znači da sad imaš isti posao kao i ja.", Merlin mi se nasmijao.
"Dok god to ne uključuje kuhanje, svejedno mi je.", obojicu sam ih prostrijelila pogledom.
"Arabella, zar ne?", upitao me Arthur. Kimnula sam. "Znaš li, možda, tumačiti proročanstva?", upitao je.
"Mogu pokušati.", slegnula sam ramenima. Tržnica je bila pusta, a nas troje smo otišli u Arthurove odaje.

"Arthure, zašto ste tako sigurni da je to proročanstvo?", upitao je Merlin dok je ovaj prekapao po pergamentima na svom stolu.
"Zato što ne može biti ništa drugo.", konačno je izvukao komad pregamenta i pružio mi ga. "Izvoli." Uzela sam pergament u ruke.
"Dvjesto pedeset i dvije Lune
Nakon što posljednji Čuvar nestane
Doći se studen najhladnija
I trajati onoliko ljeta
Koliko nekad bijaše Čuvara.", pročitala sam proročanstvo. Nšto mi se tu činilo poznato.
"Luna... Luna predstavlja Mjesec, zar ne?", upitala sam ih.
"Dvjesto pedeset dvije Lune su onda dvjesto pedeset dva mjeseca. Ako godina ima dvanaest mjeseci...", mozgao me Merlin. "To je onda dvadeset i jedna godina." Neke su stvari sjele na mjesto pa sam upitala:
"Kad... Kad je ubijen posljednji zmaj koji je nekad živio u Camelotu?"
"Ne puno prije mog rođenja, zašto?", odvratio je Arthur.
"A koliko Vi sada imate godina?", nastavila sam.
"Dvadeset jednu... Zašto, o čemu se radi u tom proročanstvu?" Svi komadići slagalice su se posložili, a ono što sam shvatila pogodilo me toliko da sam morala sjesti.
"Prevedeno na današnji jezik... Dvadeset i jednu godinu nakon što posljednji zmaj bude ubijen, doći će zima koja će biti duga onoliko godina, koliko je nekad u Camelotu bilo zmajeva.", objasnila sam.
"Zima zmajeva.", iznenađeno je zaključio Merlin - nas svoje smo taj izraz nedavno bili pronašli u jednog knjizi o magiji. Arthur nas je zaprepašteno pogledao, a onda počeo navaoditi imena zmajeva.
"Mislim da nijednog nisam zaboravio.", rekao je tiho nakon što ih je sve nabrojio. Meni je srce zastalo na trenutak.
"Ako je tako Arthure, onda se pripremite, i pripremite se dobro. Jer ova će zima trajati petnaest godina."

_____________________________________________________________________________________________

Eto, konačno prepisah ovu pričicu... Trebalo mi je prilično vremena, počela sam oko pola 1, a sad je već i 3... Mada mislim da je to ono automatsko mijenjanje vremena, ne trebaju mi valjda dva ipol sata da prepišem 5 rukom pisanih stranica velike bilježnice... Nisam baš toliko spora :P

Sretan Uskrs svima koji ga slave, uživajte u posljednjim danima proljetnih praznika i ostajte mi i dalje zdravi, veseli i čili zubo

Voli vas
Bella

Oznake: prica

31.03.2013. u 00:49 · Penny for your thoughts? (13) · Isprintaj · #

Predrasude, ma nek idu...

Užasno mi idu na živce reakcije ljudi kad im kažem kako više vjerujem u Prirodu nego u Boga - "Pa kako možeš, ti si sotonistica, ne vjeruješ u Boga, kako možeš ne vjerovati u Boga, pa on te stvorio..." i da ne nabrajam dalje.... Jasno vam je kud to vodi, jel?

Kako me samo nerviraju takve predrasude - ako ne vjeruješ ni u kojeg Boga (a ima ih cijela hrpa za biranje), odmah si sotonost, štuješ vraga/đavla/kako god, odmah ne valjaš, s tobom nešto nije u redu... Dođe mi da našamaram takve osobe istog časa! I to prvenstveno zato što većina njih nema blagog pojma o činjenici da su neke prirodne religije, koje su i danas aktivne, postojale puno, puno prije nego je kršćanstvo bilo makar i ideja u nečijoj glavi. Mrzim tako zatucane ljude koji smatraju da ima samo jedan ispravan put i da ništa, što je drugačije, ne valja -.-'

Kao što je jedna blogerica, čiji blog nisam uspjela ponovno naći (ili to ili je obrisala taj post), rekla (nije točan citat iz navedenog razloga) : "Pitaju me jesam li se, prelaskom na paganizam, odrekla Boga. Kršćanskog Boga se svakako jesam odrekla, ali ja imam svoga Boga, svoju Božicu. (...)" Ja se nisam odrekla ničega, barem ne još. I neću, ne u tako skorije vrijeme. Tako da, vi, koji idete sa mnom u razred i čitate ovo, ne trebate se brinuti za moju vjeru, krizmat ću se ja. Ali samo zato što moram. Znate da Crkvi ne vjerujem ni slovca, ali to nije ništa čudno, niti sam jedina takva, ima nas još. Ali, ja sam, očito, jedna od rijetkih koja to otvoreno kaže... Pa čak i naša profka iz vjeronauka zna moj stav prema paganizmu... I razumije zašto je kod mene to tako.

Nisam dovršila naslov posta (završetak bi bila određena psovka) jer sam se ispovijedala prije dva dana i, koliko god meni neke stvari u kršćanstvu išle na živce, nekih se navika ne mogu tako lako riješiti, pa tako ni one da, makar do blagdana (u ovom slučaju - Uskrsa) se potrudim što manje "griješiti" i psovati...

Mislim da sam rekla sve što sam namjeravala, a ako i nisam, opcija "edit" čini čuda. Što još reći? Ništa, osim one poznate "Ne sudi osobu dok ju ne upoznaš."

Voli vas
Bella

Oznake: vjera, predrasude

28.03.2013. u 18:25 · Penny for your thoughts? (9) · Isprintaj · #

Kratko, kratko

Čestitam Ostaru svima koji ju danas slave (paganski blagdan u današnjem svijetu poznat kao 1. dan proljeća ili proljetna ravnodnevnica). Neću reć da slavim Ostaru ili bilo koji drugi paganski blagdan, ali mi se u svakom slučaju Samhain, Ostara, Imbolc, itd. sviđaju više nego ovi kršćanski, uz koje sam odrasla. A znam i razlog - nedostaje mi te naravna povezanost s prirodom, koja je u paganizmu vrlo naglašena sretan

Još uvijek nema one priče koju sam obećala Damianu, ali doć će i ona na red, bez brige sretan

Ovih dana su nam u školi natrpali sve živo i neživo, imam sreće što sam u petak oslobođena nastave zbog priredbe u kojoj sudjelujem (što me podsjetilo da moram naučit tekst za dotičnu priredbu belj ) pa se ne moram za taj dan brinuti.

Ali, da ne ispadne da pišem bez veze, imam ja nešto za reći wink
Neki dan sam gledala Kronike iz Narnije: Kraljević Kaspijan i opet me uhvatila nostalgija za tim magičnim svijetom iz mašte, svijetom u kojem je sve moguće... Neko sam vrijeme razmišljala o tome i, u jednom trenutku, "shvatila" (za koji tren će vam biti jasno zašto navodnici) da će sve što sam proživjela sa svim likovima iz knjiga koje sam pročitala/filmova koje sam pogledala ostati samo u mojoj glavi i na papiru/filmskom platnu. Da nikad neću imati priliku otkriti što bih ja napravila u nekoj situaciji, kako bih se ja osjećala i kako bi to sve izgledalo.
A onda sam to rekla najboljoj frendici. Znate šta mi je rekla? "Bella, prestani. Ti si jedna od rijetkih osoba koje poznajem, a koja i sa 16 godina vjeruje u magična bića. Jednom si mi rekla da ćeš vjerovati dok god ti netko ne da čvrst i neosporiv dokaz da vile, vještice i ostala mistična bića ne postoje. A to se, do sad, nije dogodilo, nit će se dogoditi, jer ne možeš dokazati da nešto ne postoji. Stoga, molim te, prestani bulazniti."
I poslušala sam ju. Ma recite mi šta hoćete, ja sam takva i taj stav neću promijeniti, znam. Dok god sam živa, vjerovat ću u vile, vještice, čarobnjake, duhove (okej, u duhove vjerujem valjda otkad znam za sebe, al kad živiš 50 metara od groblja to je valjda neupitno)... I imam jako dobar razlog za to, ali mislim da bi me proglasili ludom kad bih vam ga rekla, stoga ću ga radije prešutjeti.

Priču prepišem sljedeći tjedan, pod praznicima, jer ću imati dovoljno vremena da sredim sve što se mog pisanja tiče (napokon, nakon gotovo dva mjeseca!) cerek

Oznake: Ostara, nostalgija, vjerovanje

20.03.2013. u 09:48 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Putovanje, ne odredište

Imala sam omanji cirkus u školi u zadnje vrijeme (ko zna, nek' drži jezik za zubima ˇˇ) pa me nije bilo, al eto, sad zabušavam i, umjesto da učim za sutrašnji test, tipkam post ovdje...

Ne, nije ona obećana priča, jer ju tek moram prepisati, ali doć će i ona na red... Danas je u pitanju nešto drugo, ali isto tako nešto što sam već ovdje objavila - moje shvaćanje nečega, odnosno, nešto što sam nedavno shvatila. Sinoć, da budem precizna.

Vraćala sam se kući sa sastanka volontera (<3) i u jednom trenutku, negdje na pola puta, shvatila da već malne mehanički prolazim ulicama grada, gledam lijevo-desno i prelazim cestu. Ne obraćam pažnju na put iz Centra/škole/KUD-a/itd. kući ili obratno... Da uopće više ne obraćam pažnju na ulice kojima prolazim, na grad u kojem živim već dobrih 16 godina, grad čije dijelove poznajem kao svoj džep... A trebala bih obraćati puno, puno više pozornosti na svoju okolinu. Ako već ne gledati oko sebe, a onda barem preda se, jer toliko toga mi promakne i tek kasnije shvatim što sam propustila. Stavljam nogu pred nogu, a misli mi vrludaju svukuda, pogled nije usredotočen ni na što, ma znate o čemu pričam. Ne možete mi reći da nikada tako nešto niste doživjeli, makar jednom.
Upali smo u rutinu, svi mi. Posvećujemo više pozornosti odredištu, a svi znamo da putovanje do odredišta zna biti puno zanimljivije. Eto, ja sam na svom sinoćnjem, iako vrlo kratkom, "putovanju" shvatila neke stvari o sebi... I danas sam, na putu u školu (koji je, usput budi rečeno, duplo kraći od puta iz Centra mojoj kući), promatrala sve zgrade, sve ulice kroz koje svakodnevno prolazim već godinama... Primjetila sam štošta, ali to ću radije zadržati za sebe wink

Voli vas
Bella

Oznake: razmišljanja

12.03.2013. u 19:22 · Penny for your thoughts? (4) · Isprintaj · #

Hungry for that flesh of mine...



Užarena bol parala mi je utrobu, a grlo mi je bilo suho kao pustinja. Bila sam žedna krvi - ljudske krvi. Njegove krvi. Jedan trenutak nepažnje, jedna mala smetnja bila je dovoljna da mi koncentracija popusti. Moji zubi zarili su se u glatko meso njegova vrata takvom brzinom da nije stigao ni glasa ispustiti. Nakon nekoliko sekundi njegovo tijelo, prazno i beživotno, palo je na tlo. Bol, koja mi je razdirala unutrašnjost, je prestala. Posljednji sam put pogledala lice čovjeka kojeg sam nekada voljela. I ono najčudnije: za razliku od ostalih mojih žrtava, njega mi nije bilo ni najmanje žao.
_______________________________________________________________________________________________________

Ovo je zapravo napisano prije neka dva tjedna, ali je papir na koji sam to napisala završio zagubljen i tek sam ga maloprije pronašla :P

S ovim nazovi-ulomkom je bila slična situacija kao i s prošlim - krivac je jedna pjesma i isto sam doživjela svojevrsni deža vu (ne da mi se tražit kako se točno piše belj )

A evo koja pjesma me inspirirala za ovaj tekstić:

Oznake: prica, vampiri, nedovršeno

02.03.2013. u 18:33 · Penny for your thoughts? (9) · Isprintaj · #

');