Putovanje, ne odredište

Imala sam omanji cirkus u školi u zadnje vrijeme (ko zna, nek' drži jezik za zubima ˇˇ) pa me nije bilo, al eto, sad zabušavam i, umjesto da učim za sutrašnji test, tipkam post ovdje...

Ne, nije ona obećana priča, jer ju tek moram prepisati, ali doć će i ona na red... Danas je u pitanju nešto drugo, ali isto tako nešto što sam već ovdje objavila - moje shvaćanje nečega, odnosno, nešto što sam nedavno shvatila. Sinoć, da budem precizna.

Vraćala sam se kući sa sastanka volontera (<3) i u jednom trenutku, negdje na pola puta, shvatila da već malne mehanički prolazim ulicama grada, gledam lijevo-desno i prelazim cestu. Ne obraćam pažnju na put iz Centra/škole/KUD-a/itd. kući ili obratno... Da uopće više ne obraćam pažnju na ulice kojima prolazim, na grad u kojem živim već dobrih 16 godina, grad čije dijelove poznajem kao svoj džep... A trebala bih obraćati puno, puno više pozornosti na svoju okolinu. Ako već ne gledati oko sebe, a onda barem preda se, jer toliko toga mi promakne i tek kasnije shvatim što sam propustila. Stavljam nogu pred nogu, a misli mi vrludaju svukuda, pogled nije usredotočen ni na što, ma znate o čemu pričam. Ne možete mi reći da nikada tako nešto niste doživjeli, makar jednom.
Upali smo u rutinu, svi mi. Posvećujemo više pozornosti odredištu, a svi znamo da putovanje do odredišta zna biti puno zanimljivije. Eto, ja sam na svom sinoćnjem, iako vrlo kratkom, "putovanju" shvatila neke stvari o sebi... I danas sam, na putu u školu (koji je, usput budi rečeno, duplo kraći od puta iz Centra mojoj kući), promatrala sve zgrade, sve ulice kroz koje svakodnevno prolazim već godinama... Primjetila sam štošta, ali to ću radije zadržati za sebe wink

Voli vas
Bella

Oznake: razmišljanja

12.03.2013. u 19:22 · Penny for your thoughts? (4) · Isprintaj · #

Petak :D

Svi jedva čekamo zadnji radni dan, ne? A meni je danas bilo još bolje jer nismo imali zadnji sat (raska se razbolila tuzan ) pa sam mogla malo vremena provesti u knjižnici. Ali nije to razlog pisanja ovog posta.

Naime, kad je zazvonilo za kraj 5. sata, prva misao koja mi je došla u glavu bila je

"Hvala nebesima da je petak, skoro prošlo podne i da neke osobe ne moram gledati skoro puna tri dana."
A onda sam se zapitala, zašto je to tako? Jer sam se već uvjerila da će mi svatko od razrednih kolega pomoći, ako zna, može i ako tražim pomoć. Idu mi na živce, kao i svakom drugom njegov/njezin razred, ali... Zašto su mi osobe s kojima provodim po 5-6 sati dnevno, 5 dana u tjednu, toliko... omražene?

I, pa, onda sam shvatila. Reć ćete mi da sam dosadna s ovim jer je već hrpa ljudi napisala nešto na ovu foru, ali je tako. Istina, idu mi na živce, i nekad mi stvarno dođe da neke osobe šuknem kroz najbliži prozor na kišu koja pada, ali to nije razlog. Već činjenica da ih ne poznajem. Znam ih ovako, godina ipo u istom razredu je dovoljna da saznaš i naučiš nešto o nekome, ali ni blizu dovoljno da tu osobu upoznaš. U to sam se nedavno uvjerila na vrlo neugodan način, jer me razočarala osoba za koju sam mislila da je sasvim okej. Ali nema veze.

I koja je poanta ovog posta? Pa, ista ona s kojom pišem blog - ideje, citati, moje misli i shvaćanja nekih stvari. Pa tako i ove. Ne pokušavam nikome ništa dokazati, nego samoj sebi ostaviti dokaz da moram poboljšati svoje socijalne vještine party

Voli vas
Bella

Oznake: kolač, poznanici, razmišljanja

15.02.2013. u 21:30 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Jednom

Malo sam prekapala po razgovoru s jednom frendicom i naišla na jednu svoju izjavu... Koje se sjetim kad god ložim vatru i ne mogu odoljeti da sjednem i kratko se zagledam u plmenove koji ližu drvo:

"Bez obzira što ljudi napravili, sva čuda i čudesa moderne tehnologije, sve zgrade, neboderi, izumi... Ljudska rasa će jednom nestati, a sve što su napravili će pokleknuti pod snagom i moći Prirode. Ništa joj neće pobjeći, ništa ju neće spriječiti da svijet ponovno učini onakvim kakav je bio prije pojave ljudi."

Oznake: razmišljanja, priroda

12.02.2013. u 14:16 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

');