< | ožujak, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Na ovoj adresi sam od 21. 1. 2011. Sve što se ovdje nalazi, osim slika, videa i citata kojima sam navela autora (ili sam izričito napisala da to nisu moje riječi), moje je osobno intelektualno vlasništvo i molim vas da to poštujete.
Copyright © 2011.-2017. By Bell de Elys
Sva prava pridržana. Sadržaj na ovom blogu je zaštićen autorskim pravom i ne smije se kopirati bez dopuštenja ili navođenja autora.
Sva pitanja i prijedloge možete ostaviti u komentaru ili poslati na citacica@hotmail.com
Hvala na razumijevanju!
"Jer ja sam jedan od onih
što dižu ruke u nebesa,
cijeli život lovim tebe,
ja sam lovac na čudesa..."
S. K.
When thirteen sit to dine, the first to rise will be the first to die. “A common, and silly, superstition”, you might say. I thought so too. Until I found myself to be the last one standing, and the twelve people with whom I’ve dined lying dead before me.
You see, when you mess with the Olympians, you face the devastating consequences. I’ve made my fair share of mistakes, but was still wise enough to make the appropriate sacrifices and avoid a direct punishment. But not all are so wise. Or, to be more precise, lucky. Because you can be however cunning and clever, if the gods wish to screw you over, they will find a way. Trust me, I’ve been there.
We must never forget our place in this world, and the role we play. Once you let your hybris to take over, there is no turning back. Once you let the wish to have more than you need and deserve to guide your actions, the next sacrifice you make to the gods and goddesses you’ve insulted is that of your own life.
Granted, it’s highly unlikely that you’ll be doomed to eternal suffering, but no one wants to meet Hades before having spent some 80 or so years here on Earth. So be wise – and be moderate.
~~~
Prijateljica s kojom studiram engleski i ja imamo dogovor - svaki tjedan jedna od nas odabere rečenicu-dvije i na temelju toga obje moramo napisati kratku priču (zaista kratku, minimum je 100 riječi). Zašto? Zato što obje volimo pisati, a nijedna to ne radi ni blizu dovoljno često koliko bi trebala. Jer pisanje je vještina, i kao i svaka druga vještina, ako se ne koristi redovno, izgubi se. A ja ne želim izgubiti svoju vještinu.
Prošlog tjedna ja sam birala, i izabrala sam prvu rečenicu u gornjoj pričici. Ne znam zašto točno, svidjela mi se i eto. Ja sam napisala ovo gore, ona je napisala pjesmu. Obje na engleskom.
Ovaj tjedan je birala ona. Citat je isto na engleskom, ali ja sam si ga prevela jer sam bila tako raspoložena. I jutros oko tri napisala nešto manje od 2000 riječi. Ne sjećam se kad sam posljednji puta napisala toliko u tako kratkom vremenu. I kad sam imala toliko ideja zahvaljujući jednoj jedinoj rečenici. Pa sam nastavila pisati tu istu priču. Ne, neću ju objaviti ovdje, jer ima puno rupa koje moram popuniti, a trenutačno za to nemam vremena. Kreću kolokviji.
Ponovno pišem. To je važno. I sve što napišem u ovim tjednim pričama, a što ne bude zahtjevalo kojih 50 stranica za objašnjavanje događaja iz prvih pet rečenica, stavit ću ovdje. Sad imam valjan razlog i nemam izliku doći svakih mjesec dana.
Čitamo se ubrzo!
Voli vas
Bella
Oznake: prica
...ovih dana koječemu, ali jednome više nego svemu ostalom.
Nalazim se na mjestu koje mi se sviđa. U svakom pogledu. Dugo nisam bila ovako sretna.
Ali ipak ima nešto što mi smeta.
Sitnica, ali je veća od svih ostalih problema zajedno. Sitnica, ali dok ju ne maknem s puta ne mogu dalje.
Tu sam gdje jesam zahvaljujući četirima različitim osobama. I svima sam im neizmjerno zahvalna. Trima sam već rekla sve.
Ali četvrtoj, najzaslužnijoj osobi, trenutačno ne mogu prikladno zahvaliti, ni reći sve što želim i trebam reći. Ne zato što nije tu, tu je. Na drugom kraju grada, ali nije preko svijeta. Nije Zadar Zagreb, imam pola sata busom s jednog kraja na drugi. I imam mobitel. Ali ja ne želim o tome preko mobitela. Ne želim o ovako važnim temama nikako osim oči u oči.
A to trenutačno ne mogu. Zbog jednog vrlo određenog razloga, koji ću zadržati za sebe. Mi znamo koji je to, i to je dovoljno. Nitko drugi i ne treba znati. Ali ipak mi smeta činjenica da to sada ne mogu.
Ne mogu protiv sebe. Znam da mi je jedina opcija odmaknuti se na neko vrijeme, ali mi ipak zbog toga nije drago.
I zato se nadam. Nadam se da će ovo proći. Nadam se da ću, za nekoliko tjedana, moći nazvati. I otići na čaj. I reći što imam. Nadam se baš zato što vjerujem da nam je svaka osoba poslana u život s razlogom, bilo kao blagoslov, bilo kao lekcija. Nadam se da je ovo blagoslov.
Jer zaista ne želim izgubiti prijatelja.
Oznake: prijatelji
');