When thirteen sit to dine, the first to rise will be the first to die. “A common, and silly, superstition”, you might say. I thought so too. Until I found myself to be the last one standing, and the twelve people with whom I’ve dined lying dead before me.
You see, when you mess with the Olympians, you face the devastating consequences. I’ve made my fair share of mistakes, but was still wise enough to make the appropriate sacrifices and avoid a direct punishment. But not all are so wise. Or, to be more precise, lucky. Because you can be however cunning and clever, if the gods wish to screw you over, they will find a way. Trust me, I’ve been there.
We must never forget our place in this world, and the role we play. Once you let your hybris to take over, there is no turning back. Once you let the wish to have more than you need and deserve to guide your actions, the next sacrifice you make to the gods and goddesses you’ve insulted is that of your own life.
Granted, it’s highly unlikely that you’ll be doomed to eternal suffering, but no one wants to meet Hades before having spent some 80 or so years here on Earth. So be wise – and be moderate.
~~~
Prijateljica s kojom studiram engleski i ja imamo dogovor - svaki tjedan jedna od nas odabere rečenicu-dvije i na temelju toga obje moramo napisati kratku priču (zaista kratku, minimum je 100 riječi). Zašto? Zato što obje volimo pisati, a nijedna to ne radi ni blizu dovoljno često koliko bi trebala. Jer pisanje je vještina, i kao i svaka druga vještina, ako se ne koristi redovno, izgubi se. A ja ne želim izgubiti svoju vještinu.
Prošlog tjedna ja sam birala, i izabrala sam prvu rečenicu u gornjoj pričici. Ne znam zašto točno, svidjela mi se i eto. Ja sam napisala ovo gore, ona je napisala pjesmu. Obje na engleskom.
Ovaj tjedan je birala ona. Citat je isto na engleskom, ali ja sam si ga prevela jer sam bila tako raspoložena. I jutros oko tri napisala nešto manje od 2000 riječi. Ne sjećam se kad sam posljednji puta napisala toliko u tako kratkom vremenu. I kad sam imala toliko ideja zahvaljujući jednoj jedinoj rečenici. Pa sam nastavila pisati tu istu priču. Ne, neću ju objaviti ovdje, jer ima puno rupa koje moram popuniti, a trenutačno za to nemam vremena. Kreću kolokviji.
Ponovno pišem. To je važno. I sve što napišem u ovim tjednim pričama, a što ne bude zahtjevalo kojih 50 stranica za objašnjavanje događaja iz prvih pet rečenica, stavit ću ovdje. Sad imam valjan razlog i nemam izliku doći svakih mjesec dana.
Čitamo se ubrzo!
Voli vas
Bella
Post je objavljen 27.03.2017. u 19:38 sati.