...ovih dana koječemu, ali jednome više nego svemu ostalom.
Nalazim se na mjestu koje mi se sviđa. U svakom pogledu. Dugo nisam bila ovako sretna.
Ali ipak ima nešto što mi smeta.
Sitnica, ali je veća od svih ostalih problema zajedno. Sitnica, ali dok ju ne maknem s puta ne mogu dalje.
Tu sam gdje jesam zahvaljujući četirima različitim osobama. I svima sam im neizmjerno zahvalna. Trima sam već rekla sve.
Ali četvrtoj, najzaslužnijoj osobi, trenutačno ne mogu prikladno zahvaliti, ni reći sve što želim i trebam reći. Ne zato što nije tu, tu je. Na drugom kraju grada, ali nije preko svijeta. Nije Zadar Zagreb, imam pola sata busom s jednog kraja na drugi. I imam mobitel. Ali ja ne želim o tome preko mobitela. Ne želim o ovako važnim temama nikako osim oči u oči.
A to trenutačno ne mogu. Zbog jednog vrlo određenog razloga, koji ću zadržati za sebe. Mi znamo koji je to, i to je dovoljno. Nitko drugi i ne treba znati. Ali ipak mi smeta činjenica da to sada ne mogu.
Ne mogu protiv sebe. Znam da mi je jedina opcija odmaknuti se na neko vrijeme, ali mi ipak zbog toga nije drago.
I zato se nadam. Nadam se da će ovo proći. Nadam se da ću, za nekoliko tjedana, moći nazvati. I otići na čaj. I reći što imam. Nadam se baš zato što vjerujem da nam je svaka osoba poslana u život s razlogom, bilo kao blagoslov, bilo kao lekcija. Nadam se da je ovo blagoslov.
Jer zaista ne želim izgubiti prijatelja.
Post je objavljen 12.03.2017. u 16:32 sati.