Dok se vani ne razdani

Okrenula sam stranicu željno gutajući slova, no zvonjava mobitela mi je prekinula užitak čitanja. Uzdahnula sam, označila stranicu i dohvatila mobitel s poda pored kreveta. Na ekranu je pisalo „Danijel“. Pritisnula sam nepromašivu zelenu tipku i prislonila mobitel na uho.

„Gdje gori?“, upitala sam sa smješkom.
„Nama pod petama.“, glasio je odgovor, bez tračka šale.
„Što bi to trebalo značiti?“, upitala sam, iako sam znala da njega samo jedna mogućnost može natjerati na takvu ozbiljnost.
„Pronašli su nas, Ana. Moramo nestati iz grada do kraja dana.“
„Do kraja dana?!“, uzviknula sam, a onda duboko udahnula da se smirim. „Do kraja dana. Dobro... smislit ću već nešto.“
„I ja sam to saznao prije nekoliko minuta, ne brini. U istoj smo gabuli, samo što ja trenutačno nemam ideja kamo ćemo.“, odgovorio mi je.
„Zato ja imam.“ , sinula mi je ideja. „Pakiraj se, srećo, i ne zaboravi putovnicu.“
„Putovnicu?“ upitao je sumnjičavo.
„Rekao si da su nas našli...“, počela sam.
„Nemamo baš prevelike šanse ako ne odemo iz države.“, dovršio je moju misao.
„U 11 navečer budi na željezničkom kolodvoru.“, rekla sam dok mi je mozak radio punom parom – ovaj put praveći listu stvari koje do tog vremena moram dovršiti.
„Ponoćni vlak.“, zaključio je.
„Do navečer.“, pozdravila sam ga i prekinula vezu. Duboko sam udahnula, zadržala dah nekoliko trenutaka, a onda ispustila sav zrak iz pluća.

Dohvatila sam bilježnicu i kemijsku sa stola i počela raditi popis svega što moram ponijeti sa sobom i svega što moram napraviti prije nego odem na kolodvor. Zahvaljivala sam svojoj inače nepostojećoj sreći što su mi obje cimerice bile kod rodbine do kraja tjedna. Kad se vrate bit ću daleko, a one će biti sigurne.

Kratko sam razmislia, a onda odvojila nekoliko komada odjeće koju ću obući prije nego odem na kolodvor, jer ću ovu koju trenutačno imam na sebi, obzirom na činjenicu da je vjerojatno starija od mene, na kraju baciti. Nakon što sam se dogovorila sama sa sobom u čemu ću putovati, otvorila sam ormar, izvukla kofer i otvorila ga na sredini sobe. Počela sam vaditi odjeću iz ormara i slagati ju u tri hrpe: ponijeti, donirati u Caritas i baciti.

U jednom trenutku pogled mi je pao na zrcalo koje je vjesilo s unurarnje strane ormara i shvatila sam da je moja duga, svijetlosmeđa kosa puno previše uočljiva.
„Ana, dušo, moraš se ošišati.“ zaključila sam.

Rasporedila sam čitav ormar u dotične tri hrpe (dio stvari koje sam namjeravala ponijeti je bio značajno manji od onih za donaciju i smeće) i bacila se na pakiranje. Iz iskustva sam već znala da je obuću najpametnije staviti na dno kofera, a odjeću zarolati kako bi se što manje zgužvala. Bez obzira na činjenicu da sam 70% ormara odlučila donirati ili baciti, ipak sam ostala iznenađena činjenicom da sam kofer zatvorila bez ikakvih problema. Vjerojatno zato što sam ponijela samo stvari koje ću zaista i nositi.

Iz kuhinje sam donijela vreću za smeće i sve što je bilo za baciti potrpala u nju, a odjeću koja je bila za Caritas sam ubacila u kutije kojih je uvijek bilo okolo po stanu. Nakon toga sam proces s ormarom ponovila na čitavoj sobi – sreća moja pa sam studirala i živjela s dvjema cimericama – nisam imala puno stvari, a tako ni pretežak izbor između onog što ću ponijeti, što baciti, a što donirati.

Kada sam konačno spremila sve što mi je trebalo, šokirano sam shvatila da je već šest sati poslijepodne. Cijelo jutro i većinu poslijepodneva sam provela pakirajući se, a nisam ni ručala. Odmahnula sam glavom i brzinski poharala frižider – jedino mi je bilo važno da se ne srušim od gladi, ono što će to spriječiti nije bilo toliko bitno.

Smirenog želuca uhvatila sam trmavaj, odnijela kutije u Caritas i ubrzo upala u frizerski salon. Na svoju žalost, nisam bila jedina pa sam morala neko vrijeme provesti čekajući svoj red. Iskoristila sam ga križajući s popisa stvari koje sam spakovala i napravila i dopisujući ono što još moram obaviti. Kada sam konačno došla na red, nakon uobičajenog pranja kose nekoliko sam trenutaka zamišljeno promatrala svoj odraz u zrcalu, dok se nisam odlučila kakvu frizuru želim.

„Vrhove, kao i uvijek, pretpostavljam?“, sa smješkom me upitala frizerka koja me šišala otkako sam krenula na fakultet.
„Zapravo, ne.“, odvratila sam na njezino čuđenje.
„Nego?“
„Bob, do brade, sa šiškama.“ Nekoliko me trenutaka pomalo šokirano promatrala, a onda svezala većinu moje kose u niski rep, dohvatila škare i odrezala ga. Hrpica kose na podu je rasla, a s njom i moj strah da neću stići sve na vrijeme napraviti, da ću nešto zaboraviti i to shvatiti tek kada sjednem na vlak, a tada će biti prekasno.

„Gotovo.“, uzdahnula je frizerka, a ja sam se iz svojih misli prešaltala natrag u stvarnost.
„Ooooh.“, bio je jedini komentar koji sam mogla izustiti. Bila sam više nego zadovoljna rezultatom. Bila je i ona, ali nije joj baš bilo drago što je morala odrezati toliko kose s moje glave, obzirom na činjenicu da sam joj dopuštala šišanje isključivo vrhova od dana kad smo se upoznale. Zanemarila sam tu činjenicu, platila frizuru i vratila se u stan.

Presvukla sam se i preobula, dovukla sve svoje stvari u kuhinju i prekopala polovinu ladica dok nisam pronašla pošteni komad papira i funkcionalnu kemijsku. Sjela sam za stol i počela pisati.

„Drage moje!

Stvari su se zakomplicirale i bila sam prisiljena otići iz grada. Obje znate da sam oduvijek sanjala o odlasku iz ovog grada, ali ne ovakvom. Ne pokušavajte me pronaći, više ne koristim ime pod kojim ste me vi poznavale, Ana koju ste vas dvije upoznale više ne postoji. Ne znam gdje ću biti od sada pa nadalje, ali znam da ću biti daleko kad se vi vratite kući i da ćete zbog toga biti sigurne.

I da. Naljutit ću se ako moju sobu ne iznajmite nekome, jer sve tri znamo da naša gazdarica neće dugo čekati prije nego vam utrapi nekoga koga ne poznajete, stoga se bacite u potragu da ne biste završile s nekim vampirom u stanu kad opet dođe vrijeme za plaćanje stanarine.

Volim vas i čuvajte se.

Ana“

Stavila sam pismo na stol zajedno s novcem za moj dio stanarine i natjerala se da nekoliko puta duboko udahnem – suze su bile posljednje što sam sada trebala. Uspjela sam se smiriti dovoljno da iz ladice sa zajedničkim dokumentima izvučem svoje stvari – putovnicu sam spremila u ruksak, a ostalo poderala/polomila i spalila u sudoperu.

Posljednji put sam se osvrnula po našem stanu veličine orahove ljuske i preplavila su me sjećanja – zajedničko učenje prve pomoći kad sam polagala vozački, subotnja čišćenja u kojima bismo uvijek pronašle stvari koje smo smatrale izgubljenima, filmske večeri uz kokice i nebrojeni neuspjeli ručkovi uz posljedicu ribanja štednjaka sljedeća tri dana.
„Nedostajat će mi moje dvije biserke.“, prošaptala sam, treptanjem otjerala suze iz očiju, dohvatila kofer i ruksak i izašla iz stana. Zaključala sam, skinula svoj ključ s privjeska i ostavila ga iznad vrata, znajući da će jedna od njih, po običaju, provjeriti ima li tamo štogod kad se u nedjelju vrate natrag.

Do željezničkog kolodvora sam došla bez većih problema, ne računajući, naravno, uobičajene prometne zastoje koje je u ovom gradu nemoguće izbjeći, bez obzira na doba dana ili noći. U trenutku kada sam sjela na klupu, zazvonio mi je mobitel. Samo me jedna osoba mogla zvati.

„Bolje ti je da si na putu ovamo, inače si pokojan.“, zarežala sam u slušalicu jer je bilo 11:05, a od njega ni traga ni glasa.
„Znam, znam, ja nikad ne kasnim... Nepredviđene komplikacije, cimer je došao doma ranije nego je trebao i nisam ga se mogao riješiti do pred sat vremena.“, objasnio je. „Tamo sam za 15 minuta.“
„Držim te za riječ. Kupit ću karte.“
„U redu. vidimo se.“, prekinuo je vezu. Uzdahnula sam, stacionirala kofer pored klupe tako da ga vidim sa šaltera za kupnju karata i putem do dotičnog izvukla iz ruksaka novčanik. I dalje sam bila student, tako da su me karte koštale nešto manje od pune cijene. Zahvalila sam, spremila ih u novčanik, vratila se na klupu i čekala. Nije mu dugo trebalo.

„Čovjek bi po tebi mogao sat namještati.“, dobacila sam mu umjesto pozdrava. Umjesto uobičajenog „Hej“ i zagrljaja, dobila sam šokirani pogled ribe na suhom. Otprilike dvije sekunde sam ga promatrala bez riječi, a onda prasnula u smijeh. Nije mi se baš pridružio, no barem me prestao gledati kao da na glavi imam izvanzemaljca umjesto nešto manje kose nego inače.

„Zašto baš ta frizura?“ upitao je sumnjičavo.
„Jer je lijepa, uredna, čista, pomalo stroga... I laka za održavanje.“
„Naglasak na ovom posljednjem, ha?“, nasmjiao se jer je znao koliko muke sam imala s održavanjem svoje kose.
„Jedna briga manje uvijek dobro dođe.“, namignula sam mu.
„Imaš karte?“
„Ofskroz, zar sumnjaš u mene?“
„Ni u najgorim noćnim morama.“

Pokupili smo svoje stvari i prebacili se na peron naznačen na kartama. Sreća nas je poslužila – vlak je došao točno u ponoć, što se ne događa veoma često. Većina kupea je, očekivano, bila prazna. Smjestili smo se u jedan, a ja sam odmah spustila roletne na vratima. Sjela sam mu nasuprot i prešla na stvar:
„Da čujem.“
„Čuješ što?“
„Danijele, mene ne možeš praviti ludom. Znam te dovoljno dobro da znam da ovo nisi ti. Ti ne kasniš, uvijek dođeš ranije. Uvijek imaš plan B, u slučaju, primjerice, da ti se cimer vrati u stan prije nego je rekao. Jako malo toga te može iznenaditi.“ Skrenuo je pogled i zapiljio se u svoje ruke, koje je sklopio na stoliću koji nas je razdvajao. Stavila sam svoje ruke na njegove. Pogledao me.
„Po čijim notama plešeš? Jer sasvim sigurno ne po svojima.“ upitala sam. Uzdahnuo je.
„U pravu si. Danas su me uspjeli uhvatiti na prepad, ali znaš da ja probleme rješavam po kratkom postupku, pogotovo kad mi se netko zamjeri.“
„Zašto imam osjećaj da netko noćas neće mirno spavati?“
„Ne znam ja zašto ti imaš takav osjećaj, Ana...“, pravio se blesav. Nasmijala sam se i odvratila:
„Onome tko se tebi zamjerio, Danijele, ni pakao neće teško pasti ako tebe tamo ne bude.“


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Ovu sam priču napisala prije nekoliko mjeseci, a naišla sam na nju tijekom jutrošnjeg čišćenja laptopa. Malo sam ju doradila, izbacila tu, dodala tamo... Trenutačno sam zadovoljna napisanim, ali znate da kod mene uvijek postoji mogućnost dorađivanja imijenjanja milijun stvari u priči...

Imam jedan post u pripremi, dotad vas ostavljam gore navedenim likovima :)

Voli vas
Bella

Oznake: prica

16.11.2014. u 14:26 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #