Sjećanje? Možda, ali na neki prošli život...

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i ponovno potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.

Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas. Skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena. Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam svijetlu kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao otkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.

Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini. Pričekala sam još nekoliko trenutaka, a onda si dopustila dubok, ali tih izdah olakšanja. Vratila sam se na glavnu šumsku stazu. Nakon par trenutaka shvatila sam gdje sam, uočila pokrajnju stazicu koju sam tražila i potrčala njome kao da me vuci gone. Nekoliko minuta kasnije našla sam se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi. Stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament. Škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam posjedovala. Krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.

Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela razdvajati kosu. Gotovo istog trenutka u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.
__________________________________________________________________________________________________________

Ovo nije priča. Niti početak jedne. Već, pa, nisam sigurna kako bih nazvala ove retke koje sam gore napisala. To je, na neki način, sjećanje. Ali i svojevrsni déja vu, iako nijednome od navedenog ne nalazim razloga, jer do sad mi se tako nešto nije dogodilo, čak ni u nekoj od predstava u kojima sam glumila. Zato sam ovaj post nazvala "sjećanjem na neki prošli život". Tko zna, možda je to u pitanju.
Uzork pisanju ovog teksta je bila ova pjesma:



Voli vas
Bella

Oznake: sjećanja, prica, deja vu

26.02.2013. u 15:30 · Penny for your thoughts? (1) · Isprintaj · #

Jace :D

"Bila je previše šokirana da bi se pomaknula. Simon, koji joj se bio vrpoljio u rukama, smirio se. Iza nje, Jace je promrmljao nešto što je zvučali izrazito bogohulno. "Nisi mi rekla da poznaješ vukodlake." Ispod njegova površnog tona načula je blagu zatečenost - bio je jednako iznenađen kao ona.
"Ne znam.", reče ona.
"Ovo je loše.", reče Jace.
"To si već rekao."
"Učinilo mi se vrijednim ponavljanja.""

Grad od Kostiju, Cassandra Claire

Znate onaj tren kad čitate i naiđete na dio koji zapravo i ne bi trebao biti humorističan, ali vas natjera u smijeh? To je ovaj gore citat kod mene prouzročio sinoć. Situacija u koju su njh troje (mada zapravo možemo reći dvoje, jer Simon u tom trenutku nije baš bio previše priseban) našli nije bila nimalo smiješna (nitko normalan se ne bi smijao da se nađe usred vampirskog brloga u koji su upali vampirski zakleti neprijatelji vukodlaci), ali eto... Taj citat je mene natjerao u smijeh. Zašto? Možda zbog dijela koji se odvija prije, u kojem Jace, po svom običaju, sipa dosjetke u najnepogodnijim situacijama (izraz "bez dlake na jeziku" savršeno opisuje tog dečka).

Da ne kvarim ljudima priču - pročitajte ju cool

~~~

Uglavnom. Zadnja dva dana me nema u školi jer sam pokupila neku prehladu ili šta već - sigurno je sigurno, bolje da me nema u školi. I tako sam uhvatila vremena tu nešto natipkat yes Imam još jedan citat zapisan negdje, koji ću stavit isto ovih dana... A šta poslije, vidjet ćemo, možda nešto moje, samo dok to napišem kako bog zapovijeda zubo

Voli vas
Bella

Oznake: citat, prica, knjiga

20.02.2013. u 17:43 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

Petak :D

Svi jedva čekamo zadnji radni dan, ne? A meni je danas bilo još bolje jer nismo imali zadnji sat (raska se razbolila tuzan ) pa sam mogla malo vremena provesti u knjižnici. Ali nije to razlog pisanja ovog posta.

Naime, kad je zazvonilo za kraj 5. sata, prva misao koja mi je došla u glavu bila je

"Hvala nebesima da je petak, skoro prošlo podne i da neke osobe ne moram gledati skoro puna tri dana."
A onda sam se zapitala, zašto je to tako? Jer sam se već uvjerila da će mi svatko od razrednih kolega pomoći, ako zna, može i ako tražim pomoć. Idu mi na živce, kao i svakom drugom njegov/njezin razred, ali... Zašto su mi osobe s kojima provodim po 5-6 sati dnevno, 5 dana u tjednu, toliko... omražene?

I, pa, onda sam shvatila. Reć ćete mi da sam dosadna s ovim jer je već hrpa ljudi napisala nešto na ovu foru, ali je tako. Istina, idu mi na živce, i nekad mi stvarno dođe da neke osobe šuknem kroz najbliži prozor na kišu koja pada, ali to nije razlog. Već činjenica da ih ne poznajem. Znam ih ovako, godina ipo u istom razredu je dovoljna da saznaš i naučiš nešto o nekome, ali ni blizu dovoljno da tu osobu upoznaš. U to sam se nedavno uvjerila na vrlo neugodan način, jer me razočarala osoba za koju sam mislila da je sasvim okej. Ali nema veze.

I koja je poanta ovog posta? Pa, ista ona s kojom pišem blog - ideje, citati, moje misli i shvaćanja nekih stvari. Pa tako i ove. Ne pokušavam nikome ništa dokazati, nego samoj sebi ostaviti dokaz da moram poboljšati svoje socijalne vještine party

Voli vas
Bella

Oznake: kolač, poznanici, razmišljanja

15.02.2013. u 21:30 · Penny for your thoughts? (6) · Isprintaj · #

Jednom

Malo sam prekapala po razgovoru s jednom frendicom i naišla na jednu svoju izjavu... Koje se sjetim kad god ložim vatru i ne mogu odoljeti da sjednem i kratko se zagledam u plmenove koji ližu drvo:

"Bez obzira što ljudi napravili, sva čuda i čudesa moderne tehnologije, sve zgrade, neboderi, izumi... Ljudska rasa će jednom nestati, a sve što su napravili će pokleknuti pod snagom i moći Prirode. Ništa joj neće pobjeći, ništa ju neće spriječiti da svijet ponovno učini onakvim kakav je bio prije pojave ljudi."

Oznake: razmišljanja, priroda

12.02.2013. u 14:16 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

Strah? Ili... fascinancija?

Jučer sam sa svojma bila kod bake na selu... Vraćali smo se kuć za mraka, a ja sam, po običaju, zurila kroz prozor auta van, u noćnu tamu.

I u jednom trenutku tog mog besciljnog promatranja oranica obavijenih pomalo mističnim ogrtačem magle i noći, shvatila sam nešto što me u prvi mah malo užasnulo. Ja se ne bojim mraka. Ne bojim se noći, ne bojim se tame. Dapače. Tama me fascinira.

I to je ono što mene zapravo, u neku ruku, plaši. Činjenica da mi je zanimljivo i fascinantno nešto čega se većina svijeta (bilo svjesno ili nesvjesno) boji i pokušava to, na sve moguće načine, otjerati i umanjiti, iako je to dio svakodnevnog života, dio dana, na kraju krajeva. To je ono što mene plaši, ne mrak kao takav. Ne tama ni noć. Oni su mi zanimljivi. Volim ih. Ja se bojim toga što sam, po ovoj maloj činjenici, drugačija od drugih. I ne znam zašto je to tako, ali probat ću se toga riješiti.

Jer nema ništa lošeg u tome da si drugačiji fino

Voli vas
Bella

Oznake: strah, mrak, tama, noć

11.02.2013. u 16:16 · Penny for your thoughts? (5) · Isprintaj · #

Hej (;

Neki me možda znaju, već sam imala blog, ali sam ga obrisala... Iskreno rečeno, nemam pojma više zašto, ali nije ni bitno.

Oni koji su me znali, znali su me kao Innu... Ali, kad sam malo razmislila, ime Bella mi se puno više sviđa wink Također, prije sam na blogu pisala svoju priču... Ja i dalje pišem, ali radije ću to zadržati za sebe, barem dok ne dođem do stadija kad budem sigurna da ću priču i završiti.

A šta ću sad ovdje pisati? E to ćete vidjeti. Nerijetko mi se dogodi da mi random padne napamet nešto, nevezano za bilo šta, ulomak koji bi mogao postati priča, misao koja se čini kao sjećanje... Ja sam čudan svat, to se lako da zaključiti. smijeh

Da budem precizna - puno čitam. Neću pisat recenzije knjiga jer postoje ljudi koji su u tome puno stručniji, ali ako nekog zanima moje mišljenje, napisat ću ga. Ovdje ću dijeliti neke svoje trenutke inspiracije (ulomke/pjesme/nešto treće) i stvari (slike, pjesme, događaje) koji su me inspirirali na to. I citate. Ah, kako volim citate. Nerijetko mi se dogodi da mi nešto upadne u oči tijekom čitanja, a onda uhvatim prvo što mi dođe pod ruku da se time može pisati i zapišem citat negdje - papir, bilježnica, ruka, nije bitno. Svi oni kasnije završe u mojoj bilježnici cerek

Eto, nemam više ništa za reći, osim da ne namjeravam više onako nestati sretan

Ako nekog nešto zanima, neka slobodno pita :D

Voli vas
Bella

08.02.2013. u 22:56 · Penny for your thoughts? (2) · Isprintaj · #

');