Nešto sasvim nepovezano :P

I tako ja jutros, umjesto da ispravljam svoj i frendičin seminar, lunjam po netu i blogu (i usput psujem Operu jer je na Turbo opciji sporija nego na normalnoj -.-') i čitam postove... Moji su, pronašla sam se u svakom, sjetila događaja koji su im prethodili, koliko sam se promijenila otada... A promijenila sam se, iako se to možda na prvu ne čini tako. Donijela neke nove odluke, promijenila mišljenje o malom milijunu stvari, obećala neke stvari sama sebi... I namjeravam ta obećanja ispuniti.

No da se vratim na svoj blog. Neki postovi su me nasmijali, neki sjetili na ne baš tako davno razdoblje u kojem je u razredu bilo "opsadno stanje", sjetila sam se mnoštva citata koje želim ovdje napisati i reći šta meni znače... Podsjetili su me koliko se veselim svakoj kavi na koju odem, jer ne izlazim baš često (tješi me činjenica da nisam jedina, a ovim putem pozdravljam svoju razrednu kolegicu, obožavateljicu Vampirskih dnevnika - M., znam da me čitaš i ne brini, dobit ćeš radnu sutra u školi fino ), da moram jednu kavu dogovorit i da će ta bit jaaako dugo, vjerojatno cjelopopodnevna belj

Kraj školske godine je blizu, konačno. Već mi je i učenja, knjiga, ispunjavanja radnih bilježnica i općenito svega vezanog za školu preko glave zijev Proć ću s 4, prosjek još nije 100% siguran (mada mi je mama rekla da će me skalpirat ako budem imala prosjek 3.9 zubo ), al znam da petici nisam baš blizu (u najboljem slučaju će bit 4.3 fino ) Preživit ću još ovih 9 dana i onda se napokon naspavati ko čovjek. Istini za volju, za nedostatak sna sam si sama kriva jer se ne znam organizirati, al šta da se radi, možda bih trebala nać neki tečaj organizacije zubo

I mislim da je to sve što sam htjela reć. Nekih svojih uradaka u zadnje vrijeme nemam, osim pjesme koju sam pisala s kolegom iz grupe (koju sam navela u prošlom postu pa neću ponavljati), ako nekog zanima budem ju stavila, Kruno se neće žaliti cerek

Eh, da. Mislim da smo oborile neki rekord, u roku 5 minuta sam preko fejsbuk grupe poklonila dvije potpuno različite knjige dvjema osobama koje žive u više-manje različitim dijelovima države :P Isti dan sam ih spakovala i preko Tiska poslala (sve skupa potrošila 10 kn, a da sam preko Pošte slala izašlo bi me oko 15 kn), ovih dana bi trebale doć svojim novim vlasnicama u ruke smijeh

Sad mi stvarno više ništa ne pada napamet, osim citata (kojih imam hrpu), a koje namjeravam u sljedećim danima/tjednima/mjesecima objavit tu i napisat šta mi znače i tako...

Ostajte mi zdravo, a ja odoh ispunjavati radnu bilježnicu, raska ih u petak pregledava, a moram ju posuditi gore spomenutoj frendici na prijepis smijeh

Voli vas
Bella

Oznake: kolač, sjećanja

05.06.2013. u 11:10 · Penny for your thoughts? (9) · Isprintaj · #

Sjećanje? Možda, ali na neki prošli život...

Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i ponovno potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.

Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas. Skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena. Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam svijetlu kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao otkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.

Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini. Pričekala sam još nekoliko trenutaka, a onda si dopustila dubok, ali tih izdah olakšanja. Vratila sam se na glavnu šumsku stazu. Nakon par trenutaka shvatila sam gdje sam, uočila pokrajnju stazicu koju sam tražila i potrčala njome kao da me vuci gone. Nekoliko minuta kasnije našla sam se na glavnom seoskom trgu.

*~*~*

Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi. Stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament. Škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam posjedovala. Krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.

Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela razdvajati kosu. Gotovo istog trenutka u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.
__________________________________________________________________________________________________________

Ovo nije priča. Niti početak jedne. Već, pa, nisam sigurna kako bih nazvala ove retke koje sam gore napisala. To je, na neki način, sjećanje. Ali i svojevrsni déja vu, iako nijednome od navedenog ne nalazim razloga, jer do sad mi se tako nešto nije dogodilo, čak ni u nekoj od predstava u kojima sam glumila. Zato sam ovaj post nazvala "sjećanjem na neki prošli život". Tko zna, možda je to u pitanju.
Uzork pisanju ovog teksta je bila ova pjesma:



Voli vas
Bella

Oznake: sjećanja, prica, deja vu

26.02.2013. u 15:30 · Penny for your thoughts? (1) · Isprintaj · #

');