Osjetila sam toplinu prstena čak i kroz rukavice. Taj mali trenutak nepažnje, u kombinaciji s noćnom tamom šume, bio je dovoljan da se spotaknem i padnem. Boljelo je, i na tren sam htjela odustati, a onda mi je pogled pao na prsten. Tako malen, a tako vrijedan komad nakita. Ustala sam i ponovno potrčala, pridržavajući skute haljine i plašt da se opet ne spotaknem. Začula sam prigušen topot konjskih kopita.
Potrčala sam brže, gotovo se naslijepo probijajući kroz mrak šume. Topot je bio sve glasniji. Mjesec se pojavio iza oblaka i pružio mi nešto svjetlosti. Okrenula sam se i užasnuto shvatila da mi je jahač bliže nego sam mislila. Pomalo paničnim pogledom sam pretraživala šumu i nakon nekoliko trenutaka uočila priliku za spas. Skrila sam se iza humka pokraj staze, nadajući se da neću biti otkrivena. Tamnom kukuljicom plašta prekrila sam svijetlu kosu i zakrila jedan dio lica, znajući da bi me odsjaj mjesečine na mojoj kosi boje meda mogao otkriti. Nisam htjela saznati je li jahačevo oko oštro koliko i mač koji je nosio o pojasu.
Konj je zahrzao samo nekoliko metara dalje od humka, i čula sam lomljenje grančica pod njegovim kopitima. Sklupčala sam se i disala najtiše što sam mogla, dok mi je srce tuklo kao ludo. Začula sam njištanje, a onda se zvuk konjskih kopita izgubio u daljini. Pričekala sam još nekoliko trenutaka, a onda si dopustila dubok, ali tih izdah olakšanja. Vratila sam se na glavnu šumsku stazu. Nakon par trenutaka shvatila sam gdje sam, uočila pokrajnju stazicu koju sam tražila i potrčala njome kao da me vuci gone. Nekoliko minuta kasnije našla sam se na glavnom seoskom trgu.
*~*~*
Uskim kamenim stubama popela sam se u potkrovlje i ušla u jedinu prostoriju u tom dijelu kuće. Skinula sam plašt i odložila ga na skroman, ali uredno naređen krevet. Umorno sam sjela na stolac pokraj prozora i ogledala se po sobi. Stol, na njemu svijeća, tinta, pero i pergament. Škrinja, dovoljno velika da u nju stane sve što sam posjedovala. Krevet, uredan i topao tijekom hladnih zimskih dana.
Pogled mi je djelomično zaklonio pramen kose koji je pobjegao iz pletenice. Razvezala sam vrpcu koja ju je pridržavala i počela razdvajati kosu. Gotovo istog trenutka u glavi sam začula njegov glas, i posljednje riječi koje mi je uputio: "Svaki put kad kreneš rasplitati kosu, sjetit ćeš se mene. I svaki ćeš puta zažaliti." I bio je u pravu.
__________________________________________________________________________________________________________
Ovo nije priča. Niti početak jedne. Već, pa, nisam sigurna kako bih nazvala ove retke koje sam gore napisala. To je, na neki način, sjećanje. Ali i svojevrsni déja vu, iako nijednome od navedenog ne nalazim razloga, jer do sad mi se tako nešto nije dogodilo, čak ni u nekoj od predstava u kojima sam glumila. Zato sam ovaj post nazvala "sjećanjem na neki prošli život". Tko zna, možda je to u pitanju.
Uzork pisanju ovog teksta je bila ova pjesma:
Voli vas
Bella
Post je objavljen 26.02.2013. u 15:30 sati.