|
I nije zdržal da ne veli…-eto, sad vidiš kolko moj rad vrijedi… pa sam pitala…-a kad sam ja rekla da ne cijenim… al sam si pomislila.. gle, kako je jedva dočekao..opet, da podsjeti… da je uvijek on radio, on privređivao, on zarađivao.. a ja ne, jer naravno, ja sam izigravala ovo zrnce prašine koje se lijeno baškari smješteno na staklenom stolu okupano suncem, okruženo sa još takve prašine..kao što je ova koju sada gledam…po kojoj mogu pisati… i koju moram ja obrisati…i to mi nije problem, nikad nije ni bio… a on je bil vredan… jer ja nisam radila…ne,nikada…pa čak ni onda kada jesam… ni niš, po doma,ni niš, po kuhinji, ni niš oko djece, oko „naših“obaveza…oko..ah… ne želim se uzbuđivati… više ne, više nije bitno… a nekada je boljelo..itekako, ali očito sada takva primjedba prolazi.. skoro bezbolno… sad još samo podsjeti i iziritira… I vidim, nije promijenio priču… ali sad sam pametnija…i prešutim…jer je tako jednostavnije, jer je tako „kulturnije“ komunicirati…nekomunikacijom i jer ću ga možda ipak trebati… još koji put… da se još malo pokaže „žrtvom“, pravim paćenikom… i mudro odšutjeti i reći mu- da, svakako…cijenim… uostalom kao i onda, prije…kad nisam bila mudra i nisam prešućivala… jer mi je onda bilo važno…pa sam nabrajala…podsjećala… ali sada, za razliku od onda, u meni će ostati onaj veliki neizgovoreni, ali vrlo znakoviti odgovor…-ma odi vrit i sjaši više sa tom pričom žrtve… |