|
Dakle,upisujem „sunce pametno“ u školu…osnovnu.. al ovo sad ..po novom..(ili je tak oduvek?) mi dođe nešto…jako važno.. ko da je upisujem u vojsku… i to u onaj dio profesionalni i koji bi u afganistan…ak već ne može na cipar… te test ovaj, te test onaj…pa podigni zdravstveni karton, pa ga odnesi tam i tam… i onda ga nosi još malo onamo…samo da nešto vide..i onda ga jednostavno nosite..sa sobom.. al na kraju nam ga svakako vratite… ali kod nas je zdravstveni karton ionak samo do jeseni...poslije se morate opredijeliti… onda i potvrda od zubić vilenjaka… pa test krvi i urina...pa test psihologice školske.. pa sam donijela kopiju domovnice, ali ne i original rodnog lista... al šta sve to vrijedi kad sam donijela samo- jmbg..ne i oib… a bez toga, ne ide, pa ne ide…znate nezgodno je sad to na internetu vaditi… kaže školska psihologica… i ispunjavam ja isto, testove, masu toga…i potpisujem se… ispod svakog… i podatke ispisujem… da kolka su mi primanja prosječna, a mjesečna… ali ne brinite se…to niko ne uzima u obzir…umiruju me… i onda još testiranja… ionak je imaju svugdje gdje smo došli, evidentiranu..pa je zaokružuju… pa smo onda valjda spremni za formalni upis… koji će tek da bude… na kraju se sve razvuklo na pet raštrkanih dana …i još smo imali sreće.. jer smo ponekad uspjele dvije stvari obaviti u samo jednom danu… sve u svemu..znam.. ja ću opet u prvi razred, makar samo onako...informativno, umno.. a „sunce pametno“ će proći sva ta testiranja…i cijepljenja, i vaganja i psihotestove.. dok ja uvek nekak zeznem i zapnem, sa papirologijom… |
|
a majku mu..ja i moje sumnjičenje…ja i moja opreznost…mislim da, korisno je to, ali ne uvijek, ne u vezi svega i ne u vezi ove moje… veze… ali šta… kaže on meni…-znaš..na kraju ispada da si mi ti jedino društvo, jedino se sa tobom družim…onak..kako to treba biti… jer svi ostali su mi onak, usputni…nebitni i sad, naravno, ovo meni godi, laska mi..i razgali me… ali nakon par sati, i uz fizički odmak, počne…u meni…u mojoj glavi.. onaj sumnjičavi…hmmm.. nakon kojeg slijedi uzdah, pa opet znakoviti…Hmmm… prevrtanje riječi, smisla i svega… i onda…slijedi…analiza…momenta, prisjećanje tona, stanke, znakovitosti… i pitanja… a zakaj on to meni opće priča? a kaj mu to znači…? da se ja sad neću moći okrenuti na peti i otići…(ako zaželim)jer će me kopati osjećaj..krivnje? jel on sad onak nabacio izdaleka osjećaj…krivice…ako ikad išta takvog nešto slično pomislim, napravim…?..a prije njega? jel sad to prikrivena emocionalna ucjena..? a neka kontrola? koja onak…tuče direktno ispod pojasa.. jer sad to njegovo, a naglas izgovoreno....zvuči uistinu obvezujuće… i jel da se ja sad uhvatim za to? a kako?..sa pozitivnim, negativnim ili opominjućim predznakom???… ili je samo htjeo objasniti da mu je …ok… i sad nek si ja mislim…uhhh |
|
Washington, DC, Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta. Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prođe stanicom, većina na svom putu na posao. 3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio. 4 minute kasnije:Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod. 6 minuta kasnije:Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći. 10 minuta kasnije:3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati. 45 minute kasnije:Glazbenik svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32. 1 sat kasnije: Glazbenik završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje. Prava istina: Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala $100.Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Joshue Bella na stanici metroa je organizirao „Washington Post“ kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima među nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama? "Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih ... KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO? |
|
znamo kaj to je..mi ženski xx kromosomski..određene.. ali problem je kad je – ms.. naime, tada sam tugaljiva, hipersenzibilna..i onda počnu igre u glavi, onaj divlji hormonalni brainstorming, a nepovezan..zbrkan.. sa svim mogućim naravno, objašnjenjima.. koja uvijek, ali uvijek idu u krivom smjeru, sa krivim zaključcima, sa krivim pretpostavkama, sa krivim..ma sve..i pogrešnim.. a svaki zaključak je naravno, konačan, apsolutan,tugaljiv, nefer.. tolko da se raspadneš..na milion malih komadića..a svaki je bolan… do boli…one u duši, u srcu..pa sve do fizičkog…upravo toliko boli.. tolko, da se zavučeš ispod dekice i tuguješ.. jer ništa nije dobro, jer je šutnja ili riječ krivo shvaćena i ne pomaže apsolutno ništa… ni racionalno objašnjenje da je mobu istekla baterija… ni ljubazan ton objašnjenja da je bio sastanak i da se nemre baš sad dopisivati.. ni opravdavajući…i da nije bilo nikakve zle namjere.. ni uvjeravanje…da nikako nije kraj…naprotiv… ali ahhh… eto…to je-ms… |