|
Na javnom mjestu, poznatih osoba, Dok rade svoj posao..promidžbe… Reklamiranja, sebe, nečeg..onog za što su plaćeni.. Ja ću sad samo primijetiti jedno.. ustvari više toga… Gdje je granica dozvoljenog? Gdje je tu napokon pristojnost, kultura, nešto..išta? Javna ličnost- ok..javna..ali, zar baš toliko javna… da svaka šuša koja si uvrti u glavu da želi, smije i mora, nešto provjeriti.. …osobno..pa pipne..na intimno mjesto..samo onak…bez pardona.. i to onda ispadne štos..??? ahahahah jako smiješno, urnebesno smiješno..za popiz***smiješno… a sad se postavlja pitanje.. da je neki reporter isto to napravio njegovoj ženi, onako javno, naime da je htjeo provjeriti npr.. da li su joj pod opipom prsa ipak samo silikonske lopte ili su prirodne i da li se osjeti prijelaz gdje prestaje silikon, a počinje priroda.. ili da je zavukao ruku između njenih nogu da provjeri nosi li dotična donji veš ili nešto slično.. nemušto i dovoljno nebulozno, a izmišljeno.. zar taj pripadnik..populacije..ne bi završio u zatvoru bez pardona… i još bi svi upirali prstom u njega..uz sve oblike osude… i nikom ne bi bilo smiješno…nimalo jer itko ko bi se makar nasmijao..riskirao bi optužbu za podstrekača, seljačinu, ženomrsca i zadnje ljigavo stvorenje koje bolje da se što prije vrati kamenu ispod kojeg je ispuzalo… zar zaista svi isto tvrdimo kada se upiremo dokazati -da smo za jednakost… hmm kako je kategorija „jednakosti“ ipak rastezljiv pojam… xxxx muškarac kada govori ženi prostote na telefon..to je sexualno uznemiravanje žena kada govori muškarcu prostote na telefon..ta usluga košta 8,79+ pdv… Vaš advocatus diaboli |
|
I te vlastite male pričice..istrgnute iz konteksta..pa ih se mora slagati da bi se dobila slika.. svi smo mi fragmentarni..pa onda cijeli..ja svakako jesam…ali onaj dio puzzlea.. koji čini sliku cijelom…jednostavno je nedohvatljiv..neuhvatljiv.. ponekad jako „zbluran“..osjećajima, starim dojmovima, starim navikama.. starim poznatim slikama da bi se lakše prihvatilo sebe… i ja se ponekad izgubim u detaljima…u emocijama svakako..u svakoj pojedinačno.. i nikako ne mogu napraviti odmak..da sagledam sebe… i izgubim se još više, tražeći dio koji bi pasirao nekoj meni… i onda vrtim, prevrćem, okrećem taj mali komadić slagalice, ne bi li ga uklopila u dio sebe, ne bi li dobila sliku..sebe.. a onda jednostavno dogodi se nešto drugo..i taj komadić scene..onak ostane visjeti negdje oko mene u zraku..zamrznut u momentu…pa nekak ne ispadne ni baš lijepo, ni zamišljeno, ni produhovljeno..već uhvaćeno u trenutku…nesklada između sebe, emocija, htijenja..onog kako bi htjela, onoga što je, i onoga kako bi trebalo…pa se lomim..koja sam tu ja.. a sve definitivno nije ni blizu savršenstvu, kojem težim… |
|
Malo previše često spominje samoubojstvo..kraj života... i vrijeme kad je sve gotovo...a onda sam sebe ušutka, prekine... a ja slušam... i ne znam dal da se zakačim na to ili da jednostavno zbrišem? jer, gura me…da se maknem… I šta ako sam ja sad zabavljena sobom i svojim ponosom… a trebala bi obratiti pažnju na njega… ili mi se sve ipak samo čini... pa opet mogu biti zabavljena...sobom i svojim ponosom… |
|
Ima tu nekih blogera..koji zdvajaju, sipaju beskrajne mudrosti, teže ozbiljnosti i bezvremenosti..pa se pitaju… čemu ljubav?... a iz njih govori prazno srce… pa se pitaju …što je ljubav?... a iz njih govori zbunjeno ili ranjeno srce.. i naravno da smo svi ovakvi….ponekad, stalno, manje-više...takvi… a nikakvi… jer težimo ozbiljnosti, jer težimo racionalizaciji,... i sve ostalo nam je bespredmetno, jer to ne postoji… jer to nam ne priliči…. takva doza infantilnosti i nikako ne...u tolikoj količini… pogotovo ne u tim godinama…ne sa tim iskustvom… i što se dogodi? …dogodi se nečiji treptaj oka… taman kad nam se pogled sretne… ….dogodi se nečiji- da…a još zapravo ni pitali nismo… I onda krene osmijeh i poleti srce ….i daleko smo… od one oštre,ozbiljne, kritične,shvatljive osobe.. i pretvorimo se u nasmiješenu, nakliberenu kreaturu koja… i stihove i „corny“ priča priče… i nije nam jasan blijedi pogled okoline… i nije nam jasno kako nas ne razumiju… dok eto naše srce tako sretno kliče… a šta je? Odrastamo, shvaćamo, učimo, starimo…i sve nešto ozbiljno, klimajući potvrdno glavom, sa onom mudrom crtom između obrva, prihvaćamo.. ali našem srcu, srećom, niko nije rekao da mora odrasti i na odrasli način sa ljubavlju se nositi… jedino je valjda srce u nama još dovoljno infantilno… pa svaku zaljubljenost prihvaća upravo tako…nevino,a zahvalno.…silno… |
|
„Moje je samo da budem dobre volje kako bi se on mogao na miru posvetiti svojim obavezama - sa smiješkom kaže diskretna Vesna, koja supruga nikad ne zove na posao jer se boji da ne nazove u nezgodan trenutak..“ Tako govori eventualna buduća prva dama Hrvatske… s tim da je neko vrijeme bila jako aktualna priča da je hospitalizirana na Rebru, a sve na vrlo sličan način kao i bivša žena od Pukanića. Meni sve to nekako ne valja, meni sve to malo smrdi, meni je sve to malo previše zadimljeno, zamagljeno… možda je to moj problem, sumnjičavost.. a možda je problem ipak puno dublji… |