Ali im još nije vrijeme Dozrijevaju Ja čekam I ne čekam Onako svejedno..bit će.. Ili neće… I stigne jedna Iz vedrog neba U sunčano dopodne I ugnijezdi se tamo I sjedne u spremljene I sjedne u mozak I sjedne u osmijeh I sjedne u srce Zakamuflirana Omotana celofanom I znaš da joj je trebalo hrabrosti Ali je stigla I znači upravo to Ni manje ni više I smiješ se I sretan si I sve je napokon dobro… Taman kako treba biti… A ja šutim…. |
Lepršavost..da i? Zašto to ne valja, što tu ima loše? Svi mi imamo svoj život, ja svoj, ti svoj..i obaveze, i one ugodne.. i one mora se.. i one ..one.. I sad je jako neozbiljno biti lepršav, neopterećen, nasmijan, luckast, zabavan, zasmijan… biti negdje van stvarnosti, na pahuljastom oblaku i imati samo takve ružičaste teme… s tobom… lepršavost je ono što nam preostaje… jer stvarnost i ozbiljnost nas ionako jede… |
definitivno… a i mojoj ljetnoj romanci…očito… čovjek je naime, vrlo blizu izlaza pozove vas na ručak, koji sam kuha, a kuha stalno i stalno poziva…(prekrasno) dočeka vas poklon…cd ..koji ste samo spomenuli da je dobar…(neočekivano, ganuti) i onda počne neka čudna priča… a vi jedete i slušate…začuđeno.. (hmmm… kod žena ljubav nejde kroz želudac..zar ne?) i vodi on razgovor… kao da ste mu žena..dugogodišnja… a priča se nastavlja… uz smiješak, šalu,dogodovštinu, pusu… pa vas savjetuje kako da sredite život…(?) kako da se uozbiljite…(?) jer on zna bolje…(!) i šta je dobro za vas…(!) i nudi rješenja…(voila!) pa bi on malo i uvjetovao…(?) pa bi igrao igru moći…(yeah right) …..pa na kraju očekuje poljubac i idući susret kojem se već veseli… Dok sjedate u auto…mahne vam veselo, pošalje poljubac i namigne… U međuvremenu nastavlja sa temom..preko porukica… ( da ne ispadne da ste sanjali) …ali onda u jednoj, opet zove na kolače.. ….pa nastavlja…u tom nekom novom žaru uvjeravanja… …pa šalje kremastu pusu… ….?????????????????????.... I nisam tužna, nisam, nisam ni prazna, nisam ni žalosna… samo sam začuđena…onak, iskreno, trepćući… kaj sve ovo znači????? od kud sad to???? Zaboga, čovjek nema pojma..da je sun tzuovo…“umijeće ratovanja“.. moja biblija.. |
Ima tih riječi Koje nećemo reći Jer im još nije vrijeme Pa oklijevamo Ostanu tako visjeti u zraku Ali su tu… okolo Imena koja ne spominjemo Jer su nepoželjna Uljezi u vremenu i prostoru Pa izbjegavamo događaje i priče sve ih ionako… znamo Slova koja zaustimo A onda zastanemo prepoznajemo Trenutno bolji je Govor tijela, ruku i usana I tako vježbamo… |
Ja neću tvoju ruku spasenja Moja količina boli, mojih problema I ne mislim to dijeliti sa tobom Jer je to moje, rješavam to sa sobom Sve što kažeš previše je i neumjesno I zamjerit ću ti, to je izvjesno Bila sam i prije tebe- ja I jedino tako je ispravno i jedino tako treba… |
Prva prava, ona za koju mislimo da je vječna, istovremeno i bolna i sretna…savršena… na koju se obavezujemo vjernošću, iskrenošću, svim srcem i dušom, potpisom i zakletvom pred svjedocima i Bogom… i traje to neko vrijeme a mi uvjereni da je samo proviđenje pomoglo, da smo tu gdje jesmo, uz voljenu osobu… a onda ta ljubav, na kraju nekako ipak ne završi…happily ever after... umjesto toga čudom se potroši, nestane…pa oživljavamo sjećanja, pa pokušavamo nanovo, po savjetu knjiga, osoba, prijatelja, drugačije, bolje.. ali sve postaje iritantno i nejde… konačno dovoljno poniženi, uvrijeđeni, ranjeni, u osvetničkom pohodu puni pravedničkog gnjeva spremni smo naplatiti i najmanji osmijeh, poljubac, zagrljaj, jutro, podne, večer i noć… sve one dane u kojima smo nesebično davali… a onda u jednom trenutku odustajemo…otkrivamo svoj ponos… dižemo ruke od svega… i povlačimo se… u svoju ironiju, svoj sarkazam, nepovjerenje… u tako komotne i ugodne izgovore, koje ogrćemo plaštem mudrosti… i ne riskiramo… u međuvremenu, igramo se površnostima… neobavezan susret, neobavezan poljubac, zagrljaj malčice preslab… sve dok se ne pojavi neko novi… za kojeg pomislimo da bi mogao dotaknuti one nekadašnje vrhunce naših želja, čežnji… i baš zato ili usprkos tome… počinje promišljanje…da, mi smo već jednom bili tamo, gore, nošeni vjerom, nošeni silnim osjećajima… dosegnuli smo svoj vrhunac...svakako čistijeg srca nego što je sada… i ne možemo opet dozvoliti mogućnost...sunovraćivanja… pa smo oprezni, sumnjičavi, važemo razloge za i protiv, procjenjujemo iskrenost riječi, postupaka… strogi smo kritičari koji nemaju baš previše milosti za poneki propust, nepažnju, krivu intonaciju…i upornošću lovačkog psa tražimo poveznice, usporedbe, asocijacije koje bi imale miris..nekadašnjeg… onog prepoznatljivog bola… da bi mirnije mogli otići dalje…jer to ipak nije to…a ni mi više nismo ti…nikada više… jer sad tražimo odmak, vrijeme za sebe i za njega, tajne koje više ne želimo dijeliti kao ni snove… i da, možda uistinu propuštamo nešto novo, bolje… ali jednostavno propuštamo, jer je tako sigurnije..ugodnije…komotnije… |