Prva prava, ona za koju mislimo da je vječna, istovremeno i bolna
i sretna…savršena…
na koju se obavezujemo vjernošću, iskrenošću, svim srcem i dušom, potpisom i zakletvom pred svjedocima i Bogom…
i traje to neko vrijeme a mi uvjereni da je samo proviđenje pomoglo,
da smo tu gdje jesmo, uz voljenu osobu…
a onda ta ljubav, na kraju nekako ipak ne završi…happily ever after...
umjesto toga čudom se potroši, nestane…pa oživljavamo sjećanja,
pa pokušavamo nanovo,
po savjetu knjiga, osoba, prijatelja, drugačije, bolje..
ali sve postaje iritantno i nejde…
konačno dovoljno poniženi, uvrijeđeni, ranjeni, u osvetničkom pohodu
puni pravedničkog gnjeva spremni smo naplatiti i najmanji osmijeh, poljubac, zagrljaj, jutro, podne, večer i noć…
sve one dane u kojima smo nesebično davali…
a onda u jednom trenutku odustajemo…otkrivamo svoj ponos…
dižemo ruke od svega…
i povlačimo se…
u svoju ironiju, svoj sarkazam, nepovjerenje…
u tako komotne i ugodne izgovore, koje ogrćemo plaštem mudrosti…
i ne riskiramo…
u međuvremenu, igramo se površnostima…
neobavezan susret, neobavezan poljubac, zagrljaj malčice preslab…
sve dok se ne pojavi neko novi…
za kojeg pomislimo da bi mogao dotaknuti one nekadašnje vrhunce naših želja, čežnji…
i baš zato ili usprkos tome…
počinje promišljanje…da, mi smo već jednom bili tamo, gore,
nošeni vjerom, nošeni silnim osjećajima…
dosegnuli smo svoj vrhunac...svakako čistijeg srca nego što je sada…
i ne možemo opet dozvoliti mogućnost...sunovraćivanja…
pa smo oprezni, sumnjičavi, važemo razloge za i protiv,
procjenjujemo iskrenost riječi, postupaka…
strogi smo kritičari koji nemaju baš previše milosti za poneki propust, nepažnju, krivu intonaciju…i upornošću lovačkog psa tražimo poveznice, usporedbe, asocijacije koje bi imale miris..nekadašnjeg…
onog prepoznatljivog bola…
da bi mirnije mogli otići dalje…jer to ipak nije to…a ni mi više nismo ti…nikada više…
jer sad tražimo odmak, vrijeme za sebe i za njega,
tajne koje više ne želimo dijeliti kao ni snove…
i da, možda uistinu propuštamo nešto novo, bolje…
ali jednostavno propuštamo, jer je tako sigurnije..ugodnije…komotnije…
Post je objavljen 02.10.2009. u 20:27 sati.