|
ponekad uhvati ih sjeta...njih , igrače na sigurno..pa bi nešto mijenjali pa zamišljaju neku idealnu sličicu, koja bi ih zadovoljila koja bi ispunila tu rupu u duši, koja se širi van svake kontrole, ali i sami znaju da je za živjeti svoje snove potrebna hrabrost i jako srce.. ali ovako je bolje..zar ne? jednostavnije, zar ne? živjeti neke pričice, živjeti neke iluzije, tako da mogu sami sebe uvjeriti, da su to još uvijek oni, i da sve oko njih postoji samo zato što to oni velikodušno održavaju na životu i kako se samo guše u vlastitoj plemenitosti i moći držanja za neke tamo varke življenja, neke varke uredne svakodnevnice a opet svako malo se puste sa lanca u bijeg, pa poput psa uličara ponjuše malo ovdje, ovo ili ono i toliko se zanesu da na trenutak pomisle i povjeruju da su slobodni i da im je na volju.... |