auto... nije krepala hidraulika..nije se odostraga ispod niš razletilo.. a nije da se nema…kaj za razletiti… naime, ima jedno govance iz kojeg..“regulator pritiska hidraulike“ bi mu bilo službeno ime, dakle iz kojeg izlazi 6 bakrenih..a ak su bakrene, onda su pod pritiskom...woah.. dakle 6 bakrenih cijevi..i šibaju okolo na okolo...al je situacija, da ak jednu pipneš sa kliještima ne da se sve raspadne, nego je sjedi i plači... međutim ima se i podatak da nikada nije, ni na jednom, to vrisnulo..iako imamo rezervu..sa staroga:))) eee pošto je lego skroz...nema teorije da se digne..al smo ga ipak digli...prek, sva sreća da ima kuka..dakle, preko kuke.. pa još jedna dizalica na lijevu zadnju stranu pred kotač..i još na desnu stranu, treća dizalica...aaa...upomoć… a jel si ti vidio citroen dizalice?? majku im šparnu… dakle onak malička površina i glava i mora se podvući ispod, a ak je lego, ko što je lego, nema teorije da stane..taj dizalični falus ispod... pa se onda to natakari na jedan žljebić i onda je kao sigurno.. pa se šipkom odvrće..i onda se samo penje, penje… al ni blizu korisnoj krokodilki... a ak je auto truleks..onda se dizalica voli zaglaviti u taj truleks... i onda još malo zapeti u tom truleksu….ali dobro..i to se da izbjeći…. ak se stavi nekaj malo šire..recimo daska..al konkretna daska…. a da bi daska bila konkretna..opet se treba imati mjesta...no dakle... tri dizalice..drže auto..odostraga u zraku… i On se legne ispod… a ja držim prst na mobitelu da zovem hitnu…ak mu se sve to stumba na glavu i malo ga ispretišće…no dobro, kao osiguranje smo stavili i rezervni kotač ispod... i On je ispod, al ne vidi niš…nit se kaj otkačilo...nit sam kaj ozbiljno ostrugala, ni odvalila dok sam zapinjala do doma, po ležećim policajcima... i ok..izvuče se On van..i veli - upali auto… i sad ja palim auto...i verglam kombinacija plin- benzin… prebacuj sa jednog na drugi i bla...veselje...i upali auto..i ok.. i stavim ja na najvišu poziciju..hidrauliku..ali jok... ni napred se sad više ne diže... i …heureka..nije taj razvodnik…kak se već zove... nego je naravno onaj škripajući španer…od prošli puta…koji je u međuvremenu prestao škripati… i mene to veselilo, jer sam mogla tiho ulaziti i odlaziti u povijest, sumrak, na naplatne kućice, bez da svi izviruju i radosno me pozdravljaju.. i ne sugeriraju… -nekaj vam škripi… -imate gremline?.. -znal sam da ste vi..čim sam čul škripu… i sve tak…klub obožavatelja sa naplatnih kućica… i to sve nekoliko puta tjedno:)) a..na kraju je taj španer..zbog nevaljalosti vlastite i ljutnje moje… kaj sam se derala na njega da ušuti… pojeo novi remen…zupčasti remen… i sad se više ne vrti kak se spada..i sad se više nemre napraviti potreban pritisak… da auto ima ok hidrauliku..no dobro..On je ipak popravil nekaj… a sad to sutra još treba završiti..ali eno ga.. ne leži, više ne pase travu… moj šarmantni francuz je sad opet ok:… recimo... On ga je probao,preparkirao ..i sad se mogu voziti, opet:))) eto, svemir me opet voli, nije nikakva skupa greška, nije nikakva greška od po nekoliko dana ležanja pod autom.... ali da me malo taj isti svemir zafrkava i to stoji… no, to ide pod ono- ces't la vie... radni naslov….naslov:- Kako ga podići... za neznalice :))))))))) |
Ima tako nekih pjesama od raznih izvođača..koje su me odredile.. odmah nakon što sam počela uistinu slušati text… i ispalo je da su to baš te, važne tada, sa Njima, bez Njih, o Njima, o meni.. ali sve me se na neki način doticale u srž… i onda ih odslušam… pažljivo… onako, da svaki puta kad ih čujem moram apsolutno sve prekinuti, od posla koji trenutno radim, od razgovora u kojem eventualno sudjelujem.. i jednostavno moram ušutjeti i slušati…tu, neku aktualnu… i poneke jesu hitovi, poneke opće nisu moje favorite, ni po izvođačima, ni po izboru moje omiljene muzike..ali eto, svidjele su mi se.. jer su tada jako točno opisivale stanje u kojem jesam, sa Njima, bez Njih, o Njima, o meni… jedna pjesma koja je opisivala tadašnji moj odnos sa jednom krasnom osobom bila je.. Od Melanie C…-Never be the same- again I call you up whenever things go wrong. You're always there. You are my shoulder to cry on. I can't believe it took me quite so long. To take the forbidden step. Is this something that I might regret? I thought that we would just be friends Things will never be the same again It's just the beginning it's not the end (Uh) Things will never be the same again Itís not a secret anymore Now we've opened up the door Starting tonight and from now on Tada je naravno bila hit.. Zatim pjesma koja se jako dugo vrtjela…u mojoj glavi, ali i na svim radio i TV-stanicama Madonnina.. Koja je jako točno tada opisivala stanje u kojem sam bila i moje razmišljanje i ponašanje prema toj osobi…. To je bila pjesma - Frozen You only see what your eyes want to see How can life be what you want it to be You're frozen When your heart's not open You waste your time with hate and regret You're broken When your heart's not open Mmmmmm, if I could melt your heart Mmmmmm, we'd never be apart Mmmmmm, give yourself to me Mmmmmm, you hold the key a kad mi je bilo dosta više čekanja da se On predomisli, sabere i sve ostalo aktualna je bila opet Madonnina….-Hung up Time goes by so slowly Every little thing that you say or do I'm hung up I'm hung up on you Waiting for your call Baby night and day I'm fed up I'm tired of waiting on you And I'm done I'm hanging up on you I can't keep on waiting for you I know that you're still hesitating Don't cry for me 'cause I'll find my way you'll wake up one day but it'll be too late …i sad naravno da ima toga još..jer je tu bilo faza i faza, očaja raspada, oporavka, nadanja, padanja..al ove su mi nekak najdojmljivije kao primjeri Pa sam se često pitala..jesam li ja pretočila svoj život u značenje tih pjesama ili su te pjesme upravo onak odredile to moje raspoloženje…i pomogle mi da prije shvatim, prihvatim, usvojim… Uglavnom nebitno..bitno je da su nekako umjesto mene upravo opisale ono što je bilo u meni i kroz što sam prolazila… I naravno da i dan danas upravo te neke pjesme vežem isključivo uz te doživljaje, moja stanja i osobe…i sve je nerazdvojivo..i neponovljivo A za dalje?.. o ima sada opet svega..ali čekam da sve nekak sjedne na svoje mjesto, skupa sa pjesmama… |
Jesam, ukrotila sam ga Kako? Ne znam Jednostavno, utihnuo je.. prestao se otimati, prestao je galamiti, prestao je režati, prestao je gristi, prestao je odbijati pažnju i milovanje, nagrade i pohvale postao je mačka koja prede, kaže da se osjeća dobro…i zadovoljan je… kaže da je sretan… i smije se kaže da me je dugo tražio…i grli me.. valjda mu nisam ubila i duh? Nisam…jer i dalje,ljubi me… |
Jer su mi rekli, da sve znam… i početak i kraj..i sredinu priče..tvoje priče, moje priče, svih priča… a onda nije zabavno kad znaš kraj… iznenadi me…reci da ti znaš drugačije…nešto što ja ne znam… nemoj da budem sveznadar…to je tako naporno… nemoj da sve priče uvijek loše završe, kako ono kažu prognostičari:…. „tako je, sve završavaju loše…samo treba imati dovoljno strpljenja… i pričekati kraj…!“ |
Tko je jednom uspio skupiti hrabrosti, odlučnosti i snage I nekome uistinu „važnome“pokazao smjer za izlaz Napravit će to mnogo brže i jednostavnije, za mnogo manju grešku i propust, nekome ko je upola manje „važan“. |
Ima tako teških momenata u životu…i teških odluka Teških razgovora za obaviti Ali sve se to mora… Uz uzdah..uz kuraž…i malu pomoć Moju tajnu…naime, obučem muške boxe.. i zauzmem stav..- mene niko ne bu he****! |
Oni..suoče se sa tim nekim razočaranjem, shvate da su sve krivo postavili, da je život krenuo u krivom smjeru, da osoba s kojom jesu nije- ta...da posao u kojem jesu nije- taj… da život kojim žive je najblaže rečeno… nikakav … i kaj naprave? Pobegnu…nekam, ne, ne drugoj u naručje, jednostavno pobegnu u samoću, negdje daleko.. u pustopoljinu, u šumu, daleko…od svega…jer će tamo naći mir, spokoj i kaj ja znam… a onda se opet žale..da to nije to... Da je život u pustopoljini težak, samotan, da njih niko ne kuži, da im svi predbacuju… da ih niko, a to su ovi kaj su ostali… ne razumije… Ni ja to baš ne kužim… al čini mi se… oni još manje…jer su opet nezadovoljni, jer opet imaju iako malo, ali ipak dodira sa svijetom, i sve im je muka… jer ih i taj minimalni dodir tlači, iscrpljuje, nervira… jer je recimo iza njih ostalo neriješeno ovo ili ono pitanje…i jer zamisli, ipak imaju obaveze…u ovom životu, ovom svijetu…npr..dijete... koje treba njih, takve… nekakve, ikakve, nikakve… ali ne..oni bi pobegli ili već jesu, u nekoj…. šumi, pustopoljini… al mislim, nemreš pobeć od sebe…iako si utvaraju da su u fazi eskapizma… i ustvari bježe, prema ..ničem… |
..ili..kako bi to ja..kada dođe moje vrijeme… Želim obred bez vjerskih obilježja… ukoliko neko ima što pozitivno za reći…neka kaže…molim, svojim riječima…jednom, dvije, sastavkom..ali ne davite ljude… postane zamorno… za kritike, cinike, skeptike i one koji se ne slažu, sa mojom osobom, likom ili djelom… knjiga žalbe nalazi se na šanku… Želim obred spaljivanja…dakle, ako imate potrebu se veseliti, zacijuknuti ili plesati, dodati kerozina, i pri tome pjevušiti sebi u bradu –"burn, baby burn".. na volju vam… sve ostalo vam je jasno… Nemojte me oživljavati, a kamoli pustiti da aparati rade svoj posao… Pokušajte iskoristiti dijelove… od organa,što se iskoristiti da… I to je uglavnom to… ne dramite, ne radite sebi mjesto ili zagovor tamo gore, ja vam ga sigurno neću rezervirati… ja sam manje-više zadovoljna, i sve bi ponovila…na vašu žalost… I da, skoro zaboravih napomenuti… nadajte se da ste me se napokon riješili, i da vas neću posjećivati…xixixixix… lijepi pozdrav svima vama koji ostajete… |