|
bilo to ljetos..negdje 6. mjesec... dođe Bršljan doma...i tak opet u žalosti, jadu i bijedi na pogled,osvrt, spoznaju i bitak svog ukupnog života...i pošto više ne palim na guranje...takvo više definitivno ne...fino ga ignoriram...no ne prestaje on sa žalopojkama...kad u jednom trenutku ničim izazvan...provali on...danas mi je mali rođendan...a meni 150 upitnika, pa si mislim čekaj kakav rođendan,i ne izdržah već nadobudno priupitam:... kaj ti je imendan???? (a to tek ne pamtim, ni svoj ne znam kad mi je,dječji nemam pojma, a kamoli njegov) ...ne, veli on, ... evo danas je točno šest mjeseci kak sam otišao.... i ja ostala zblenuta... pa se uhvatim taj dan nakon njegova odlaska, da gruntam, razmišljam i smišljam...što je time mislio... pa drugi dan opet špartam po gradu i opet vrtim film...tih njegovih riječi... pa treći dan ponovno jeka iste te njegove izjave.... i sad nastupa masa potpitanja... a što je on mislio kad je to izjavio...a možda nije tako mislio kad je to rekao...a možda se opet, ponovno i svaki put iznova, glupo izrazio... i onda samoj sebi napokon četvrti dan kažem... ajde više ne seri... kaj pokušavaš... ublažiti njegove riječi, ublažiti bolnost njegove izjave, smisliti objašnjenje što je u stvari mislio kad je to rekao...a rekao je upravo ono što je mislio... čovjek slavi, njemu je dobro, a to što se ti grizeš još ponekad, i što misliš još ponekad da si možda ipak prenaglila, da je sve to samo jedna duuugačka ali prolazna kriza... nije, zaboravi, riješio je problem...na elegantan način... tako da ti ispadneš ona grozna, a njemu na kraju dobro...toliko dobro da mu to izgleda kao mali osobni preporod, rođendan.. |