|
btw...ovo pisala neki dan, ali naravno, da kad sam slala bio eror i ništa od texta..... ajmo sad na temu... sama, sam sama, eto došao je taj dan znala sam da će doći, očekivala, poricala, znala...i na kraju...požurivala sam, priznajem , jesam Ali što napraviti kad pored sebe imaš totalno indolentnog bršljana? sve obaviš, sve predložiš, svaka inicijativa je tvoja, sve organiziraš, sve napraviš, sve zabaviš ...( uz veliku opasnost da te se proglasi nepodnošljivo dominantnom)...a on, njurga li ga njurga, kenjka li ga kenjka...te ne može...te ne paše mu, te baš sad ima drugih problema..pa kako će on to? i kako je to bilo... njegova priča do prije nekoliko mjeseci bila je- ja ne mogu otići, jer ti nisi sposobna da se sama brineš o djeci, poslu javnom, poslu kućnom i bla..bla da bih ja na tu izjavu samo zinula i imala pet tisuća WTF upitnika oko glave i zijevala ko riba na suhom ali moj mozak (hvala mu) inteligentno procesuira i vrlo hladno ispljune odgovor: -aha, dakle tako, a koji ja to test trebam položiti da bih te, i kada? uvjerila da sam "sposobna"...jer znaš, već duže vrijeme sam punoljetna, imam pravo glasovanja, imam posao i to ne prvi i ni jedini, majka sam, imam vozački i imam društveni život...i u ostalom kad smo to uveli " feredžu" u kućnu upotrebu? i ti bi test? OK. Može! evo spremna sam na suradnju - eto jedan dan ću ja nabavljati , dovlačiti namirnice, kuhati, spremati i obavljati sve oko pomlatka i ostalog dnevnog sranja-potreba - a drugi dan ti isto to, tvoj red je, pa ćemo se izmjenjivati...jedan dan ja, jedan dan ti.... a s druge strane muk, pa stanka, malo preduga, pa jedva procijeđeno- pa znaš da ja to ne mogu ...i što sad? o kojem testu i kompetenciji bi ti dalje razgovarao? i eto to je bilo to...poslije je izjavio da se iseljava, sutra....počeo pakirati stvari i otišao...van...kroz vrata.... ne, nisam si aplaudirala nisam plakala nisam bila nervozna nisam odahnula u stvari nisam osjećala ništa... praznina, bijes, tuga, razočaranje...sve je to dolazilo do mene, ali kao slaba jeka, mukli eho, bez boje, okusa, mirisa, jer je sve to već toliko intenzivno proživljeno u protekle 2 godine, da se osjećaj potrošio, i vraća se tek kao sjećanje na snagu koju je imalo... ... i pričam ja to svom dr. psi, sci..na seansi...i dok pričam preplavljuje me kao plima neugodan osjećaj i glasno razmišljam... -Zar je moguće, da je sve ionako bilo gotovo, već prije...jer niti jednom On, jel'te moj čovjek, suprug, prijatelj, potpora...nije stao ispred mene i rekao: ...-ajde da probamo ovako, evo ja ću odustati od ovoga, ti od onoga, a da probamo manje pažnje posvećivati sitnicama, a da pokušamo napraviti kompromis i da pokušamo biti jednostavno pažljiviji jedno prema drugom, da se pokušamo naučiti ponovo, drugačije, iznova...surađivati, stvarati, planirati, dijeliti... Već je sve ispalo, kao da je to moj i samo moj začarani krug...jer eto ja nešto umislila, ja to nešto dovela do eskalacije, opet ja, proizvela krizu i napokon, ja stavila potpis i pečat i presudila da je to- THE END ! ...a on ni kriv, ni dužan , totalno zbunjen, sa najboljim namjerama ispašta i što će drugo nego da se mirno povuče, kad ne može protiv mene tako- ZLOČESTE. ...i gleda me moj učeni Doc i šuti...i gledam ja njega i pitam se: stvarno, što na to sve, čovjek da kaže??!! i napokon zaista...ako netko već mora biti kriv, neka to budem ja.... |