/
utorak, 29.10.2013.
Bijeg iz budućnosti
utorak, 29.10.2013.
Bijeg iz budućnosti
|
Da možete saznati kada će vam umrijeti roditelji, biste li htjeli znati? Da možete saznati kada ćete vi umrijeti, biste li i to htjeli znati? Mojoj baki davno je netko prorekao da će joj se sin razboljeti i umrijeti. To ste doista i dogodilo. Mojoj mami davno je netko prorekao priču u stilu "i zauvijek su živjeli sretno". Tješila me njome u čupavim situacijama. S godinama sam počela itekako sumnjati u to, a njena priča počela je dobivati detalje. Na primjer, ona sada završava "i živjeli su sretno neko vrijeme". Već je to dovoljno da se rastužiš. A onda je, sasvim nehajno, nedavno rekla kako joj priča predviđa relativno kratak život. Nije mi htjela reći detalje. Naljutila sam se na nju. Kako sada, nakon 20 godina, odjednom usput dodaš "aha, umrijet ću rano"?? Što je rano? Pedesete? Šezdesete? Ove godine joj je 55. U strahu što ću još čuti, počela sam razmišljati o tome da li bih htjela znati budućnost. Nikad nisam bila u prilici da čujem prognozu za nadolazeće godine, čak ni od astrologa, numerologa i vidovnjaka koje sam upoznala preko posla,pa ni od Ciganke na cesti. (Jedna je mojoj mami prorekla da će se udati za visokog crnokosog stranca....bila je u pravu.) I često sam razmišljala o tome da li bih htjela znati kad bih mogla. Uvijek sam mislila da bih htjela. Valjda zato što nisam vjerovala da dolazi nešto doista grozno...ili zato što sam vjerovala da se lakše voziš kad znaš da postoji kraj tunela. Načula sam da postoji netko tko radi horoskope, i to ne ove obične, nego vrlo neobične. To je to, shvatila sam. Moja prilika da mi kažu kako ću dobiti na lotu prije 35-e i kamo se trebam preseliti nakon toga. Zamolila sam da mi horoskop naprave, i zaista su mi ga napravili. Prve vijesti bile su ohrabrujuće- "Sve je u redu. Vi ste super." Prije čitanja sa razumijevanjem upozorili su me "Ovo je samo prognoze. Stvari na terenu se mijenjaju Vašim djelovanjem." To me malo snuždilo. Ja sam dosta blčesava i tajming mi je loš. Bog zna kolko stvari sam već profulala. A zatim je došao udarac "Ulazite u loše razdoblje. Ali ono će proći za svega 7 godina". Došla sam doma i disala u vrećicu neko vrijeme. Super G mi je samo rekla " Rekla si da želiš znati". Gađala sam ju vrećicom. Drugi dan sam se probudila i shvatila kako ja uvijek vičem da je bolje znati i evo, sada znam i mogu reagirati na vrijeme. Nije to ni tako loše. Mogu smisliti razne hobije za tunel. Oznake: horoskop, budućnost, proricanje, vidovnjaci |
- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.10.2013.
Odbrojavanje
|
Ovaj tjedan je željno iščekivan, ali biti će zapravo vrlo slabo doživljen. Osim dugog vikenda, o kojema će se pričati nadugačko. Radna dana su samo 4, a cilj nam je da prođu što brže. Gle dok tipkam, već smo spali s 4 na 3! Ovog tjedna ne živim u trenutku već u budućnost, najčešće u trenucima kada se pakiram i u onima kad pokušavam lošom kamerom nešto usnimiti. Između njih nadam se uglaviti nešto šetnje, nešto šopinga i nešto hrane. Ali taj glazbeni dio me veseli najviše. Jošmalojošmalojošmalojošmalojošmalo....... Oznake: koncerti |
- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.10.2013.
Drvena Candy
|
Uvijek sam bila pomalo drvena u druženju s djecom. Trebalo bi mi sto godina dok se ne bih opustila, dok ne bi nestao paralizirajući strah od nepoznatog. Djeca od 4 godine nadalje već su mi bila ok, ali ova manja su me užasavala. Ali s njima je tek lako, govorili su svi. Ali oni plaču tako da se Velebit trese, iz raznih glupih razloga, pomislila bih uvijek ja. I ne mogu ti reći što žele. U zadnjih dvije godine ipak mi se nekako desilo da sam često čuvala djecu i zato ih se danas ipak manje bojim. Imam samo jednu dobru foru u čuvanju, a to je crtanje. Dobro, možda dvije. Dvogodišnjacima je zabavno kad sam igračkama odigraš predstavu, makar bila najblesavija, otkrila sam. I da, zna to biti i zabavno. I ima slatkiša koje mogu brstiti. Ali uvijek, uvijek dođe neki stres, neki tren kad im se pomrači um i počnu izvoditi gluposti, kad dobiju slom živaca, pa ga prenesu meni, koja tada želim iskočiti kroz prvi prozor. I uvijek ih želim spriječiti da rade sve glupe, opasne i zločeste stvari koje rade, ali nisam dovoljni karakter da im to zabranjujem i sustavno ih kažnjavam kad to zasluže. Naravno, kada njihovi roditelji pokažu istu vrstu nedosljednosti, to im zamjeram u visinu, širinu i duljinu, jer smatram da tako otežavaju život i budućnost svima nama ostalima. Silno me plaši ta energija kombinirana s potupnom bezumnosti, spremnost da progutaju igračku, stave vilicu u utičnicu, da skoče na glavu sa stepenica. Neki dan baš mi je bio posebno težak dan s djecom, iako sam samo došla u goste i pila svoju rakijicu i nisam morala paziti na njih. Ona možda izgledaju slatko i nevino, ali zapravo su grozna na sto načina, pomislila sam dok sam gledala mlađu sestru kako tlači starijeg brata i pitala se kakav će oni odnos imati jednog dana i da li će on odmalena biti uvjeren da su žene zle i manipulativne. Pitala sam se postoji li već strip koji prikazuje dvogodišnjake kao naporne štetočine i da li bih ga možda ja trebala nacrtati. Uglavnom, divim se tetama u vrtiću. Cijeli dan skoro svaki dan su okružena cijelim krdom djece. Koji horor. Možda bih se trebala malo opustiti, isključiti, na jedno uho nutra, drugo van i slično. Možda ne smijem doživljavati stvari tako osobno i proživljavati ih tako duboko. Možda zapravo nisam drvena. Posve je moguće da sam kula od pudinga. Oznake: djeca, bebisitanje, čuvanje djece, odgoj |
- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 20.10.2013.
Šeranje
|
Uvod u ovu priču zvučati će otprilike kao crtica iz vremena kad su partizani oslobađali Zagreb, ali stvarno se sve tako dogodilo kao što ću opisati. Prvi šoping centar u mom gradu otvorio se kada sam već bila na fakultetu, na drugoj ili trećoj godini. Postojali su dotad samo butici, plac i dućani vulgaris. Oni nisu uvijek bili jeftini, a kada su postali jeftini nisu uvijek bili dobri. Školarci su se oblačili dosadno, osim onih kojima su roditelji imali više para, pa su kupovali vani. Mladenački, fora komadi odjeće? Možda selektivno pamtim, ali kao da ih nije bilo. Također nisu postojale razmjene odjeće. Nitko nije imao viška pa dijelio okolo. U najboljem slučaju neka starija rodica dala bi ti nešto što je ona prerasla/što joj je dosadilo, a ako si imao baš puno sreće, onda je to bilo do 5 komada robe odjednom. I to je bilo to. Oblačila sam se dosadno i konzervativno i nisam mnogo kupovala sama. Izvana sam bila nezainteresirana i zanimljiva kao rasvjetni stup, ali u sebi mi nije bilo svejedno. Nikad nisam prežalila što mi nisu dopuštali da prevrnem tetin ormar u kojem su moljci polako ali sigurno jeli sjajne američke komade robe iz 80-ih. Onda su se otvorili X nation, Amadeus, New Yorker i slična ekipa, na sniženjima bi se našlo svašta za smiješne novce, a stigli su i second hand dućani. Odjednom sam mogla kupiti što sam htjela, nitko mi nije birao ni poklanjao. Stvari su izmakle kontroli. Ja ću preboljeti svoje davne tekstilne tuge. Imat ću šarene, štosne, zabavne, mladenačke stvari. Postat ću vješalica za odjeću kakva sam oduvijek htjela biti. As God is my witness, I'll never be boring again! Fast forward. Susjeda je bacala ostatke svoje bolje prošlosti, ja sam uzela što mi se sviđalo, a ostalo podijelila. I svidjelo mi se to. Shvatila sam da imam previše stvari i počela skupljati stvari kojih ću se riješiti. Prošli tjedan kupila sam i ekstra jake vreće za smeće. Nije lako, pogotovo jer volim gomilati stvari, ali smisla više nema. Neugodno mi je imati toliko odjeće. Sve što mi dobro ne stoji, ali je tu "nek se nađe" ide van. Rješavam se svega sve što je kupljeno jeftino i rijetko kad se koristilo jer je imalo neku falingu. Ono što mi se sada sviđa manje nego kad sam to kupila, također odlazi. Ovo više uopće nije zanimljivo jer sam dobila nešto puno bolje. Pazi, dobila. Tekstilna karma ove godine bila je sjajna, konačno. Stvari trebaju kružiti. Poslat ću ih u svijet. Ja to mogu razabrati. Ja to stvarno ne trebam. U svem tom kopanju i bacanju javi mi se jedna Prekomorska rodica. Ta se žena zna zabavljati, izgleda savršeno i voli lijepe stvari. I nema problema sa šeranjem. Konačno, roba s drugog kontinenta namjerno završava u mojim rukama! Poklonila mi je svoju haljinu za izlaske, za koju mi nažalost trebaju broj veće cice, i skupe traperice. Nenošene. Nisu joj sasvim odgovarale. Toliko skupe da ih silno želim nositi za izlaske iako jedva mogu zakopčati gumb. I još ih tome moram dati skratiti. Prvi put nešto što sam dobila od starije i kulije rodice mi je knap i zahtijeva posebne pripreme. Ova majka na početku sredovječnosti je toliko visoka i tanka da sam ja prema njoj kao tenk. Ali te hlače sada su moje i ako 6 mjeseci budem radila trbušnjake kao mahnita, bit će mi ugodno u njima kad ih zakopčam i neće mi trebati gumica za kosu za gumb. Možda. Neki dan javila se opet. Ima još stvari koje mi želi poslati. Prve stvari koje su mi padale na um, redoslijedom padanja bile su: 1. Pa jesi ti normalna, poštarina je skupa! 2. Ima robe i u Europi! 3. Pa nismo mi tak jadni! 4. Pokloni nekom u susjedstvu! Netko mi nudi lijepu stranu obleku, a meni je to odjednom tlaka. Kako se vremena mijenjaju. A tek ljudi. Razmišljala sam kako da ju pristojno obeshrabrim, a onda sam se sjetila da bi recimo Spacey sa svojom savršenom figurom bez problema stala u takve komade i nek šalje ako ju to veseli. Već će se to podijeliti. Stvarno mi više ne treba ništa. Ponekad poželim nešto, ali shvatim da imam nešto što je dosta blizu tome. Osim lažne bajkerske jakne. To mi je davna želja. Nikako da dođem do toga. Proljetos je bilo sjajnih u New Yorkeru... Možda Rodica ima neku viška... Oznake: odjeća, 80e, izlasci, šoping centri |
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 09.10.2013.
Film
|
Dvoje zgodnih mladih studenata, Celine i Jesse, upoznaju se u vlaku za Beč. Flertuju, šetaju gradom, neumorno pričaju i zaljube se. No ujutro svak mora dalje, kući. Ona u Pariz, on u Ameriku. Dogovore se da će se naći za šest mjeseci. Radnja je to sad već klasičnog filma Before Sunrise. Kišna je, prohladna i siva nedjelja popodne i Spacey i ja odlučile smo ju provesti gledajući film. Gledamo Before Midnight, i kad me netko pita kakav je to film, ja samo kažem da smo gledale ljubić. Točnije je reći kako je to drama o dvoje ljudi koji jako puno pričaju. I to je drugi nastavak Before Sunrise. Prvi nastavak, to jest drugi dio, bio je film Before sunset u kojem se par konačno sreće, deset godina. nakon upoznavanja u vlaku. On je oženjen i ima dijete. Hoće li ili neće završiti skupa? Cijelo vrijeme filma se smijuljimo, ima dobrih fora. Jedemo čokoladu koja se polako, ali sigurno topi iz nekog neobičnog razloga. Ljudi oko nas se također smiju u pravim trenucima. Zadnja trećina filma je kao kazališna predstava, u jednoj sobi događa se tornado emocija, povremeno mi je toliko neugodno da bih najradije izašla van. Likovi protrčavaju kroz razne krize kakve može imati (ne) vjenčani par nakon deset godina veze. Nisko udaraju, vole se, dosadni su si, žrtvuju se jedno za drugo. Kraj nam dolazi kao iznenađenje. Želimo još malo filma. Poslije filma razgovaramo o tome kako nam se svidio i da li je bio uvjerljiv. Pomislila sam kako je Spacey sigurno pogledala oba filma prije nego što smo došle u kino. Ja bih isto rado pogledala jedinicu opet. Nije, ali pogledala ih je nakon par dana. I kaže : -Dvojka mi je bila bolja. Jedinica mi je sada nekako previše naivna, nisam se mogla uživit. Po iskustvu se mogu poistovjetiti bolje s dvojkom. A skoro upadam u nju i po godinama. Na to se malo zamislim. Pogledala sam puno filmova. Zaboravila sam ih tonu. (Samo taj vikend kad smo išle u kino gledala sam još 3 filma u pokušaju da skratim svoju predugačku listu filmova za pogledati.) No s kojima od njih sam se mogla poistovjetiti? SF, akcići-krimići, screwball komedije i ostalo očito nisu ispravan odgovor. Ali filmovi koji su me znali utješiti kroz godine nisu zapravo imali previše veze s mojim životom. Prepoznavala sam se u truncima, u nekim nitima, vukla paralele i zaključke iz stvari koje me se uopće nisu ticale, ili su se ticale vrlo malo. A onda, nakon dugog razmišljanja, nešto mi konačno sine. Komedija/drama This is 40. Ti ljudi u filmu smo moji prijatelji i ja, danas ili sutra. Izluđuju ih djeca i roditelji, pomalo su umorni, pomalo otromboljeni, posao ide pa stane i sve tako. Međutim, to je sve čega se sjetim. Evo, i sada dok ovo pišem, ne mogu se nikako sjetiti drugog filma kojeg mogu navesti u ovom postu. Nada. Zip. Zilch. Figa. Šipak. Samo This is 40. Kako nemam ni blizu 40, to me zabrinjava. Oznake: film, odrastanje, before midnight, this is 40 |
- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 02.10.2013.
Veličina
|
Kao kći čovjeka koji se grozi muških torbi i sve uvijek trpa i gužva po džepovima i žene kojoj lijepe torbe podižu samopouzdanje i uljepšavaju dan, ja sam bolesna na torbe. Dugo godina sve moje torbe bile su relativno malene, ali štosne, svaka na svoj način. No, s godinama je njihova veličina rasla. Prvo je s A5 prešla na A4, a sada se raširila i u širinu. Užasno je to zapravo. To nije moje pravo ja, tješim samu sebe. Ja sam jedna jednostavna, nekomplicirana i nezahtjevna cura. Žena sam od akcije, putujem neopterećena kroz dan. No okolnosti su se promijenile, pa s njima i sadržaj torbe. Hodam tako danas s Peacy po gradu i počnemo pričati o torbama kad ona primijeti kako nosim "pravu žensku torbu". Velku,jelte. Odmah spomene svoju prijateljicu koja voli sa sobom nositi puno stvari. -Nisu mi jasne te njene torbe, što ona ima unutra. Ona se meni čudi kako ja mogu cijeli dan izdržati s ovom malom torbom. Aki što joj više treba?? Pa onda oni muškarci koji nemaju ni torbicu pa sve uvijek trpaju po džepovima i gube naokolo. Dok je pričala ja sam s čežnjom pogledavala njenu torbu. Evo, već prošli tjedan sam nosila isu tu veličinu. Što se dogodilo u međuvremenu? 1. Udana je spomenula kako baca torbu. Rekoh joj, daj, dat ću ju mami, ona slini na torbe. 2. Iduće jutro pogled mi je pao na baš tu torbu dok sam stavljala tuperver i kabanicu u platnenu vrećicu. Kako mi je malo tlaka nositi još i platnenu vrećicu uokolo sa sobom, za probu sam stavila kabanicu i tuperver u istu tu torbu. I sve je stalo bez problema- Mary Poppins torba!! Oduševila sam se. (Idući dan sam imala dva tupervera, ali to jednostavno nije išlo.) Torba nije bez svojih mana i ne znam hoću li ju zadržati. Ručke stalno klize s ramena. Velika ručka za nošenje ala poštar je pretanka da bi bila uistinu učinkovita. Kad ju natrpaš, teška je. Čak i kad ju ne natrpaš oteža s vremenom! Stala sam na prvoj klupi da samo za Peacy napravim inventuru. Ključevi od ureda, pokaz. Maramice, mokre i suhe. Muška gay manga za čitanje u busu. Tuperver. Prah indisjkog trputca, friško kupljen za šogora. Blokić za skiciranje, dobiven to jutro. Neseser sa sitnim stvarima (ključevi, novčanik, korektor, krojački metar, rašpa). Mobiteli. Leci za čitanje kod kuće. -Ova muška gay manga je nešto što se ne nalazi u svakoj ženskoj torbi- dometne Peacy. Zasramim se i čvrsto zatvorim veliku žensku torbu. Oznake: ženske torbe, indijski trputac |
- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
