/
ponedjeljak, 25.11.2013.
Djeca
ponedjeljak, 25.11.2013.
Djeca
|
Mi smo zapravo troje grozne,grozne djece, shvatila sam, dok smo sjedile na kauču i pijuckale engleski 5 o'clock tea baš oko 5 sati. Pristojne smo, lijepo se ponašamo na poslu, u prometu i prema prijateljima, ali imamo mnogo putra na glavi. Na primjer, ne da nam se provesti Božić s roditeljima. -Dobro, doći ću na ručak, ali sad da gledam televiziju s njima navečer....ne dolazi u obzir. Radije ću gledati doma na miru- kaže Sporty dok puše u čaj. - Meni je kod mojih dosadno- veli Peacy. -I meni kod mojih- slažem se ja. Kako je došlo do toga, i kada točno? Ne znam, ali prostor i vrijeme za sebe sada su jako važni. - Moja mama odbija kititi bor. A ja mrzim kititi bor, razmišljati što ide kamo. Ona ionako oslije sve stalno premješta -frkne nosom Sporty. Sjetim se jedne prilično crtićke situacije u kojoj je moja mama duuugo raspetljavala lampice. i kažem kaku ću ja ove godine kititi bor brzinski. Upravo pola sata ranije obznanila sam da dolazim kući na 4,5 dana, ali da odlazim na Badnjak. To nije primljeno s oduševljenjem. Dapače, samo čekam kako će poći suze čim uđem kroz vrata zato što 4 i po dana kasnije odlazim na tako grozan način. Da, bit će to prvi Božić da nisam doma. Ali bit ću doma, a Božić će biti relativno blizu. Imamo sve prave sastojke, i zadovoljiti će se forme, samo će sve biti....malkoc ranije. Zašto nikoga ne mogu uvjeriti kako je to super ideja? - Ti si jedinica? -Da -Šteta, ne možeš podmetnuti brata ili sestru da uskoči- kaže Peacy i posegne za keksom. Stvarno, ne mogu se klonirati i to me muči već godinama, svi nešto hoće od mene, a i ja sama hoću svašta. Neko vrijeme smo mogli sve to uskladiti, ali sada više jednostavno ne možemo svi biti na jednom mjestu i treba se tome prilagoditi. Ima tu načina, naravno. Treba samo razmišljati kreativno. Recimo, putovati avionom, odsjesti u hotelu i doći doma samo na ručak i/li večeru. Izumiti teleporter. Kupiti starcima novi kompjuter i instalirati Skype. Starce uvaliti baki i dedi, doći samo na ručak i pobjeći. I sve tako. Više nije lako biti doma. Naizmjence sam zabavljena i izluđena, tužna i sretna. A imam i jednsotavno loš, loš tajming, cijelog života. Jedne nove godine sam se dosađivala kod kuće dok su se moji prijatelji u drugom gradu zabavljali. Još se priča o tome. Lani sam bila doma za Štefanje dok su moji prijatelji radili orgiju od hrane. Ove godine nitko ništa ne priprema, ali ja sam odlučila kako ću ostati ovdje da mi ništa ne promakne. Još nije kasno, plan se stigne promijeniti. Možda stvarno griješim. Evo, već se kolebam.... Oznake: blagdani, božićni praznici, Božić |
- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 19.11.2013.
Kabooom
|
Oni su prekinuli, uz prasak. On je njoj svašta rekao i tu je bio kraj. Ona mora iseliti, živi kod njega. Ja sam šokirana, jer sam saznala za to u odgođenom prijenosu, dok je sve još bilo friško. Plus, nisam znala da stvari ne štimaju. On nije tip koji bi bio grub i neotesan prema partnericama. Kako je mogao? Što mu bi?? Zapravo, čekaj malo. On nije takav tip. Što je točno učinila? Koga ćemo zadržati? Njega znam dulje, a njegov prijatelj je član moje obitelji. No ona je bila prva njegova djevojka s kojom smo se družili Dobro, karikiram, nije to kao kad imaš višak psića ili mačića, ali nekako je došlo na to. Njega ćemo viđati rado i rijetko, kao dosad. A nju, koju smo također viđali rado i rijetko, s njim ili bez njega...možda ćemo viđati sve rjeđe s vremenom, a zatim više nikako. U glavi već vidim različite scenarije. Žao mi je što mogu zamisliti takve različite scenarije Žao mi je što sam nekako pomirena s tim da bi za par godina netko mogao ispasti iz naših života. Brine me to što ova godina obiluje prekidima. Nema više kolača, nema odlazaka na plažu, nema izložbi, nema promocija knjiga. Nema. The end. Oznake: prekidi |
- 13:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 12.11.2013.
Šime
|
On i ja sjedimo za stolom jedno nasuprot drugog i pijemo. Obiteljska je fešta, oko nas je nered i buka, ja pijem ženskaksti likerčić, on pije vino. Čavrljamo i šalimo se i sve je sasvim u redu, pravi ugodni trenutak u vikendu. Oboje smo u šlapama. Ali dok ga gledam posve su mi jasne ove stvari: on laže, i to loše, vara, nikad ne kaže što smjera, prebacuje krivnju, ima nevjerojatan talent da zariba situaciju sebi i svima oko sebe, tvrdoglav je i nedokazan, a povremeno je i beskičmenjak. Imao je tu nesreću da je nešto poveliko zeznuo pa se sada svi njegovi grijesi katalogiziraju i komentiraju, rasčlanjuju i nabrajaju i općenito mu se silno štuca ove godine. A možda su izrađene i neke vudu lutke, tko zna. Ne mislim da sam bolja od njega, stvarno ne. Ali tko god on i ja nekoć bili, sada to više nismo. On je ofucaniji i izluđeniji, ja sam podozrivija. Pričamo istim tonom kao što smo i uvijek, osim što se sada sve promijenilo i ponekad ulažem napor u to da ga ne podbadam. Sve zato što mu se mjesecima smijem u sebi i prepričavam njegove pothvate kao vic. Više ne računam na njega ozbiljno, ponašam se kao da je samo u prolazu. Ovo ugodno časkanje samo je jedna od čudnih situacija u kojima se on i ja nalazimo ove godine, i stvarno više ne znam što bih sa sobom. Da mu nikad ne zaboravim sve grijehe? Da mu pružim šansu? Da otvoreno popričamo i kažem mu kako bi trebao kod psihologa da prevlada svoju krizu srednjih godina? I kako da prestanem očekivati da napravi nešto još zeznutije i spektakularnije i samo nestane kao što je već jednom nestao? Vratija se Šime. Di je bija da je bija..... to nije ni približno toliko zanimljivo kao ono kamo će tek otići. Oznake: razvod, preljub, obitelj, obiteljske fešte |
- 14:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.11.2013.
Munchen i Texas
|
Dugi vikend najbolje je iskoristiti tako da se ode na koncert. Ovaj koncert stvarno se dugo čekao i nije bilo govora da ga se propusti- Texas u Munchenu u sklopu welcome back turneje za Allya McErlainea. Super G i ja smo se spakirale u jednu torbu i otperjale. U avionu za Danke Dojčland posluživali su nas zlatokosi muškarci i žene i osjećala sam se kao u nekom starom SF filmu. Fino smo jele i loše spavale. Subotnja šetnja gradom bila je sjajna. Vrijeme je bilo lijepo, grad je bio krcat, a imale smo i stručno domorodačko vodstvo. Razgledavale smo skupe čajeve, skupe začine, skupe kolače i skupu robu i kupile od svega po nešto, čisto da proslavimo vikend, sunce i koncert. U pivnici smo jele prave domaće stvari na domaći način-naučila sam kako rezati i guliti bijele kobasice. Knedle od krumpira bile su sjajne, a senf se dijelio na kile. Doduše,tek u trećoj pivnici našle smo dovoljno mjesta za ugodno sjedenje i konobari su nas bez problema primijetili, ali tako je to kad si u međunarodnoj gužvetini. Jednu poznatu pivnicu prošle smo samo turistički i tek tada sam shvatila pojam Sauerkrautkoma, ujedno i naziv jedne knjige. Oko nas sjedili su Španjolci, Talijani, Englezi i pijani domaći navijači koji su bili samo smiješni, ne i naporni. Muškarci raznih dobi su u pivnicama (i dućanima elektroničkom robom) gledali utakmice koje nije prenosila zemaljska televizija. Sređene ženskice su cvrkutale uokolo spremne za izlazak. Konačno sam ulovila i malo Glockenspiela. I sve je bilo lijepo, zabavno i šareno i bilo bi savršeno, samo što nikako nisam mogla naći neograničen wifi, ili bar wifi na koji sam se mogla normalno spojiti i da onda sve aplikacije normalno rade. Bila sam odsječena od svijeta! Jedva sam 5 minuta prosurfala i skinula poruke u robnoj kući, koja daje čak 3 sata wifija, ali tada je već trebalo krenuti dalje. Kad već kukam, samo da kažem- moj njemački je jadan. Posluži, al nije to više to. Sva sreća da me profesor nije čuo. Konačno, umorne i zgužvane, pune piva (ili radlera) i pereca, došle smo u Cirkus. Sjedile smo na tribini, među starudijom. Svi moji strahovi koje sam imala mjesecima zbog kupovine karata vratili su se i klepili me po nosu. Grizla sam se što nisam kupila jeftinije karte, one za parter, da se možemo progurati naprijed među mlade ljude koji mogu skakati i virštati. Starije tete i tetci oko nas s odobravanjem su kimali, pljeskali i snimali, ali trebalo im je neko vrijeme dok se nisu zagrijali i malko pomaknuli i to me užasno smetalo. Uspjele smi i nešto slikati, iako je mobitel s odličnom kamerom patio od prazne baterije, što me također jako mučilo. Publika je ludila na svaki mig s pozornice, Sharleen je dobila pismo i majicu, a jedna posebno dobro plešuća ženskica dobila je i zagrljaj od klavijaturista Mikea. Kupile smo majice, jer nikad ne znaš kad će biti sljedeća turneja. (Kad god bila, nadam se da ćemo biti bolje od teta i tetaka koji su sjedili oko nas. ) Dok smo čekale na stanici i prisluškivale ljude koji su također bili na koncertu, i pitale se kamo su nestali Hrvati koji su bili u dvorani, kraj nas je prošao Cocktail tram. Mi se jedva vučemo do kreveta, ali Munchen partija dalje. Odjednom, bila je nedjelja. Valjalo je napustiti srednjovjekovni Dinseyland, domovinu piva i pereca. Naša jedna torba odjednom je bila dupkom puna, a suveniri su se prelijevali i iz ruksaka. Bilo je hladno i vjetrovito. Zlatokose žene iz aviona jako su se ispričavale zbog turbulencija, a letjeli smo tako da smo se neko vrijeme čvrsto držali za rukohvate. I onda smo sletjele u južinu. Vjetar, kiša, svakodnevnica. Oznake: Texas, sharleen spiteri, Munchen, koncerti |
- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
