/
subota, 30.06.2018.
Festival (i generacijski jaz)
subota, 30.06.2018.
Festival (i generacijski jaz)
|
Dođem kod Del Boya po voće koje smo kupili na kile i primijetim da nosi narukvicu In Music festivala. Njegovi omiljeni bendovi svirali su prvi i treći dan, a drugi dan se, sav strgan od nespavanja, odlučio ići na Cavea, da mu ne bude poslije žao. Kaže: Prvi put sam bio prije ne znam koliko godina. To je postalo tako mainstream. Volkswagen ima štand, OTP banka ima štand. Možeš kupiti auto, dignut kredit. Nekad je za jesti bilo samo kokica i mislili smo da je to super. Sad pogledaš oko sebe, ima svega, možeš jesti faking libanonsku hranu. I stanem ja u red za jesti, a red beskonačan i konačno dođem do blagajne, a ženska veli: -Ne primamo keš. Ali možete platiti bilo kojom karticom. Oznake: koncerti, festivali, glazba, IN music |
- 00:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.01.2017.
The fun police
|
Uglavnom sam neprimjetna. Zatvaraju mi vrata u nos, ne slusaju me kad im nesto vazno pricam i opcenito me ne dozivljavaju, i tako cijeli zivot. Osim u jednom trenutku kada zelim ostati neprimjetna, tada svi bulje u mene i sprdaju se. Na koncertima. Precesto da bi bilo ugodno nadje se neki policajac zabave i procjeni kako se jednostavno ne zabavljam dovoljno. I onda cijelu noc ide ovako: –Zasto ne pleses? – Zato sto nisam dovoljno pijana. –Zasto si tako ozbiljna? –Nisam. – Zasto si tako tuzna? – Takva mi je faca. Zapravo zelim reci ovo: Odfakaj u troskocima i pusti me na miru!! Zasto to tebe briga? Micem se minimalno, pijem pomalo, ali zabavljam se. Kako ne kuzis, oci su mi sirom otvorene od divljenja, imam osmijeh Mona Lise, super mi je. Pusti me na miru i gnjavi svoju frendicu koja stoji tebi s druge strane i mice se malo vise od mene, ali te moze prebiti, ako se usudis. Ali nikad to ne kazem i onda ih se odjednom troje uroti protiv mene i smiju mi se kao da sam najsmjesniji vic. Novogodisnja odluka: biti bezobraznija prema nepoznatim i polupoznatim ljudima koji me tlace. Oznake: izlasci, koncerti, zabava |
- 19:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.04.2016.
Kad sam imao 14/ 34
|
Volim slusati taj jedan bend,sigurno ga znate. Najpoznatiji su po tome sto sviraju rocakbilly, swing i klasike ostalih zanrova iz 40ih, 50ih i 60ih. I sjajno sviraju, bas za cagicu. Vodila sam dosad barem triput prijatelje na njihove nastupe i svi su se dobro zabavili. I zato sam mislila kako cu bez problema naci drustvo za proslu subotu. Ali nisam nasla drustvo. Pitala sam 15 ljudi da li zele ici sa mnom, i svi su me odbili. Ej, 15 ljudi u jednom danu. Brutalno. Ili im se ne svidja rockabilly (ozbiljno, kome se ne svidja rockabilly??), ili su imali druge planove ili su jednostavno ostali doma pod dekom, jer je neki revni meteorolog prognozirao kisu. Naravno, pale su ravno 3 kapi, ali moje prijatelje i poznanike izmorilo je cjelodnevno cekanje tih kapi. I tako sam oko 18h priznala poraz i shvatila da ne idem na rockabilly svirku, jer nemam drustvo. Od tog trena sam se osjecala lose iz 3 razloga- em me nitko nece, em su mi propali planovi, em imam ocitu falingu u karakteru i jaka sam kao toranj od pudinga. Razmisljala sam da jednostavno odem sama, ali shvatila sam da bih se osjecala lose. Nemas s kim pricati u pauzama, nemas oko koga plesati (da ne kazem s kim), i trud koji bih morala uloziti da bih se osjecala svega tak-tak na kraju mi se cinio pregolem. Tek u zadnjih par godina pocela sam plesati u javnosti, obicno potpomognuta alkoholom. Da sama plesem, makar i nacugana, nisam jos sposobna. Prisjetila sam se cure koju sam vidjela na jednom od zadnjih izlazaka, koja je u mracnoj sobi uz prelos razglas sama plesala na neku indie stvar, ne drzeci se za ikakvu bocu ili casu. Osjecala sam kao da bih trebala preci put do Mjeseca da dodjem tamo gdje ona tako suvereno i lako postoji. Priznala sam si da sam se porazila i ostala sam tako i ja pod dekom, dok kisne kapi nisu padale. U 34 godini osjecajuci se kao da mi je ponovo 14. Oznake: rockabilly, Swing, koncerti, izlasci, swingers |
- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.03.2014.
Puščanje
|
Ako bi se bilo koji bend trebao zvati mojim bendom, to su oni. Otkrila sam ih kao tinejdžerka, devedesetih. Oni su tada već prestali biti kul. I dugo se nisu oporavili od toga, dugo su se ljudi sprdali s njima. Ali sada su opet okej. Kritičari im priznaju da su početkom 80ih imali dobar zvuk. Njihova djeca uzimaju kartu više, i vode svoje prijatelje na koncerte. Oni su nekolicina Škota i prijatelja koji sviraju rock. S godinama su pali sa 30 000 na 3000 ljudi, kako to već biva, i izdali pedeset verzija greatest hits, ali imaju odane fanove. Njihove riječi su banner ovog bloga, a i moja omiljena lozinka. Imam dosta albuma i gledala sam ih svaki put kad su bili u Zagrebu....jednom i na Krku. Zadnji put sam ih vidjela prije 8 godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo. I tako ja stojim na njihovom koncertu neki dan, unutar dva metra od ograde, i čudim se. Zašto nisam uzbuđenija? Ok, starija sam, bolesna sam, umorna sam, ovo mi je četvrti put da ih gledam, moraju se kretati polako jer ih je kiropraktičar jedva namjestio tako da izdrže koncert, ali....is it me ili kaj??? Možda je publika. Ekipa oko mene skače, ali ne pjeva. Prvi put ju čujem da pjeva tek nakon što je Jim malo porazgovarao s njima, skoro pola sata nakon početka. Ali možda samo krivo čujem, naprijed je sve drugačije. Ma nije, nešto je drugo. Muči me to već neko vrijeme, zapravo. Počelo je na Parnom Valjku. Prvi put sam ih išla slušati i zagrijala sam se tek pred kraj. Bila sam sama sebi čudna. Ali ni na Texasu nisam bila toliko van sebe koliko sam očekivala da ću biti. Mislila sam da je stvar u tribini, ali evo me na parteru i još uvijek to nije to. Možda imam ono što je Delboy opisivao, a ja sam ga blijedo gledala i čudila se. Možda mi koncerti više toliko nisu zanimljivi. ŠŠŠŠŠŠ!! Sačuvaj Bože! To ne može biti istina. Nikad nisam divljala na njima, nisam taj tip, ali zašto ovako?? Zato što me laktare? Zato što Jim od napora pojede riječi dok pjeva? Zato što ne čujem dobro neke dionice koje volim? Kakva su to objašnjenja?? Kad sam točno postala baba??? Nije Delboy jedini koji mi je to rekao, što je najtužnije. Je li to normalna stvar za +30? Zar sam trebala popiti više? Kraj mene moja prijateljica skače ko navijena. Potajno se nadam da ću biti takva u njenim godinama, ali zašto nisam takva već sada? Tugujem. Plan je bio da dođemo, skačemo, zabavljamo se, malo zaboravimo na sve oko sebe- da se puščamo. A ja, ko po običaju, drvena Candy. Večer prolazi, Jim se šali sa publikom, sa članovima benda, sa pjesmama, namiguje u kamere, baca šal u publiku...pa dobije natrag rubac. Speed your love to me sviraju kao instrumental i to još vrlo u stilu 90ih, kao rave/techno/house/štogod, koji nikad nisam voljela, a sada mi taj aranžman zvuči jednostavno genijalno. Desno od mene tip nudi Slovencu 1000 kuna za bocu hladne vode. Na ogradi onaj gikasti Mađar koji je valjda došao prvi u dvoranu već odavno u transu, bend ga već zna. Kasnije će dobiti i set listu i biti sav sretan. Iza njega je neki sijedi tip koji izgleda ko Donald Sutherland i koji mi izgleda silno napušeno. Talijani do mene jedva vide kad svi počnu skakati. I onda pomislim, i zato smo tu. Nije samo stvar u riječima koje slabo čujem ili glazbi. Tu smo i da se zabavimo i da doživimo sve ovo. Tu smo samo večeras. A bend stvarno daje sve od sebe. Sviraju skoro dva i pol sata. Klanjam im se mentalno. Danas konačno razvrstavam slike i videiće koje sam snimila na koncertu. Da, toliko sam tehnološki napredna sada. Čak sam i krijumčarila fotić, više iz obijesti nego iz prave potrebe-stavila sam ga u grudnjak, kako me kolegica poučila. Sve sam lijepo razvrstala i sada mi je žao što je tako brzo prošlo. Sada bih opet na taj koncert. Na sve moguće koncerte, zapravo. I putovala bih samo da idem na neki koncert, s ljudima koji su mi dragi, da doživimo maturalac, da budemo van sebe. I divim se svom mobitelu, kojeg stalno kudim, kako je lijepo snimio ovu pjesmu koju nikad nisam čuala uživo. I baš mi je super dok to gledam i drago mi je da sam išla. A kad mi Raquel kaže kako je njena kolegica išla an aerodrom u 6 ujutro da se upozna s bendom, pozelenim od ljubomore. Fizički i financijski možda ne bih mogla to izdržati kao što je ona izdržala, i znam da sam napisala kako mi više nisu toliko silno zanimljivi kao kad sam išla na prvi ili drugi koncert....al kvragu- kakav prilika, kakva priča, hoću i ja! Hmmmm. Kakav izljev emocija! Možda to znači da još ima nade za mene. Oznake: koncerti, uživo, turneja |
- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.11.2013.
Munchen i Texas
|
Dugi vikend najbolje je iskoristiti tako da se ode na koncert. Ovaj koncert stvarno se dugo čekao i nije bilo govora da ga se propusti- Texas u Munchenu u sklopu welcome back turneje za Allya McErlainea. Super G i ja smo se spakirale u jednu torbu i otperjale. U avionu za Danke Dojčland posluživali su nas zlatokosi muškarci i žene i osjećala sam se kao u nekom starom SF filmu. Fino smo jele i loše spavale. Subotnja šetnja gradom bila je sjajna. Vrijeme je bilo lijepo, grad je bio krcat, a imale smo i stručno domorodačko vodstvo. Razgledavale smo skupe čajeve, skupe začine, skupe kolače i skupu robu i kupile od svega po nešto, čisto da proslavimo vikend, sunce i koncert. U pivnici smo jele prave domaće stvari na domaći način-naučila sam kako rezati i guliti bijele kobasice. Knedle od krumpira bile su sjajne, a senf se dijelio na kile. Doduše,tek u trećoj pivnici našle smo dovoljno mjesta za ugodno sjedenje i konobari su nas bez problema primijetili, ali tako je to kad si u međunarodnoj gužvetini. Jednu poznatu pivnicu prošle smo samo turistički i tek tada sam shvatila pojam Sauerkrautkoma, ujedno i naziv jedne knjige. Oko nas sjedili su Španjolci, Talijani, Englezi i pijani domaći navijači koji su bili samo smiješni, ne i naporni. Muškarci raznih dobi su u pivnicama (i dućanima elektroničkom robom) gledali utakmice koje nije prenosila zemaljska televizija. Sređene ženskice su cvrkutale uokolo spremne za izlazak. Konačno sam ulovila i malo Glockenspiela. I sve je bilo lijepo, zabavno i šareno i bilo bi savršeno, samo što nikako nisam mogla naći neograničen wifi, ili bar wifi na koji sam se mogla normalno spojiti i da onda sve aplikacije normalno rade. Bila sam odsječena od svijeta! Jedva sam 5 minuta prosurfala i skinula poruke u robnoj kući, koja daje čak 3 sata wifija, ali tada je već trebalo krenuti dalje. Kad već kukam, samo da kažem- moj njemački je jadan. Posluži, al nije to više to. Sva sreća da me profesor nije čuo. Konačno, umorne i zgužvane, pune piva (ili radlera) i pereca, došle smo u Cirkus. Sjedile smo na tribini, među starudijom. Svi moji strahovi koje sam imala mjesecima zbog kupovine karata vratili su se i klepili me po nosu. Grizla sam se što nisam kupila jeftinije karte, one za parter, da se možemo progurati naprijed među mlade ljude koji mogu skakati i virštati. Starije tete i tetci oko nas s odobravanjem su kimali, pljeskali i snimali, ali trebalo im je neko vrijeme dok se nisu zagrijali i malko pomaknuli i to me užasno smetalo. Uspjele smi i nešto slikati, iako je mobitel s odličnom kamerom patio od prazne baterije, što me također jako mučilo. Publika je ludila na svaki mig s pozornice, Sharleen je dobila pismo i majicu, a jedna posebno dobro plešuća ženskica dobila je i zagrljaj od klavijaturista Mikea. Kupile smo majice, jer nikad ne znaš kad će biti sljedeća turneja. (Kad god bila, nadam se da ćemo biti bolje od teta i tetaka koji su sjedili oko nas. ) Dok smo čekale na stanici i prisluškivale ljude koji su također bili na koncertu, i pitale se kamo su nestali Hrvati koji su bili u dvorani, kraj nas je prošao Cocktail tram. Mi se jedva vučemo do kreveta, ali Munchen partija dalje. Odjednom, bila je nedjelja. Valjalo je napustiti srednjovjekovni Dinseyland, domovinu piva i pereca. Naša jedna torba odjednom je bila dupkom puna, a suveniri su se prelijevali i iz ruksaka. Bilo je hladno i vjetrovito. Zlatokose žene iz aviona jako su se ispričavale zbog turbulencija, a letjeli smo tako da smo se neko vrijeme čvrsto držali za rukohvate. I onda smo sletjele u južinu. Vjetar, kiša, svakodnevnica. Oznake: Texas, sharleen spiteri, Munchen, koncerti |
- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.10.2013.
Odbrojavanje
|
Ovaj tjedan je željno iščekivan, ali biti će zapravo vrlo slabo doživljen. Osim dugog vikenda, o kojema će se pričati nadugačko. Radna dana su samo 4, a cilj nam je da prođu što brže. Gle dok tipkam, već smo spali s 4 na 3! Ovog tjedna ne živim u trenutku već u budućnost, najčešće u trenucima kada se pakiram i u onima kad pokušavam lošom kamerom nešto usnimiti. Između njih nadam se uglaviti nešto šetnje, nešto šopinga i nešto hrane. Ali taj glazbeni dio me veseli najviše. Jošmalojošmalojošmalojošmalojošmalo....... Oznake: koncerti |
- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
