Dugi vikend najbolje je iskoristiti tako da se ode na koncert.
Ovaj koncert stvarno se dugo čekao i nije bilo govora da ga se propusti-
Texas u Munchenu u sklopu
welcome back turneje za Allya McErlainea.
Super G i ja smo se spakirale u jednu torbu i otperjale.
U avionu za Danke Dojčland posluživali su nas zlatokosi muškarci i žene i osjećala sam se kao
u nekom starom SF filmu.
Fino smo jele i loše spavale.
Subotnja šetnja gradom bila je sjajna. Vrijeme je bilo lijepo, grad je bio krcat, a imale smo
i stručno domorodačko vodstvo.
Razgledavale smo skupe čajeve, skupe začine, skupe kolače i skupu robu i
kupile od svega po nešto, čisto da proslavimo vikend, sunce i koncert.
U pivnici smo jele prave domaće stvari na domaći način-naučila sam kako rezati i guliti bijele kobasice.
Knedle od krumpira bile su sjajne, a senf se dijelio na kile.
Doduše,tek u trećoj pivnici našle smo dovoljno mjesta za ugodno sjedenje i konobari su nas bez problema primijetili,
ali tako je to kad si u međunarodnoj gužvetini.
Jednu poznatu pivnicu prošle smo samo turistički i tek tada sam shvatila pojam Sauerkrautkoma, ujedno
i naziv jedne knjige.
Oko nas sjedili su Španjolci, Talijani, Englezi i pijani domaći navijači koji su bili samo
smiješni, ne i naporni.
Muškarci raznih dobi su u pivnicama (i dućanima elektroničkom robom) gledali utakmice koje nije prenosila
zemaljska televizija. Sređene ženskice su cvrkutale uokolo spremne za izlazak.
Konačno sam ulovila i malo Glockenspiela.
I sve je bilo lijepo, zabavno i šareno i bilo bi savršeno, samo što nikako nisam mogla naći neograničen wifi,
ili bar wifi na koji sam se mogla normalno spojiti i da onda sve aplikacije normalno rade.
Bila sam odsječena od svijeta! Jedva sam 5 minuta prosurfala i skinula poruke u robnoj kući, koja daje čak 3 sata
wifija, ali tada je već trebalo krenuti dalje.
Kad već kukam, samo da kažem- moj njemački je jadan. Posluži, al nije to više to. Sva sreća da me
profesor nije čuo.
Konačno, umorne i zgužvane, pune piva (ili radlera) i pereca, došle smo u Cirkus.
Sjedile smo na tribini, među starudijom. Svi moji strahovi koje sam imala mjesecima zbog kupovine karata vratili su se
i klepili me po nosu. Grizla sam se što nisam kupila jeftinije karte, one za parter, da se
možemo progurati naprijed među mlade ljude koji mogu skakati i virštati.
Starije tete i tetci oko nas s odobravanjem su kimali, pljeskali i snimali, ali trebalo im je neko vrijeme dok
se nisu zagrijali i malko pomaknuli i to me užasno smetalo.
Uspjele smi i nešto slikati, iako je mobitel s odličnom kamerom patio od prazne baterije, što me također jako mučilo.
Publika je ludila na svaki mig s pozornice, Sharleen je dobila pismo i majicu,
a jedna posebno dobro plešuća ženskica dobila je i zagrljaj od klavijaturista Mikea.
Kupile smo majice, jer nikad ne znaš kad će biti sljedeća turneja.
(Kad god bila, nadam se da ćemo biti bolje od teta i tetaka koji su sjedili oko nas. )
Dok smo čekale na stanici i prisluškivale ljude koji su također bili na koncertu, i pitale se kamo su
nestali Hrvati koji su bili u dvorani, kraj nas je prošao Cocktail tram.
Mi se jedva vučemo do kreveta, ali Munchen partija dalje.
Odjednom, bila je nedjelja. Valjalo je napustiti srednjovjekovni Dinseyland, domovinu piva i pereca.
Naša jedna torba odjednom je bila dupkom puna, a suveniri su se prelijevali i iz ruksaka.
Bilo je hladno i vjetrovito.
Zlatokose žene iz aviona jako su se ispričavale zbog turbulencija, a letjeli smo tako da smo se
neko vrijeme čvrsto držali za rukohvate.
I onda smo sletjele u južinu.
Vjetar, kiša, svakodnevnica.
Post je objavljen 04.11.2013. u 09:36 sati.