/
četvrtak, 06.03.2014.
Puščanje
četvrtak, 06.03.2014.
Puščanje
|
Ako bi se bilo koji bend trebao zvati mojim bendom, to su oni. Otkrila sam ih kao tinejdžerka, devedesetih. Oni su tada već prestali biti kul. I dugo se nisu oporavili od toga, dugo su se ljudi sprdali s njima. Ali sada su opet okej. Kritičari im priznaju da su početkom 80ih imali dobar zvuk. Njihova djeca uzimaju kartu više, i vode svoje prijatelje na koncerte. Oni su nekolicina Škota i prijatelja koji sviraju rock. S godinama su pali sa 30 000 na 3000 ljudi, kako to već biva, i izdali pedeset verzija greatest hits, ali imaju odane fanove. Njihove riječi su banner ovog bloga, a i moja omiljena lozinka. Imam dosta albuma i gledala sam ih svaki put kad su bili u Zagrebu....jednom i na Krku. Zadnji put sam ih vidjela prije 8 godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo. I tako ja stojim na njihovom koncertu neki dan, unutar dva metra od ograde, i čudim se. Zašto nisam uzbuđenija? Ok, starija sam, bolesna sam, umorna sam, ovo mi je četvrti put da ih gledam, moraju se kretati polako jer ih je kiropraktičar jedva namjestio tako da izdrže koncert, ali....is it me ili kaj??? Možda je publika. Ekipa oko mene skače, ali ne pjeva. Prvi put ju čujem da pjeva tek nakon što je Jim malo porazgovarao s njima, skoro pola sata nakon početka. Ali možda samo krivo čujem, naprijed je sve drugačije. Ma nije, nešto je drugo. Muči me to već neko vrijeme, zapravo. Počelo je na Parnom Valjku. Prvi put sam ih išla slušati i zagrijala sam se tek pred kraj. Bila sam sama sebi čudna. Ali ni na Texasu nisam bila toliko van sebe koliko sam očekivala da ću biti. Mislila sam da je stvar u tribini, ali evo me na parteru i još uvijek to nije to. Možda imam ono što je Delboy opisivao, a ja sam ga blijedo gledala i čudila se. Možda mi koncerti više toliko nisu zanimljivi. ŠŠŠŠŠŠ!! Sačuvaj Bože! To ne može biti istina. Nikad nisam divljala na njima, nisam taj tip, ali zašto ovako?? Zato što me laktare? Zato što Jim od napora pojede riječi dok pjeva? Zato što ne čujem dobro neke dionice koje volim? Kakva su to objašnjenja?? Kad sam točno postala baba??? Nije Delboy jedini koji mi je to rekao, što je najtužnije. Je li to normalna stvar za +30? Zar sam trebala popiti više? Kraj mene moja prijateljica skače ko navijena. Potajno se nadam da ću biti takva u njenim godinama, ali zašto nisam takva već sada? Tugujem. Plan je bio da dođemo, skačemo, zabavljamo se, malo zaboravimo na sve oko sebe- da se puščamo. A ja, ko po običaju, drvena Candy. Večer prolazi, Jim se šali sa publikom, sa članovima benda, sa pjesmama, namiguje u kamere, baca šal u publiku...pa dobije natrag rubac. Speed your love to me sviraju kao instrumental i to još vrlo u stilu 90ih, kao rave/techno/house/štogod, koji nikad nisam voljela, a sada mi taj aranžman zvuči jednostavno genijalno. Desno od mene tip nudi Slovencu 1000 kuna za bocu hladne vode. Na ogradi onaj gikasti Mađar koji je valjda došao prvi u dvoranu već odavno u transu, bend ga već zna. Kasnije će dobiti i set listu i biti sav sretan. Iza njega je neki sijedi tip koji izgleda ko Donald Sutherland i koji mi izgleda silno napušeno. Talijani do mene jedva vide kad svi počnu skakati. I onda pomislim, i zato smo tu. Nije samo stvar u riječima koje slabo čujem ili glazbi. Tu smo i da se zabavimo i da doživimo sve ovo. Tu smo samo večeras. A bend stvarno daje sve od sebe. Sviraju skoro dva i pol sata. Klanjam im se mentalno. Danas konačno razvrstavam slike i videiće koje sam snimila na koncertu. Da, toliko sam tehnološki napredna sada. Čak sam i krijumčarila fotić, više iz obijesti nego iz prave potrebe-stavila sam ga u grudnjak, kako me kolegica poučila. Sve sam lijepo razvrstala i sada mi je žao što je tako brzo prošlo. Sada bih opet na taj koncert. Na sve moguće koncerte, zapravo. I putovala bih samo da idem na neki koncert, s ljudima koji su mi dragi, da doživimo maturalac, da budemo van sebe. I divim se svom mobitelu, kojeg stalno kudim, kako je lijepo snimio ovu pjesmu koju nikad nisam čuala uživo. I baš mi je super dok to gledam i drago mi je da sam išla. A kad mi Raquel kaže kako je njena kolegica išla an aerodrom u 6 ujutro da se upozna s bendom, pozelenim od ljubomore. Fizički i financijski možda ne bih mogla to izdržati kao što je ona izdržala, i znam da sam napisala kako mi više nisu toliko silno zanimljivi kao kad sam išla na prvi ili drugi koncert....al kvragu- kakav prilika, kakva priča, hoću i ja! Hmmmm. Kakav izljev emocija! Možda to znači da još ima nade za mene. Oznake: koncerti, uživo, turneja |
- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
