Mi smo zapravo troje grozne,grozne djece, shvatila sam, dok smo sjedile na kauču i pijuckale engleski
5 o'clock tea baš oko 5 sati.
Pristojne smo, lijepo se ponašamo na poslu, u prometu i prema prijateljima, ali imamo mnogo putra na glavi.
Na primjer, ne da nam se provesti Božić s roditeljima.
-Dobro, doći ću na ručak, ali sad da gledam televiziju s njima navečer....ne dolazi u obzir.
Radije ću gledati doma na miru- kaže Sporty dok puše u čaj.
- Meni je kod mojih dosadno- veli Peacy.
-I meni kod mojih- slažem se ja.
Kako je došlo do toga, i kada točno? Ne znam, ali prostor i vrijeme za sebe sada su jako važni.
- Moja mama odbija kititi bor. A ja mrzim kititi bor, razmišljati što ide kamo.
Ona ionako oslije sve stalno premješta -frkne nosom Sporty.
Sjetim se jedne prilično crtićke situacije u kojoj je moja mama duuugo raspetljavala lampice.
i kažem kaku ću ja ove godine kititi bor brzinski.
Upravo pola sata ranije obznanila sam da dolazim kući na 4,5 dana, ali da odlazim na Badnjak.
To nije primljeno s oduševljenjem. Dapače, samo čekam kako će poći suze čim uđem kroz vrata
zato što 4 i po dana kasnije odlazim na tako grozan način.
Da, bit će to prvi Božić da nisam doma. Ali bit ću doma, a Božić će biti relativno blizu.
Imamo sve prave sastojke, i zadovoljiti će se forme, samo će sve biti....malkoc ranije.
Zašto nikoga ne mogu uvjeriti kako je to super ideja?
- Ti si jedinica?
-Da
-Šteta, ne možeš podmetnuti brata ili sestru da uskoči- kaže Peacy i posegne za keksom.
Stvarno, ne mogu se klonirati i to me muči već godinama, svi nešto hoće od mene, a i ja sama hoću svašta.
Neko vrijeme smo mogli sve to uskladiti, ali sada više jednostavno ne možemo svi biti na jednom mjestu i
treba se tome prilagoditi.
Ima tu načina, naravno. Treba samo razmišljati kreativno.
Recimo, putovati avionom, odsjesti u hotelu i doći doma samo na ručak i/li večeru.
Izumiti teleporter.
Kupiti starcima novi kompjuter i instalirati Skype.
Starce uvaliti baki i dedi, doći samo na ručak i pobjeći.
I sve tako.
Više nije lako biti doma.
Naizmjence sam zabavljena i izluđena, tužna i sretna.
A imam i jednsotavno loš, loš tajming, cijelog života.
Jedne nove godine sam se dosađivala kod kuće dok su se moji prijatelji u drugom gradu zabavljali. Još se priča o tome.
Lani sam bila doma za Štefanje dok su moji prijatelji radili orgiju od hrane.
Ove godine nitko ništa ne priprema, ali ja sam odlučila kako ću ostati ovdje da mi ništa ne promakne.
Još nije kasno, plan se stigne promijeniti.
Možda stvarno griješim.
Evo, već se kolebam....
Post je objavljen 25.11.2013. u 20:13 sati.