On i ja sjedimo za stolom jedno nasuprot drugog i pijemo.
Obiteljska je fešta, oko nas je nered i buka, ja pijem ženskaksti likerčić, on pije vino.
Čavrljamo i šalimo se i sve je sasvim u redu, pravi ugodni trenutak u vikendu.
Oboje smo u šlapama.
Ali dok ga gledam posve su mi jasne ove stvari:
on laže, i to loše, vara, nikad ne kaže što smjera, prebacuje krivnju,
ima nevjerojatan talent da zariba situaciju sebi i svima oko sebe,
tvrdoglav je i nedokazan, a povremeno je i beskičmenjak.
Imao je tu nesreću da je nešto poveliko zeznuo pa se sada svi njegovi grijesi
katalogiziraju i komentiraju, rasčlanjuju i nabrajaju i općenito mu se silno štuca
ove godine. A možda su izrađene i neke vudu lutke, tko zna.
Ne mislim da sam bolja od njega, stvarno ne.
Ali tko god on i ja nekoć bili, sada to više nismo.
On je ofucaniji i izluđeniji, ja sam podozrivija.
Pričamo istim tonom kao što smo i uvijek, osim što se sada sve promijenilo i
ponekad ulažem napor u to da ga ne podbadam. Sve zato što mu se mjesecima smijem u sebi i
prepričavam njegove pothvate kao vic.
Više ne računam na njega ozbiljno, ponašam se kao da je samo u prolazu.
Ovo ugodno časkanje samo je jedna od čudnih situacija u kojima se on i ja nalazimo ove godine,
i stvarno više ne znam što bih sa sobom.
Da mu nikad ne zaboravim sve grijehe? Da mu pružim šansu? Da otvoreno popričamo i kažem mu kako
bi trebao kod psihologa da prevlada svoju krizu srednjih godina?
I kako da prestanem očekivati da napravi nešto još zeznutije i spektakularnije i samo nestane kao
što je već jednom nestao?
Vratija se Šime. Di je bija da je bija..... to nije ni približno toliko zanimljivo kao ono kamo će tek otići.
Post je objavljen 12.11.2013. u 14:22 sati.