Jutro se na Otoku kotrlja poput kotača kufera umornog putnika. Klop klop kotrlj tok tok, prepoznaješ kroz polusan zvuk koji izranja iz mraka, u nekom se trenutku lik iz sjene transformira u prepoznatljiv oblik da bi već u slijedećem nestao dolje prema Žaliću. Ostaje sjajna kriška limuna na južnom nebu, tek poneka graktava vrana nagovijesti rađanje novog dana.



Katamaran s Oliba pristat će na mul u pet i četrdeset, točno u ono vrijeme kad ti studen prilazi s leđa pa te dotakne po ramenu, ti se okrećeš a nje više nema. S otoka se odlazi prije svitanja. Tako se lakše sakrije suza za kraj. Trideset milja mora je do Zadra. Osušit će se ona za to vrijeme, ostat će samo sitni kristali soli ispod oka. Nosit ćeš ih još satima, nećeš ih željeti brisati, ionako ih nitko neće primjetiti.



Nisam bio na Otoku dvadeset mjeseci. Nije bilo namjerno, tako se poklopilo. Znaju biti zanimljivi ti poklopci. Nakon toliko mjeseci, ukradeš pet dana svakodnevice, ostaviš ih sa strane i kažeš - to je za Otok, a onda ti dođe poklopac i kaže - ne može. Zašto ne može? Pokvario se katamaran. Pa dobro, nađite drugi. Našli smo, ali nema više slobodnih mjesta. Pa dobro, mora postojati neki način, dajte mi veslo, dajte mi jedro, dajte mi bilo što.



Hoćete trajektom? Hoću. Al' on vam vozi četiri i po sata. Ma sve da vozi i četiri i po dana, ja do Otoka moram.



Ja do Otoka moram. Moram morem i nikako drugačije. A Silba zapravo i nije otok, ona se razlije po pučini kao palačinka po tavi pa cvrči na ulju, pa miriši i mami da je mazneš još onako vruću, ona nije običan komad kopna kojeg oni koji žure neće ni primjetiti, ona je pomaknuta igla kompasa koja zavodi lutalice i odvodi ih na pogrešan put, ona je state of mind, stato d'animo, stanje duše, stanje uma.



Oduvijek su me fascinirali zvukovi tog otoka. Ne, nisu to spektakularni zvukovi, svečani, himnički, bombastični, to su obični zvukovi, da običniji ne mogu biti. Bat zvona s kampanela, pjev ptica, škripa stolica, cilik pjata, žlica i peruna prije ručka, šarm uličnih ćakula ili tek usputnih pozdrava poznanika. Tek tada postajem svjestan koliko sam u svakodnevnom gradskom životu okružen bukom koja poput mulja prekriva te fine, drage tonove tako da ih najčešće nisam ni svjestan. Silba je otok kojeg uistinu vrijedi slušati.



Ipak, unatoč svoj svojoj pitomosti, posljednjih me godina začarala "divljina" tog otoka. Ako odlučiš krenuti do udaljenih uvala izvan mjesta, već ćeš se za desetak minuta hoda naći u sasvim drugačijem okruženju. Silba je gotovo čitava prekrivena šumom, na mnogim mjestima čak i neprohodnom. Prevladava česmina, u nešto manjoj mjeri bor. Znao sam se zateći u šumi tako gustoj da i debla u sjeni krošanja poprimaju potpuno crnu boju. Dok oprezno gaziš preko debelog sloja otpalog lišća, usrdno se nadaš da put kojim si krenuo mora imati sretan izlaz, po mogućnosti bez naplatnih kućica.



Osluškuješ svoje korake i stalno te prati osjećaj da u toj divljini nisi sam. Moraš biti svjestan da si ovdje gost. Ili ćeš se se prilagoditi ili te neće biti. Držiš oči širom otvorene ali isto zaboraviš primjetiti ogromnog pauka ispred nosa. Tek kad ti paučina prekrije obraz, samo se stresneš i kažeš brrrr. Još te to prvo brrrrr ne prođe, kreneš korak-dva dalje, spustiš pogled a na tlu ugledaš ispruženog dvometraša. Kad vam u nekom turističkom vodiču kažu da na otoku tom i tom nema zmija otrovnica, morate im vjerovati. Otrovnica zaista nema. Zato običnih zmija i te kako ima. I to onih dražesnih, poput četveroprugog kravosasa, rođaka udava, najveće zmije starog kontinenta za koju kažu da može narasti čak i do 260 cm, a u takvih je primjeraka glava gotovo veličine ljudske šake. Srećom, nisu agresivni i jako su dobrodušni. Mališane od metra i po i ne računaš, oni su dosta živahni pa se brzo izgube u bušku, dok svaki susret s košarkašem zahtijeva određene pregovaračke vještine. Te vam se zmijurine obično izvale preko puta i ne mrdaju. Onda mu kažeš - ajde udave ne davi, pusti me da prođem. I što jest jest, uglavnom te poslušaju, ali onako sporo, kolafjaka, čisto ga čuješ kako puše i preko volje govori - poala brale ajme tlake, di mi se ovi tukac sad ovdi nasadija...
No pustimo mi gmazonje, sad im je vrijeme od pirovanja pa su dosta aktivni, ali smirit će se oni u braku, vrlo brzo.



Ovoga sam puta želio doći do južne obale otoka i jedne posebne uvale. Znalci će je svrstati među pedeset najljepših jadranskih plaža, oni koji su makar jednom bosi hodali njenim žalom nikad neće zaboraviti pozitivnu pomaknutost koja potiče, inspirira i oslobađa svih briga svakodnevice, ali meni je ipak najdraže čuti i izgovoriti njezino ime - Dobra voda. Siguran sam da postoje neka mjesta koja "zrače" neobičnom snagom, isijavaju energiju koja je gotovo opipljiva, titraju posebnim valnim duljinama.



Može se dogoditi, štoviše, često je to tako da na tim mjestima nećete na prvu ostati paf. Kao - pa dobro, lijepo je, ali ništa posebno. Pijesak, tirkiz, oblutci, oukej, fajn, ima li još nešto? Potrebno je ipak ostati malo duže, pustiti da vas prožme. A kad vas uhvati, onda ste trajno kuvani i pečeni. Ovdje su se nekada znali okupljati slobodni ljudi slobodnog duha i slobodnog tijela. Ako razumijete na što mislim. Ne, nije ono što ste vi prvo pomislili. Okupljaju se još i danas, ali to se ne daje na velika zvona da ne bi postalo isuviše otmjeno i pozerski. Svira se, pleše i pjeva, prebire po žicama gitare, lupa u bubnjeve ili već u nešto u što se lupati da.

Uglavnom, na ovom žalu nastale su neke od najljepših pjesama domaćeg rock'n'bola, pjesme koje kao da su upile u sebe ne samo energiju već i duh jednog neobičnog mjesta. Mjesta koje ti dopušta da se oslobodiš svih stega i budeš ono što zaista jesi. Tu se nekoć kupala gola Gracija, a meni se učinilo da i danas vidim njezino tijelo kako se izvija i pleše.



Konačno, možda je i mene samo ponijela magija jednog mjesta, možda ovo sve uopće nije tako, možda sam izmislio, možda sam sanjao, možda ta Dobra voda uopće ne postoji. Sa Otoka i tako valja otići prije izlaska sunca.

Uz taktove izludija za bager i pikamer te svečanim postavljanjem portabl-semafora za naizmjenični promet nasred glavne prometnice, žile kucavice grada, kuc-kuc, tup-tup, svečano je otpočela jubilarna pedeset i treća turistička sezona u malome mistu kraj mora. Nakon iscrpljujuće zime provedene po turističkim sajmovima, čelnik glupanijskog ureda za bitak i osobni probitak, ponosito govori u kamere - bit će ovo najbolja sezona do sad! Jupi-jupi-ja, opet smo postali desti-naci-ja!

Za sada nas najviše posjećuju organizirane skupine gostiju koje se spontano dive ljepotama štandova sa đinđama i minđama iz kineske radinosti te autentičnim jadranskim školjkama iz Torresovog prolaza. Eno i debeloga Duje, vraća se iz Lidla s friškim domaćim rotkvicama i viče sa štrade - Ala Mare, otvori škure, iznesi prid jude suve smokve i bićerin travarice, neka se okripidu, neka vidu da vakega raja na cilome svitu nima!

U raju kakvog nidi nima uživa i prosjakinja Denima, usidrila se na skalinama između bankomata i Isusa od gipsa pa nariče i zapomaže, pomozite ljudi, pomozite ljudi. Narod prolazi, bankomat ne haje, statua od gipsa još i manje.

Tu su i neizostavne babe-presretače koje s raširenim stolnjacima i zavjesama salijeću neupućene turiste i nude svoje proizvode po nevjerovatno povoljnim cijenama. Ne znam stvarno od kada su stolnjaci sa čipkastim uzorcima postali naš prepoznatljiv proizvod, ali vještina kojom se prodavačice pozamanterije rašire poput Batmana i naskaču na potencijalne žrtve vrijedna je promatranja. Sličnu scenu sam vidio jednom u bi-bi-si-jevom dokumentarcu "Blue planet" kad je skupina dupina posebnom taktikom lova u tren oka rasturila čitavo jato sardina. E moji dupini, i ne slutite koliko ste smotani, ugledajte se na konkurenciju.



Na rivi uobičajena slika. Jedrenjaci tipa "kašeta", podrum, prizemlje, tri kata i potkrovlje, vezani za kolone, osvježeni i umiveni dozivaju u nove avanture. Udobno smješteni u kafiću tipa "bloketa", guštamo, grintamo, ronjamo, pijuckamo malu kratku u biloj ćikari s ladnin i veliku s toplin. Mlikon. Iščašon vode, razumi se. Nismo dobili keksić. Muzika u kantunu, lagana, nenametljiva, jutro sunčano, možda malo friško nakon jučerašnje nevere, ali dobro je. Nakon što smo svim ljudima dobre volje zaželjeli Sretan i blagoslovljen Dan mladosti, izanalizirali aktualna gibanja u društvu i odredili smjernice daljnjeg razvoja, zovem konobara za platit. Pružam mu novčanicu od dvadeset kuna, velikodušno kimnem glavom i nonšalantno izustim - u redu je.

Nije u redu, govori konobar, malo je, račun vam je dvadeset i četiri kune!

Kako dvadeset i četiri, a prije misec dan je bilo petnaest!?

E nu, prije misec dan je i Bata Živojinović bija živ, ma sad više nije.

Pa sa petnaest odma na dvadeset i četiri, lipo ste se bome popravili, jeste li to naručili pošiljku onih tabletica šta ti ga instant povećaju s petnaest na dvadeset i četiri?

Ma nisu tabletice u pitanju, nego voda.

Kakva voda?

Znate li vi šjor moj, koliki su nam nameti? Evo, nikidan su mi došli niki inspektori i pitaju me da je li poslužujem vodu. Ja in govorin, naravski da poslužujen. E, a je li poslužujete flaširanu vodu ili onu iz slavine? A kako kad, reka san jin, ovisi o gostima, stranci više vole flaširanu, a domaći svit onu običnu, iz špine.
Onda su me tantali da im pokažem špinu iz koje točin vodu. Ja in pokaza onu iza šanka. Evo, to vam je ta špina, lipo je pritisnen i voda teče, razumite kako funkcionira špina, jel? Ipak su to inspektori, morali bi znat. A oni će ti meni, da je li to jedina špina s koje točin vodu? Pa uglavnom je, možda dikod kad je gužva, natočin i s one u kužini.

E gospodine moj, kad je tako, morate po članku tome i tome zakona o porezu na pizdarije, platiti stručnu analizu koje će utvrditi sanitarnu ispravnost vode za piće.

Ali ljudi, pa to je voda iz našega vodovoda, voda koju svi pijemo, da nešto nije u redu šnjome, već bi pola grada uvatila prolijavica! Ma kakvi, oni neće ni da čuju, još su se najidili, da nismo na pazaru, da se propisi moraju poštivat. I znate koliko me došla sanitarna provjera vode iz špine?

Koliko?

Ijadu kun, jeben in ijadu kun!

Ijadu kun?

Po špini!

Šta po špini?

Ijadu kun po svakoj špini, ukupno dvi ijade, sva srića da in nisan reka za špine u zahodiman. Jebate kakvo je vrime došlo, morat ću za svakin gostom trčat u zahod i provjeravat je li mi se slučajno napija sa špine.

Ajooooj, došlo mi je milo, čak sam osjetio neodoljivi poriv da prigrlim i utješim nesretnog kafedžiju. Bidan kako će on sad? Odlično funkcionira taj naš sistem. Inspektori će naplatiti njemu, on će naplatiti nama. Puna pipa svima a ne samo njima!



Uglavnom, turizam ide dalje. Sad su se u dva dana, po gradu pootvarale sve butige koje inače po čitavu zimu čame zabarakadirane. U jednoj od njih, pogled mi je privukla košulja dugih rukava, snježno-bijela, onako mornarskog stila, s jedrima, konopčićima, ćevapčićima (odakle su se ćevapčići pojavili u ovoj rečenici), dopadljivog dizajna, lagana, prozračna, baš bih je mogao kupit. Okrećem etiketu, gledam koliko košta, asti gospe, nije ni malo - 400 kuna? I još se onako preko leđa ističe natpis plavo vezenim slovima - YACT CLUB. Alo ljudi, jeste li možda zaboravili neko slovo?
A da ubacite H u YACT? Nije vam palo na pamet? Možda i bolje, Vjerojatno bi ga ubacili na krivo mjesto, na kraju bi ispao YACTH CLUB.

U trgovini preko puta slična košulja ali bez natpisa, samo s decentno izvezenim grbom, vjerojatno opet nekog yact-cluba. Stvarno fina košulja, vjerojatno nije ni skupa kao ona maločas debilna. Prevrćem i ovoj kartončić na konopčiću, sto posto pamuk bla bla, deklaracija dobro, cijenaaaaa - 820 kuna? Pa majketi od čega su ove košulje, Od zlata?

Dođe ti da se popneš na stol, raširiš ruke i zapjevaš - tvoja košulja zlatna, još me tješi još mirišeeeeeeee....

I ajde sad ti kume moj, živi u turističkome gradu. Gostima je skupo. A nama, koji živimo tu, nije skupo? Lova, sve je postala šporka lova, ogromna lova za koju dobiješ samo jedno falšo, prazno, veliko, jednokratno NIŠTA.

Kažu da posao ne valja donositi doma. Kao da je posao napušten psić slučajno pronađen na cesti koji je krenuo tapkajući za nama pa sad prepuni strepnje smišljamo dobar razlog kako ćemo strogim ukućanima objasniti da je to malo musavo raščupano stvorenje upravo ono što nam treba, a usput još vježbamo izraz lica kojeg ćemo navući na sebe kad u ključnom trenutku budemo radosno uzviknuli - haimeeeee pogledajte kako je ćmićaaaaaan. Istina, češće se dogodi da umjesto nesuđenog kućnog ljubimca doma dovučeš kakvu fasciklu, registrator sa dvadeset deka optimizma koji gle čuda ishlape nekako u isto vrijeme kao i čaša bevande nakon ručka. Sve je to još u redu, ali kad počneš noću sanjati posao koji trebaš obaviti, znači da je nečastivi došao po svoje.

U posljednje vrijeme imam stvarno brdo nacrta na radnom stolu ali živim u uvjerenju da sve to još mogu kulerski ishendlat jer mi je zapravo neugodno odbijati projekte nakon niza sušnih godina ispunjenih pretumbacijama i privatizacijama u kojima smo svi zajedno vapili - dajte nam posla! I što jes-jes, želje su nam uslišane.

Prije neku večer usnuo sam čudan san. Trebao sam rasporediti sve te silne poslove, vodeći računa o ljudima koje mogu angažirati na svim - da prostite - tekućim projektima, a pritom vodeći računa da svatko od njih dobije podjednako tvrd orah, ali da u isto vrijeme poštujemo rokove isporuke i dakako kvalitetu obavljenog posla. I stalno mi se pred očima pojavljivala križaljka nalik na sudoku u kojoj su mi se planovi pojavljivali i nestajali i nikako nisam uspjevao sve posložiti do kraja. Onda mi je priskočila na pamet jedna kolegica u čije sam tijelo, pardon - djelo polagao mnogo nade, ali nikako se nisam mogao načuditi zašto mi se lik te kolegice stalno gubi i nestaje u magli, te mogu li uopće računati na njezinu pomoć. I tako se taj košmar stalno ponavljao beskonačno mnogo puta, a ja sam vrludao po sudoku križaljci kao po labirintu sve dok se nisam probudio u hladnom znoju. Ufff, buđenje je donijelo olakšanje.

Međutim, danima kasnije, pokušavajući se prisjetiti detalja košmarnog sna, počela me hvatati ista panika, čak i blaga jeza, prožeo me osjećaj dubokog nemira kojemu nisam mogao dokučiti pute. Onda sam u jednom trenutku stao, isključio sve ekrane i rekao sam sebi - treba ti dekompresija.

Slično kao što ronioc koji zaglavi na velikim dubinama, pa ga nakon spašavanja strpaju u baro-komoru kako bi ga lagano "izvlačili na površinu" osjetio sam da je tako nešto i meni potrebno - s jednom razlikom sitnom ali bitnom. Meni ne treba komora nego otvoreno nebo, nisu mi potrebne dubine već visine, i to one iznad tisuću i po metara nad morem.
Odavno već nisam bio na pravoj planini, ove brežuljčiće po kojima tumaram u posljednje vrijeme ni uz najbolju volju ne mogu uzimati ozbiljno, stoga sam na brzinu spremio neophodne sitnice u ruksak, ubacio u prvu i zaputio se prema "great wall of Dinara", i to jednom posebnom vrhu koji mi je odavno već na piku, ali mi bježi isto kao kolegica iz sna.

Troglav - to ime mi odzvanja u mislima još od dana djetinjstva kad bi krajem kolovoza odlazili u Bosnu, najčešće u Livno, Kupres ili Glamoč. S te strane je pogled na golemu barijeru koja se ispriječila između Mediterana i kontinenta još dojmljiviji nego li kad joj prilaziš s ove "naše" strane, preko Peručkog jezera. Na Troglav sam se pokušao popeti jednom iz pravca Vrdova i sve bi vjerojatno prošlo u redu da se putem nisam najeo nekakvih slasnih ali čudnolikih bobica koje su mi nakon nekog vremena osušile grlo, zalijepile usnice kao u ribe i poprilično poremetile moć rasuđivanja.



Da stvar bude još veselija, u zao čas nahrupili oblaci sa svih strana, počela oluja, morao sam spašavati živu glavu. Istina, detalja tog pohoda se mutno sjećam, možda se ta oluja dogodila samo u mojoj glavi, u svakom slučaju - nemojte u divljini jesti nepoznate modre bobice ma koliko slasno izgledale.

Kako ne bih opet dospio u napast, ovoga sam puta odlučio ispenjati Troglav novim smjerom, iz pravca Ježevića, seoca udaljenog par kilometara od Vrlike i od izvora Cetine, kraja koji mi je posebno drag.



Početna točka uspona nalazi se otprilke 500 metara nad morem, a sam Troglav je visinom skoro dosegnuo Prvi svjetski rat i zaposjeo kotu 1913. Dakle, preda mnom je preko 1400 metara visinske razlike koje moram savladati i to iz cuga. Izgradnja nove planinarske kuće podno Velike Duvjakuše, posljednjih je godina popularizirala ovaj smjer. Ako je vjerovati oznakama na putokazima do kućice je potrebno tri sata hoda, a nakon odmora još sat i po do samog Troglava. Kad je riječ o ovako dugim turama, uvijek se potajno nadaš da su se ovi klipani koji su ispisali sve te cifre malčice prevarili. Ma kakva četiri i po sata, ne mere to bit, ma to su oni sigurno računali za početnike, a vid' mene, u punoj penjačkoj snazi, ma to ću ja sigurno brže odvalit.



Na žalost budaletina kojima i sam pripadam, putokazi su najčešće brutalno točni. Nakon što sam satima makadamio pa uapšumario, potom izbio na stjenovitu strminu i konačno stigao do zelenih pašnjaka te ugledao u daljini kućicu "Pume" i putokaz na kojemu je pisalo da do nje ima još 30 minuta hoda, lakonski sam odmahnuo i rekao - ma kojih trideset minuta, evo mi je pred nosom. Šipak! Nisam posve siguran koji se klinac dogodio s tim mojim nosom, ali bi se mogao zakleti da mi je kućica u trenutku nepažnje počela bježati. Čas je vidiš, čas je ne vidiš. A ovoga puta nisam jeo nikakvih, a pogotovo plavih bobica! Morao sam potrčati i kad sam je konačno dohvatio lasom, primirio, spustio na zemlju i pogledao na sat, shvatio sam da je i onaj putokaz bio u pravu.



U čast postavljača putokaza počastio sam se jednom jabukom i šakom grožđica, brusnica, bajama i oraščića. Zastao sam na desetak minuta. Biti sam u srcu goleme planine, poseban je osjećaj, mada potpuno protivan dobrim planinarskim običajima. Ipak, s vremena na vrijeme, potrebno je tako nešto sebi priuštiti. Ako ništa drugo pružiti sebi mogućnost da se potpuno stopiš s prirodom i barem na jedan dan pokušaš biti "jedan od njih". Dolje na početku puta, u šumi sam sreo jednu srnu. Nije bježala ali se ipak držala na distanci. Ajde, srna je krasna i umiljata, pa je prirodno da je susret s njom pun ushita, ali kako opisati susret s riđovkom koja mi se pridružila u sunčanju? Sad bi kao trebalo skvičati i bježati i poslije svima opisivati ljuti boj s ooooooogromnom otrovnicom. A ona, kao da osjeća da joj neću nauditi, leži mirno i strpljivo pozira.




Vrijeme je za poći gore. Velikom Lavu. Trostrukom. Konačno mu se doći pokloniti i reći mu - hej stari, gledam te već četrdeset godina. Pa eto, red je...
Staza nakon planinarskog skloništa jednim dijelom gubi na visini što mi pomalo ide na živce jer sam svjestan da ću sve te metre vrlo brzo morati nadoknaditi. Nedavni požar na području Velike Duvjakuše ostavio je i te kakvog traga. Tko je zapalio žito? Kažu da student nije. A tko je onda?
Nastavljam uspon golemim stepenicama koje vode prema vrhu. Preko neba su se navukli oblaci, ali za sada ne mirišu na kišu. Mislim da sam već prešao granicu, ilegalno dakako. To i tako nitko ne zna osim mog tele-operatera. Tele bilo tele ostalo. Gore iznad, primjećujem kako iz stijene strši zaboden jedan cepin.



Kakvo li je ovo čudo? I ovako pogolemo? Čiji je ovo cepin? Da nije od Džingis Kana? Jer ima u njemu brat-bratu trideset kila žive vage. Stoji ovdje kao spomenik. Nekome ili nečemu, priču na žalost ne znam, pitam planinu, a ona šuti. Šutim i ja. I hodam. To je moj put. I moram ga prijeći.
Još malo.
Stižem na prijevoj, do vrha me dijeli možda još pedeset koraka. Kao u najbedastijem klišeju ostajem bez daha. Krajolik se promijenio doslovce u sekundi. Zastajem na rubu golemog kratera. Sjeverna stijena Troglava je ufffffff. Nemam riječi.



U mojim zjenicama raširilo se prostrano Livanjsko polje, a u srcu Bosna ponosna. Predivno je biti na ovom mjestu, zaista jest. Vrijeme mi je savršeno. Dolazim do oznake na vrhu. Da, to je taj Lav. Tro-glav. 1913 nad morem. Hm, ali ona druga glava mi se doima čak i nešto višom, eno vidim i na njoj zaboden neki štap. A da odem do nje? Nema smisla osvojiti vrh koji nije vrh. Nakon kratkog spuštanja, za minutu-dvije opet sam na vrhu grive. Osvrćem se prema maločas osvojenom "službenom" vrhu. Hm, pa tu su negdje li-la, više li nego la.



Na vrhu planine sam malo porazgovarao sa samim sobom, imao sam što za reći i ja sebi i sebi meni. Čudno neko društvo, Mutavo na razini mora, razgovorljivo na gotovo dvije tisućice. Utišavam ih. Neću da me sramote, i to ovdje, gdje njegovo veličanstvo stoluje.
Čekao me povratak. I ja njega također. Dobro je dok se možeš vraćati. Odlično čak.



Na koncu dana, blesimetar u džepu je izbrojao gotovo 42 tisuće koraka, što prevedeno znači - 31 prehodani kilometar. Već spomenuh, skoro tisuću i po gore, pa tisuću i po dolje.
I sve ovo samo za riješiti jedan sudoku.

Jednog davnog ljeta, netko je opljačkao moj roditeljski dom. Nakon nekoliko dana provedenih na putu, vraćali smo se kući svojoj, preplanuli, znojni i umorni, ali i sretni jer kako se kaže - svugdi je lipo poć, al' najlipše doma doć. No, čim smo otvorili ulazna vrata, primjetili smo da nešto nije u redu, a trenutak potom, imali smo što za vidjeti - svi su ormari zjapili provaljeni i isprevrtani kao da je tornado prošao kroz njih, ladice sve do jedne otvorene i izvučene iz ležišta, odjeća razbacana po čitavom stanu, tanjuri, brašno po podu, lonci na sve strane, sitnice koje uspomene znače porazbijane, slike na zidovima iskrivljene, nije ostalo ni centimetra prostora koji nije bio temeljito obrađen. Lupeži su očito znali da smo na putu, imali su vremena i vremena...

Više se ne sjećam što su nam sve pokrali, ali još pamtim osjećaj koji me tad prožeo. Nakon početnog šoka, obuzeo me strašan bijes, osjećao sam se poniženo, nemoćno, zgađeno, netko je švrljao po mojoj kući, netko je kopao prljavim prstima po mojoj intimi, netko je oskrvnuo moj dom! Da sam tada znao tko nam je to uradio, siguran sam da bih ga golim rukama zadavio. Žudio sam za osvetom, poželio sam da i on pati onako kako smo patili mi. I još gore, i još gore...

Nekoliko ljeta kasnije bio sam u vojsci. Zatekao se među nama jedan zajeban lik, lovcu Luki iz crtanog filma nalik. Uglavnom, taj tip stalno je tražio nekakav poseban tretman, nikad se nije tuširao zajedno s nama (znate ono kad vam ni pod koju cijenu ne smije skliznuti sapun iz ruke). Osim toga bio je prgav, nabusit, sklon špijuniranju i prokazivanju "onima gore".

Jednom smo se pripremali za nekakvu paradu, lupali strojaka, leva-desna-jen-dva-tri, vrlo-dobro, služimo-narodu, a on je stalno iskakao iz ritma, prduckao, srao, kvario sve što smo mi nastojali postići. Kad nam je dežurni desetar po jubilarni, dvadeset i treći put dao "ostav", popizdio sam na lovca Luku, prišao mu i rekao - pa jebote, šta ti uvik moraš bit nešto posebno, jesi li ti normalan čovječe, pa šta ti mis.....

Nisam uspio dovršiti rečenicu do kraja, a on me tako iznenadno opalio šakom po bradi da sam od siline udarca zatuterao i umalo rasuo po betonu kasarne. Nikad prije a ni kasnije, nisam od bilo koga dobio tako snažan udarac, uhvatio me "na spavanju", ma nisam se ni u snu nadao da će lovac Luka ovako reagirati. Svi su skočili oko nas, zataškali situaciju da nitko od oficira ne vidi što se dogodilo. Još onako mutan u glavi, uspio sam procijediti kroz zube - platit ćeš mi za ovo, platit ćeš, kad-tad! Mrzio sam ga iz dubine duše.



Sticajem okolnosti, par mjeseci kasnije postao sam njegov zapovjednik, svi su likovali, tapšali me po ramenima i govorili - "al ćeš ga sad jebati, hihihi, sad mu se moraš osvetiti za ono hihihi". Ipak, do kraja vojnog roka, odlučio sam da neću jebati lovca Luku, jednostavno - nije mi bio napet. U međuvremnu sam saznao da mu nešto fali "tamo dolje" i da se zbog toga nikad ne tušira sa svima ostalima. No tada više nije bilo ni važno. Imao sam prema njemu isti odnos kao i prema svim ostalima. Ali sam ga se sjetio nekoliko puta za vrijeme rata, kad je on otišao na jednu, a ja na drugu stranu i zaista, svaki put sam promislio - jebote, što ću ako mi taj lik dođe na nišan?
Srećom, nije došao. Srećom kažem, i za njega i za mene. Istina, tinjala je u meni kroz sve te godine želja za osvetom, ali kad su bojišta utihnula i miris baruta odjezdio u nepovrat - o tome više nisam ni želio razmišljati.

Osveta.

Poriv za osvetom je jedan od, ma čak i ne samo "jedan od", nego zasigurno najintrigantniji osjećaj koji se pojavljuje u čovjeku. Kad te netko jako povrijedi, najprije osjetiš strahovitu bol, a gotovo trenutno ti se pomrači um pa prije bilo kakvog razumnog promišljanja instinktivno reagiraš i poželiš uzvratiti tom zlikovcu na isti način. Ne moraju to biti posebno dramatične situacije, dovoljno je da ti netko dok voziš auto iznenada zatrubi, prikoči, oduzme prednost, pa još i psuje na tebe, a onda ti psuješ na njega, urlaš, pokazuješ srednji prst i svašta nešto još.

Vratiš mu milo za drago. O bože, čini mi se da u svim našim jezicima ne postoji licemjerniji eufemizam od toga "vraćanja milog za dragog". Jer niti će njemu milo, a bogme ni tebi drago.
Zapravo, na principu osvete počiva čitavo ljudsko društvo. Čak i kad osveta nije refleksno uvjetovana, incidentna, uvijek se nađe netko, bilo pojedinac, bilo institucija, tko će vlastitu želju za osvetom zamaskirati pod krinkom pravde. Prijestupnicima će se uskratiti život, sloboda, ugled, imovina, jer za zlodjela koja su počinili oni moraju "platiti".

Tanka je granica između poriva za osvetom i čežnje za pravdom. Dokaza za tako nešto je bezbroj, dovoljno je pročitati bilo koji članak u crnoj kronici pa ispod njega komentare gnjevnih čitatelja. Čak i više od samog zločina još mi je jezivije čitati i slušati na kakve bi sve načine, inače mirni, pošteni i pravdoljubivi građani kaznili počinitelje krivičnog djela. Jedni bi ga nabijali na kolac, drugi bi ga bacili s desetog kata, treći bi ga pržili u vrelom ulju, četvrti bi ga pet puta ubili. Nevjerojatno kako se mašta rasplamsa kad nekoga treba mučiti. Mašta, opet kažem - poštenih i mirnih građana koji ne bi ni mrava zgazili već samo žele primjerenu kaznu za nitkova. Linč razjarene gomile.

Stoga nije ni čudno da je povijest življenja na ovim prostorima nalik na neprekinutu krvnu osvetu. Jer mi pamtimo sve, tko je koga, kada i zašto. Tvoj dida je ubio mog dida, a moj dida je ubio tvog dida, svatko od nas ima barem sedam-osam didova koji su časno izginuli od ruke dušmana. Pa ćemo se i mi danas, još jednom u ime prapredaka dobro poklati i njegovati kult osvete.

Pritom, priglupi i primitivni kakvi već jesmo, najčešće zaboravljamo da činom osvete nismo zadovoljili pravdu već samo stvorili novo sjeme zla. A to sjeme nevjerojatno je otporno, može preživjeti pedeset godina bez vode, bez sunca i topline. Uz sve to, ima izrazito velik postotak klijavosti. Svjesni smo da se nikad nećemo dogovoriti oko toga "tko je prvi počeo", a nikad se ne pitamo zašto upravo mi ne bi ostali zapamćeni kao oni koji su prvi prestali.
Valja nam se jednom izdići iznad svega i zaustaviti ruku osvetnika u trenutku kad krene u zamah. Jer putevi dobra i zla nedokučivi su našem umu. To je veliki misterij života. Niti će se naše dobro, niti će se naše zlo uvijek vraćati istim putem kojim smo ga poslali u svijet.

Ne znam je li to karma, sudbina, ne želim uopće tražiti ime za tako nešto, ali sam shvatio da su mi sve gluposti koje sam učinio tokom života stigle na naplatu. Znao sam biti ohol, znao sam biti grub prema slabijima, znao sam se izrugivati, znao sam potcjenjivati neke ljude, znao sam biti takva budala da me i dan danas sram. I zanimljivo je, ali i pošteno da ti se sve to vrati kao bumerang i to u trenucima kad najmanje očekuješ. Samo te zvekne po tjemenu, ali boli jače nego onda kad te onaj bezmudi Luka opandrčio pred cijelim strojem vojnika.

Danas znam da je svaka osveta besmislena, i odmahujem rukom na izreku kako se "osveta mora servirati hladna". Ne, osveta se ne smije servirati ni hladna ni topla, ali vjerujem da osvetu čak i nije potrebno duboko zakopavati i praviti se kao da ne postoji. Osveta je izazov za svakog od nas, osjećaj kojega moramo nadvladati. Moramo to naučiti. Jednostavno je, ali nije lako.

Zemlja se tog dana uzmuvala kao longplej ploča na 33 okretaja, a mi smo stajali na terasi jedne fine gostilne, pijuckali malvaziju i gledali u daljine.
U zelenoj dolini koja se pružila pred nama proticalo je svježe proljetno popodne i plavičasta rijeka mekih obala i istog imena kao i ona moja koja vrije podno Topoljskog, zrije preko Bilušića i Manojlovca, a strasni pir slavi kod Skradinskog buka.



U dubini kontinenta teško određujem strane svijeta. Dobro je dok ima sunca, tada istok i zapad još nekako uspijem dešifrirati, ali već sa sjeverom i jugom situacija postaje znatno kompliciranija. Pogotovo kad se oblaci razvuku nebom, ili zavlada magla ili padne noć, a nešto od toga uvijek jest, uglavnom... a što da vam pričam.

Imaš li kliješta? - prenula me iz mojih zemljopisnih kvadroumica.
Kakva kliješta, zašto ti trebaju kliješta?
Pa da iščupam riječi iz tebe! Stalno tu nešto šutiš, mudruješ, pojma nemam što se mota po tvojoj glavi, kako se osjećaš, jesi li sretan jesi li...
Što jesam li?
Pa eto, jesi li sretan što si s nama?
Naravno da jesam.
Pa reci onda to već jednom, iz-go-vo-ri!
Evo, iz-go-var-am, sre-tan-sam!

Ma zna ona dobro što ja mislim i kako se osjećam samo što damski inzistira da još to i KAŽEM. Pa da, rekao sam i to ne jednom, nego skoro i dva puta. Ipak sam Riba u horo(r)skopu.

Nisam od onih igrača koji kad zabiju gol skidaju dres, urlaju poput Tarzana i sumanuto trče uz rub terena pa u posvemašnjem deliriju naskaču na suigrače, korner zastavicu, reklamu Tuborga i njemačkog ovčara. U svim mojim monodramama i sjetnim i sretnim, glavnu ulogu je oduvijek imala tišina. Daleko više od riječi , o onome što mi se zbiva unutar vlastitog oklopa, govore moji prsti. Koliko puta, pogotovo kad mi blues zajaši na ramena, uhvatim samog sebe kako su mi prsti zgrčeni kao u brodolomca koji se očajnički drži za razmu čamca za spašavanje.

Koliko se mojih muka i tjeskoba spusti kroz zglobove sve dok mi se jagodice prstiju ne stope s linijama života, srca i ljubavi, a onda u isti mah i kudim i hrabrim sebe sama, ratjerujem oblake na kojima piše "što će biti s nama" a dozivam vedro nebo i miran završetak još jednog dana.



Odlučujem ne ulaziti u čamac za spašavanje koji je ionako već pun, već otpuštam zgrčenu šaku s ruba, širim ruke u zaveslaj jedan, pa još jedan i još...
Uistinu je začuđujuće koliko smo mi ljudi s mora loši plivači, a rađamo se, rastemo i umiremo pokraj tog istog mora. Čak i nije potrebno odlaziti toliko daleko u prošlost, još su naši didovi (oni koji su sidro bacali), čitav svoj vijek provodili na moru, ploveći, veslajući ili ribareći, ponajčešće bili - neplivači. A tome su se ludilu zdušno priklanjale i naše none i matere pa kad smo kao balavurdija tek otkrivali radosti koje nam to more može pružiti, slušali njihove prodike - aj izla'z iz mora, vas si pomodrija, ne ajde u duboko, uvatit ćete grč, di ćeš tamo, izist ćete morski pas!

Ajde dobro, za morskog pajkana nismo previše brinuli, jedino danima nakon što bi Ralje ludovale na velikom platnu ljetnog kina, ali taj famozan GRČ je ostao pojam smrtne opasnosti. Gospemoja, sve čovik može priživit , ali kad te ćapa GRČ, onda si gotov.

Ali da, bio sam sretan tog dana na terasi iznad rijeke, i zadovoljan što smo konačno na istoj obali, osjetio sam savršeni mir dok je sunce žurilo u susret nekom bezimenom brdu na kojem će te večeri plamtjeti krijesovi. Dogode se tako neki trenuci kad ti se poslože sve strane svijeta, istok, zapad sjever, jug, gore, dolje i nas troje.