Marketing
Budi Dobra voda
Jutro se na Otoku kotrlja poput kotača kufera umornog putnika. Klop klop kotrlj tok tok, prepoznaješ kroz polusan zvuk koji izranja iz mraka, u nekom se trenutku lik iz sjene transformira u prepoznatljiv oblik da bi već u slijedećem nestao dolje prema Žaliću. Ostaje sjajna kriška limuna na južnom nebu, tek poneka graktava vrana nagovijesti rađanje novog dana.
Katamaran s Oliba pristat će na mul u pet i četrdeset, točno u ono vrijeme kad ti studen prilazi s leđa pa te dotakne po ramenu, ti se okrećeš a nje više nema. S otoka se odlazi prije svitanja. Tako se lakše sakrije suza za kraj. Trideset milja mora je do Zadra. Osušit će se ona za to vrijeme, ostat će samo sitni kristali soli ispod oka. Nosit ćeš ih još satima, nećeš ih željeti brisati, ionako ih nitko neće primjetiti.
Nisam bio na Otoku dvadeset mjeseci. Nije bilo namjerno, tako se poklopilo. Znaju biti zanimljivi ti poklopci. Nakon toliko mjeseci, ukradeš pet dana svakodnevice, ostaviš ih sa strane i kažeš - to je za Otok, a onda ti dođe poklopac i kaže - ne može. Zašto ne može? Pokvario se katamaran. Pa dobro, nađite drugi. Našli smo, ali nema više slobodnih mjesta. Pa dobro, mora postojati neki način, dajte mi veslo, dajte mi jedro, dajte mi bilo što.
Hoćete trajektom? Hoću. Al' on vam vozi četiri i po sata. Ma sve da vozi i četiri i po dana, ja do Otoka moram.
Ja do Otoka moram. Moram morem i nikako drugačije. A Silba zapravo i nije otok, ona se razlije po pučini kao palačinka po tavi pa cvrči na ulju, pa miriši i mami da je mazneš još onako vruću, ona nije običan komad kopna kojeg oni koji žure neće ni primjetiti, ona je pomaknuta igla kompasa koja zavodi lutalice i odvodi ih na pogrešan put, ona je state of mind, stato d'animo, stanje duše, stanje uma.
Oduvijek su me fascinirali zvukovi tog otoka. Ne, nisu to spektakularni zvukovi, svečani, himnički, bombastični, to su obični zvukovi, da običniji ne mogu biti. Bat zvona s kampanela, pjev ptica, škripa stolica, cilik pjata, žlica i peruna prije ručka, šarm uličnih ćakula ili tek usputnih pozdrava poznanika. Tek tada postajem svjestan koliko sam u svakodnevnom gradskom životu okružen bukom koja poput mulja prekriva te fine, drage tonove tako da ih najčešće nisam ni svjestan. Silba je otok kojeg uistinu vrijedi slušati.
Ipak, unatoč svoj svojoj pitomosti, posljednjih me godina začarala "divljina" tog otoka. Ako odlučiš krenuti do udaljenih uvala izvan mjesta, već ćeš se za desetak minuta hoda naći u sasvim drugačijem okruženju. Silba je gotovo čitava prekrivena šumom, na mnogim mjestima čak i neprohodnom. Prevladava česmina, u nešto manjoj mjeri bor. Znao sam se zateći u šumi tako gustoj da i debla u sjeni krošanja poprimaju potpuno crnu boju. Dok oprezno gaziš preko debelog sloja otpalog lišća, usrdno se nadaš da put kojim si krenuo mora imati sretan izlaz, po mogućnosti bez naplatnih kućica.
Osluškuješ svoje korake i stalno te prati osjećaj da u toj divljini nisi sam. Moraš biti svjestan da si ovdje gost. Ili ćeš se se prilagoditi ili te neće biti. Držiš oči širom otvorene ali isto zaboraviš primjetiti ogromnog pauka ispred nosa. Tek kad ti paučina prekrije obraz, samo se stresneš i kažeš brrrr. Još te to prvo brrrrr ne prođe, kreneš korak-dva dalje, spustiš pogled a na tlu ugledaš ispruženog dvometraša. Kad vam u nekom turističkom vodiču kažu da na otoku tom i tom nema zmija otrovnica, morate im vjerovati. Otrovnica zaista nema. Zato običnih zmija i te kako ima. I to onih dražesnih, poput četveroprugog kravosasa, rođaka udava, najveće zmije starog kontinenta za koju kažu da može narasti čak i do 260 cm, a u takvih je primjeraka glava gotovo veličine ljudske šake. Srećom, nisu agresivni i jako su dobrodušni. Mališane od metra i po i ne računaš, oni su dosta živahni pa se brzo izgube u bušku, dok svaki susret s košarkašem zahtijeva određene pregovaračke vještine. Te vam se zmijurine obično izvale preko puta i ne mrdaju. Onda mu kažeš - ajde udave ne davi, pusti me da prođem. I što jest jest, uglavnom te poslušaju, ali onako sporo, kolafjaka, čisto ga čuješ kako puše i preko volje govori - poala brale ajme tlake, di mi se ovi tukac sad ovdi nasadija...
No pustimo mi gmazonje, sad im je vrijeme od pirovanja pa su dosta aktivni, ali smirit će se oni u braku, vrlo brzo.
Ovoga sam puta želio doći do južne obale otoka i jedne posebne uvale. Znalci će je svrstati među pedeset najljepših jadranskih plaža, oni koji su makar jednom bosi hodali njenim žalom nikad neće zaboraviti pozitivnu pomaknutost koja potiče, inspirira i oslobađa svih briga svakodnevice, ali meni je ipak najdraže čuti i izgovoriti njezino ime - Dobra voda. Siguran sam da postoje neka mjesta koja "zrače" neobičnom snagom, isijavaju energiju koja je gotovo opipljiva, titraju posebnim valnim duljinama.
Može se dogoditi, štoviše, često je to tako da na tim mjestima nećete na prvu ostati paf. Kao - pa dobro, lijepo je, ali ništa posebno. Pijesak, tirkiz, oblutci, oukej, fajn, ima li još nešto? Potrebno je ipak ostati malo duže, pustiti da vas prožme. A kad vas uhvati, onda ste trajno kuvani i pečeni. Ovdje su se nekada znali okupljati slobodni ljudi slobodnog duha i slobodnog tijela. Ako razumijete na što mislim. Ne, nije ono što ste vi prvo pomislili. Okupljaju se još i danas, ali to se ne daje na velika zvona da ne bi postalo isuviše otmjeno i pozerski. Svira se, pleše i pjeva, prebire po žicama gitare, lupa u bubnjeve ili već u nešto u što se lupati da.
Uglavnom, na ovom žalu nastale su neke od najljepših pjesama domaćeg rock'n'bola, pjesme koje kao da su upile u sebe ne samo energiju već i duh jednog neobičnog mjesta. Mjesta koje ti dopušta da se oslobodiš svih stega i budeš ono što zaista jesi. Tu se nekoć kupala gola Gracija, a meni se učinilo da i danas vidim njezino tijelo kako se izvija i pleše.
Konačno, možda je i mene samo ponijela magija jednog mjesta, možda ovo sve uopće nije tako, možda sam izmislio, možda sam sanjao, možda ta Dobra voda uopće ne postoji. Sa Otoka i tako valja otići prije izlaska sunca.
Post je objavljen 31.05.2016. u 21:53 sati.